U Hrvatskoj je predobro!

Da, u Hrvatskoj se živi predobro, uzme li se u obzir koje su dominirajuće misli vodilje na domaćoj političkoj, medijskoj i akademskoj sceni i koji je mentalni sklop prosječnog birača. Divno je čudo kako nam nije još puno gore.

Ekonomski i kulturni marksizam, te paleo-antiliberalna demagogija hrvatski su politički i akademski mainstream, ideologija čiju ste propagandu prisiljeni sponzorirati.

A zamislite na što tek to liči kada si mainstream umisli da je alternativa!

Primjerice, kada pro-komunistički portal koji se naziva Alter Mainstream Info i zamišlja si da predstavlja neku alternativnu ideološku struju, objavi tekst pod naslovom Karl Marx je bio u pravu, ali što da se radi?

Tekst je, kao što vidite, uglavnom pljuvačko nabacivanje uvreda uz orgazmičko veličanje Njegovog Presvetog Veličanstva Karla Marxa, te, kao što je i uobičajeno za komunističke autore, ukupno oko nula konkretnih argumenata ili bar pokušaja argumentiranja svojih teza. Bitno je samo što više i jače naglašavati kako je Bog Marx rekao ovo i ono, kako je slobodno tržište zlo i kako se političari ne petljaju dovoljno u međuljudske odnose.

No, svejedno, možda bi bilo dobro istaknuti neke highlights:

1. “Tko je čitao sabrana djela Karla Marxa ne može nego reći da se radi o jednom od najvećih genija kojeg je dalo čovječanstvo, vječno neshvaćen od strane mediokriteta u službi vladajuće klase.”
2. “Kapitalistički način upravljanja, profit, akomulacija i otuđenje i sve što je do u najsitnije detalje objašnjeno u Kapitalu, godinama je odbacivano od strane vladajuće klase”
3. “Međutim, nakon toliko izgubljenog vremena, čitajući idiotarije Miltona Friedmana, Friedricha von Hayeka i ostale monumentalne gluposti ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, i Europske središnje banke, više nije bilo vremena. Svi nabrojani veleumni znanstvenici nisu bili u stanju predvidjeti krizu koja kao tsunami do temelja ruši sve teorije i dostignuća kapitalističkog svijeta.”
4. “Ako na primjer netko javno izgovori kako su Marx, Lenjin, Trocki, Tito i mnogi drugi imali ideje koje daju odgovore na mnoge probleme koje tište građane Hrvatske, Europe i svijeta, mogao bi biti kažnjen, gonjen i osuđen.”
5. “Svijet danas liči upravo na onaj kakvog su on i Friedrich Engels najavljivali u Komunističkom manifestu. Okrutni svijet grabežljivaca, monopolista, imperijalista, ratnohuškačkih političkih elita u službi kapitala, uništenja okoliša, dezintegracije društva koje se sve više polarizira. Čitavih narodi žive u siromaštvu, očigledna je nadmoć tehnologije, a posebno plutokracije preobučene u demokraciju i kulturološku uniformnost kojom upravlja ‘američki način života’.”
6. “Ovo su pitanja koja nužno traže odgovore, jer je živjeti vođen nevidljivom rukom tržišta postalo nepodnošljivo i potebne se konkretne promjene, a ne one kozmetičke. Danas je ljudima najamanje potrebno da im netko objašnjava “kako im je i zbog čega loše”, jer je to već odavno učinjeno i sva je proturječja kapitalizma odavno raskrinkao Karl Marx u svojim djelima.”

Ne znam je li drug autor samo neinformiran ili je stvarno zlonamjeran, ali, zapravo nije uopće ni važno.

Zapadne “kapitalističke” zemlje zapravo nikad nisu dosljednije primjenjivale ideje Karla Marxa. Miješanje države u tržište, redistribucija dohotka i elementi socijalne države nikada u povijesti nisu bili na većim razinama nego ovih zadnjih godina. Recimo, još šezdesetih godina u zapadnim zemljama je udio državne potrošnje u BDP-u iznosio manje od trećine, prije Drugog svjetskog rata je u pravilu bio i ispod 20%, čak negdje i ispod 10% (na početku 20. stoljeća u pravilu ispod 15%), dok je danas nerijetko više od 50%. U “neoliberalnim” Sjedinjenim Državama iznosi oko 41%, a u Ujedinjenom Kraljevstvu čak oko 48%.

Pogledamo li trend rasta realnih izdataka za socijalne transfere, u SAD to izgleda ovako:

A u UK izgleda ovako (izvor):

Kao udio u BDP-u, izdaci za državne socijalne benefite u većini zapadnih “kapitalističkih” zemalja iznose bar oko 20%, dok su npr. prije Drugog svjetskog rata, malo gdje iznosili više od 3%.

U Australiji, koja je po onoj listi ekonomskih sloboda, četvrta najliberalnija ekonomija svijeta, to izgleda ovako (izvor):

Uglavnom, o destruktivnim učincima socijalnih programa sam pisao ovdje, ali poanta je sada samo ukazati kako se zapadne zemlje sve više i više okreću prema socijalizmu, državni intervencionizam raste, državna potrošnja je sve veća, porezi su uglavnom viši (prosječni stanovnici EU zemalja davaju bar oko pola svoje imovine državi), regulacije poslovanja se drastično povećavaju, dok nam drug autor kaže je postalo nepodnošljivo živjeti vođen nevidljivom rukom tržišta.

Kako netko u Hrvatskoj može ozbiljno izjaviti tako nešto? Mislim, ozbiljno, kako? Više od 70% stanovnika Hrvatske živi na račun države, oko polovica bruto domaćeg proizvoda je državna potrošnja, državi dajete preko pola svoje imovine, PDV je skoro najviši na svijetu, državni dug je skoro 90% BDP-a, preko pola cijene benzina se daje državi, imamo centralno bankarstvo, rigidnu radnu legislativu, državne monopole u zdravstvu i školstvu koje ste prisiljeni plaćati, obveznu državnu Ponzi shemu u kojoj ste prisiljeni sudjelovati, preko tisuću poduzeća u državnom vlasništvu koja su prokleto neefikasna, nebrojene represivne regulacije privatnih biznisa, itd.

Zaboravio sam tu sigurno puno toga, ali kako tu netko može govoriti o nevidljivoj ruci tržišta? Ako je ovo što imamo danas nevidljiva ruka tržišta i neoliberalni kapitalizam, što je onda bio onaj sustav u kojem su živjeli Europljani početkom 20. stoljeća, ili, eto, tamo negdje 1960. godine?

Hrvatska je ustvari još uvijek socijalistička republika. Nije se puno toga niti promijenilo u odnosu na SFRJ. Da, epitet “Socijalistička” je izbačen iz službenog naziva države, petokračina na zastavi je zamijenjena šahovnicom, vjeronauk više nije obavezan predmet u školama, ali to su zapravo tek kozmetičke promjene (jer, čak i u SFRJ je ipak neka, kakva-takva privatna inicijativa nekad znala biti i dozvoljena).

Ali, da se vratimo nazad na Marxa i globalni kapitalizam. Dakle, u zapadnom “kapitalističkom” svijetu događa se trend sve većeg prisustva države u ekonomiji, redistribucije dohotka, socijalnih benefita, regulacija ekonomije i intervencionizma u tržište. Svaka zapadnoeuropska država provodi izrazito progresivno oporezivanje dohotka i njeguje sustav centralnog bankarstva, što su bili neki od eksplicitnih Marxovih političkih zahtjeva koje je iznio u Komunističkom manifestu kao nužne uvjete za rušenje kapitalističkog sustava i uspostavu komunističkog poretka.

Također, većina tih “kapitalističkih” zemalja ima i npr. zakonski određene visine minimalnih plaća, cijena stanarina, kamatnih stopa, pa državno zdravstvo i školstvo, državno mirovinsko osiguranje, državnu infrastrukturu, razno-razne programe subvencija “strateškim” industrijama, uvozne kvote i/ili carine, anti-trustovske zakone, prohibiciju raznih proizvoda i usluga koje se vlastodršcima ne sviđaju, itd. Hoću reći, prilično je nategnuto uopće te zemlje više nazivati “kapitalističkim”.

A upravo gore spomenuto centralno bankarstvo (dakle, marksistički model državne monopolizacije proizvodnje novca) je, uz neke druge oblike državnog intervencionizma u tržište, i najvažniji uzrok pojave poslovnih ciklusa, inflacija, te ekonomskih recesija i depresija. Kada date državi monopol nad upravljanje nečim tako esencijalnim za zdravo funkcioniranje gospodarstva kao što je novac, onda je svakako za očekivati da će posljedice biti nepovoljne. Samo što komunistima to nije dosta, njima nije dovoljno da državnom aparatu damo samo monopol na upravljanje monetarnu politiku, već oni zahtjevaju da državnom aparatu damo neograničenu moć na upravljanje svime – tuđim životima, tuđom imovinom, tuđim izborom, svakim mogućim aspektom ljudskog djelovanja i međuljudskih odnosa.

Zato je baš ironično da je od svih autora, drug komunist našao infantilno vrijeđati baš Miltona Friedmana i Friedricha Hayeka, dok su upravo sljedbenici Hayekove struje (tzv. austrijske škole ekonomije) ti koji su se “proslavili” predviđanjem nedavne ekonomske krize.

Istina budi rečena, “Austrijanci” su zapravo predvidili kolaps tržišta nekretnina zbog umjetno niskih kamatnih stopa početkom stoljeća, tj. prelabave politike centralnih banaka koja generira neodrživu strukturu kapitala, što je bio važan, ali ne i jedini uzrok recesije. Osim toga, da bi se potpuno objasnila dubina i ozbiljnost krize, treba svakako naglasiti i druge državne intervencije (uz sve već navedene destruktivne “supply side” politike, mislim još na miješanje državnih agencija u hipotekarno tržište, stvaranje moralnog hazarda i poticanje banaka na neodgovorno ponašanje putem garancija depozita i implicitnih obećanja bailouta, nove Basel kapitalne standarde, zakone poput Community Reinvestment Act, državne oligopole rating agencija i sl.), ali i možda najvažnije, ono što bi Milton Friedman vjerojatno najviše naglasio od svega, značajan nagli pad nominalnog trošenja, tj. porast potražnje za novcem, krajem 2008. koji nije bio apsorbiran od strane centralne banke (vjerojatno se neki “Austrijanci” neće složiti s ovim, ali neka se ne ljute).

Mislim da je sve od navedenog igralo neku bitnu ulogu, može se diskutirati što je točno, kada i gdje imalo veći utjecaj na ozbiljnost recesije, ali, u svakom slučaju, poanta ostaje ista:

Ekonomska recesija je uzrokovana zbog pretjeranog državnog intervencionizma i odsustva slobodnog tržišta, a upravo nam je razumijevanje radova Miltona Friedmana i Friedricha Hayeka prijeko potrebno kako bismo u budućnosti mogli izbjeći neke nove ekonomske nepogode uzrokovane socijalističkim politikama.

Što se tiče same Marxove ekonomske teorije, ona je s vrlo dobrim razlozima izbačena iz ozbiljnih ekonomskih razmatranja (tj. bar bi trebala biti). Najjednostavnije i najkraće rečeno, Marxova analiza se bazira na radnoj teoriji vrijednosti koja je potpuno pogrešna i neosporno opovrgnuta. To bi bio kao ekonomski ekvivalent tvrdnji da je Zemlja ravna ploča, a ne zanimaju nas baš piskaranja geografa i astronoma koji svoje teorije baziraju na prepostavci Zemlje kao ravne ploče, zar ne?

Menger, Jevons, Walras, Clark, Böhm-Bawerk, Wieser, Marshall, von Mises… pa čak i Keynes po ovom pitanju, su bili u pravu, dok je Marx bio u krivu. Zapravo, čak je i sam Marx konačno shvatio da nije fizički rad ono što stvara vrijednost, te je zbog toga i izmislio koncept “društveno korisnog radnog vremena”, pa je onda teza kako “rad stvara vrijednost” preinačena u “rad stvara vrijednost onda kada stvara vrijednost”. Ako ovo nije cirkularno rezoniranje, ne znam što jest.

Nego, što je još važnije, implementacije Marxovih ideja u praksi daju nam vrlo dobar empirijski pogled na njihove učinke i primjenjivost, koje možemo onda uspoređivati s relativno tržišnim ekonomijama. Od 1945. do 1990. godine, Europa je bila u blokovskoj podjeli, i, iako je nemoguće provoditi stvarne znanstvene eksperimente u makroekonomiji, to razdoblje je nešto najbliže što imamo. Zemlje zapadnog bloka nisu imale potpuno slobodno tržište, ali u relativnom smislu, bilo su značajno više tržišno orijentirane u odnosu na istočni blok.

Postoji li itko ozbiljan i iskren tko može tvrditi da je životni standard građana bio viši u SSSR-u, Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Albaniji, Poljskoj, itd. u odnosu na građane Zapadne Njemačke, Velike Britanije, Nizozemske, Francuske, Austrije… ?

Nadam se da ne.

Ili, možete usporediti npr. Južnu i Sjevernu Koreju, Japan* i Kinu, Bocvanu i Rodeziju Zimbabwe, Čile i Venezuelu, Bahame i Kubu.

Nema, naravno, svaka zemlja iste prirodne resurse niti je stanovništvo svake zemlje podjednako produktivno, ali, isključimo li te datosti iz analize, slobodnije tržište rezultira bogatijim i prosperitetnijim stanovništvom i razvijenijim gospodarstvom (pogledajte nekoliko empirijskih radova, npr. ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje).

Primjerice, u Kini je tijekom komunističke kolektivizacije u vrijeme vladavine Mao Zedonga lišeno života, prema procjenama, između 20 i 50 milijuna ljudi (uglavnom umrli od gladi), da bi danas, nakon liberalizacije kineskog tržišta  i otvaranja stranim investicijama zadnjih godina/decenija, prosječne plaće kineskih radnica u velikim gradovima gotovo dosegle hrvatske, dok se potrošnja mesa po glavi stanovnika enormno povećala u međuvremenu. Naravno, Kina je još uvijek formalno komunistička zemlja i još uvijek nije ni blizu dovoljno liberalizirana ekonomija, ali može se razumjeti trend i uzročno-posljedična veza.

Slična je zapravo stvar i s drugim azijskim zemljama. Većina njih je imala tijekom 20. stoljeća socijalističke/etatističke represivne ekonomije i nalazila se na začelju svjetskih zemalja po kvaliteti života i gospodarskoj razvijenosti, međutim, nakon nekih tržišnih reformi, svjedoče najvećim stopama rasta realnog dohotka u svijetu.

S druge strane, one države koje su kroz ovu noviju povijest imale relativno slobodnije tržište, relativno manji udio državne potrošnje, relativno malo intervencionizma i niže poreze, su prosperirale i danas su među najbogatijim zemljama svijeta. Još uvijek, životni standard građana u zapadnoj Europi, SAD-u, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Japanu i Hong Kongu je drastično bolji od životnog standarda u zemljama koje su se igrale komunizma i planske ekonomije, iako, nažalost, i ove “zapadne” zemlje sve više i više srljaju u nekakav socijalizam i centralno planiranje, što plaćaju kroz visoki oportunitetni trošak, no, to si još mogu priuštiti s obzirom da su to bogate zemlje.

Za razliku od njih, Hrvatska ipak nije ni blizu toliko bogata zemlja da si može priuštiti još više socijalizma nego što već ima. Kao što rekoh na početku, Hrvati mogu biti i prezadovoljni sadašnjim stanjem, s obzirom na to tko im kroji politiku.

---

* Japan je zapravo dobar primjer koji me podsjetio na to kako su se standardi promijenili. Neki će navoditi Japan kao primjer uspješnih intervencionističkih politika jer je država navodno igrala značajnu ulogu u ekonomiji u vrijeme njihovog ekonomskog procvata poslije Drugog svjetskog rata.

Zanimljivo je tu da je udio državne potrošnje u japanskom BDP-u zapravo do sredine 70-ih godina iznosio manje od 20%, recimo 1970. godine je bio na 18,6%, dok je danas, u vrijeme navodnog neoliberalnog kapitalizma, taj udio državne potrošnje u “neoliberalnoj” EU na 48,1%, a u ekonomski najslobodnijoj europskoj zemlji, Švicarskoj, iznosi oko 34%.