Inflacijsko-deflacijske zavrzlame

Često, pogotovo u zadnje vrijeme, mogu se po medijima čitati razna tumačenja očekivanih pojava vezanih uz kretanje kupovne moći novca, i objašnjenja njihovih implikacija po ekonomiju. Neki se boje rasta cijena, neki se boje pada cijena, no, uglavnom se priče uvijek svode na neke standardne šablone.

Prosječni vulgarni keynesijanac:

Umjerena inflacija cijena je vrlo dobra pojava za ekonomiju, jer potiče pojedince na potrošnju i demotivira štednju koja predstavlja isticanje iz kružnog toka ekonomskih aktivnosti. Povećana potrošnja potaknuta padom vrijednosti novca će dovesti do veće agregatne potražnje, viših zarada poduzeća, koja potom povećavaju investicije, što vodi povećanju zaposlenosti i ekonomskom rastu.

S druge strane, deflacija, tj. smanjenje opće razine cijena, je jedna od najopasnijih pojava koja se može dogoditi gospodarstvu. Kada cijene padaju, ljudi očekuju daljnji pad cijena i suzdržavaju se od potrošnje, jer novac koji gomilaju dobiva na vrijednosti. Pojedinci odgađaju trošenje što više mogu, ne žele niti kupovati niti investirati, nego samo čekaju i to pokreće deflacijsku spiralu – kako cijene padaju sve dublje, padaju prihodi poduzećima, raste nezaposlenost i dolazi do ozbiljne ekonomske depresije. Također, dužnici dolaze u vrlo nepovoljnu situaciju, jer je realna vrijednost duga koji moraju vratiti sada povećana, te dolazi do masovnih bankrota.

Prosječni vulgarni rothbardijanac:

Inflacija je iznimno opasna pojava za ekonomiju, jer osiromašuje štediše i efektivno redistribuira dohodak, ali inflacija nije samo rast opće razine cijena, već bilo kakvo povećanje monetarne baze, čak i ako ono ne rezultira povećanjem cijena. Pogledajte, američka centralna banka je u zadnjih nekoliko godina isprintala preko 3 bilijuna novih dolara i uzrokovala ogromnu inflaciju, koja se još uvijek nije realizirala u vidu značajnog porasta cijena potrošnih dobara, no samo je pitanje vremena kada će doći do takvog scenarija.

Suprotno tome, deflacija je rast kupovne moći građana i kao takva je uvijek poželjna pojava. Pojedinci s istim nominalnim dohotkom mogu kupiti više, a osim toga, deflacija potiče i štednju koja je nužan preduvjet za akumulaciju kapitala i nove investicije. Pad opće razine cijena neće dovesti do pada profita i nezaposlenosti, jer se tržište jednostavno prilagođava novoj razini cijena, cijene i plaće se brzo korigiraju, kako padaju cijene potrošačkih dobara, tako padaju i troškovi za poduzeća, stoga, oni i dalje nastavljaju ostvarivati (približno) jednaku profitabilnost. Doduše, u razdobljima nakon puknuća neodrživog balona, može doći do kratkotrajne recesije popraćene padanjem cijena, no to je nužan proces “čišćenja” tržišta i ispravljanja pogrešne alokacije resursa, koji treba pustiti da se odradi do kraja, kako bi se izbjegao novi neodrživi ciklus.

Otprilike tako nekako mislim da bi zvučali odgovori koje biste dobili da pitate prosječne rekreativne sljedbenike navedenih struja ekonomske misli što misle o inflaciji ili deflaciji. Ja bih rekao da su oboje u krivu, prvenstveno iz razloga što gledaju na rast ili pad vrijednosti novca kao neku više-manje nezavisnu pojavu, a ne kao posljedicu neke druge pojave.

Inflacija

Inflacija je pad vrijednosti (kupovne moći) novca, tj. rast opće razine cijena. Definiranje inflacije kao povećanja monetarne baze općenito je po meni besmisleno i kontraproduktivno.

Uglavnom, do inflacije najčešće, gotovo uvijek, dolazi zbog prekomjernog povećanja ponude novca (ili, ako vjerujete u šarlatanizam chartalizam, zbog nedovoljno visokih poreza). To se može jednostavno razumjeti iz jednažbe razmjene (MV=PQ), da, ukoliko su razina outputa i brzina obrtaja novca nepromijenjeni, povećanje novčane mase u opticaju će dovesti do povećanja razine cijena. Pojedinci drže veće količine likvidnih sredstava nego što im treba, te ih se rješavaju mijenjajući ih za neka dobra i usluge na tržištu. Stoga, povećanje ukupne novčane mase u opticaju od strane centralne banke koje je veće od potražnje za novcem na danoj razini cijena, rezultirat će porastom cijena dobara.

Takva vrsta inflacije je, zapravo, vrsta poreza. Ako su ljudi prisiljeni koristiti neku državnu valutu kao novac, kada centralna banka njoj smanjuje vrijednost, tu se ustvari radi o osiromašivanju stanovništva (mada, u svijetu u kojem i bez toga građani daju više od pola zarađenog novca državi, tih 2-3% inflacije godišnje dođe kao greška u zaokruživanju), povećanju vremenske preferencije i redistribuciji realnog dohotka od štediša ka dužnicima, kao i od onih onih koji među zadnjima dolaze do novog novca prema onima koji do njega dolaze prvi, dok se istovremeno sudionicima na tržištu šalju pogrešni signali.

Doduše, ako je određena stopa inflacije unaprijed očekivana, pojedinci će pokušati uskladiti svoje ponašanje uzevši to u obzir u kalkulaciji, međutim, i tada će predstavljati svojevrsan porez na držanje novca i nositi sa sobom određene coping costs, pa će imati negativan učinak s obzirom na promjenu preferencija kod pojedinaca, i sub-optimalnu razinu držanja gotovine. Čak i ako pojedinci mogu unaprijed dobro procijeniti rast opće razine cijena, vrlo teško mogu procijeniti kakav će to učinak imati na relativne cijene, jer tijekom inflacije ne rastu sve cijene za jednaki postotak, nego neke rastu više, a neke manje, i neke rastu prije, a neke kasnije.

Prema tome, kada neki poduzetnik uoči da se cijena njegovog proizvoda i njegovih inputa povećava za vrijeme inflacije, on teško može raspoznati koliki dio tog povećanja cijene je rezultat povećanja količine novce u opticaju, a koliki je dio rasta cijena stvarno posljedica organskog rasta potražnje za proizvodom, pa to značajno otežava kalkulaciju i donošenje poslovnih odluka.

Umjesto promatranja štednje kao nepoželjnog isticanja iz kružnog toka ekonomskih aktivnosti, treba je promatrati kao osnovni čin u procesu akumulacije kapitala koja je nužno za rast produktivnosti i životnog standarda. Štednja omogućuje investicije, što je više štednje, to će biti moguće realizirati i više investicijskih projekata, koji vode zapošljavanju, rastu produktivnosti, povećanju realnih plaća i ukupnog domaćeg proizvoda.

Deflacija

Što se tiče deflacije, toliko prezrene među keynesijancima, prvo mislim da je opisana deflacijska spirala najobičniji mit. Ako će se ljudi u vrijeme deflacije suzdržavati od potrošnje zbog očekivanja pada cijena, kako onda objasniti čin potrošnje uopće kao alternative štednji? Zašto ljudi danas išta troše (kada je inflacija recimo 1% godišnje), ako mogu štediti uz kamatu od preko 3%? Zašto ljudi sve što imaju ne štede u banci i tako odgađaju današnju potrošnju po relativno višoj cijeni, nego ipak nešto troše danas iako će im ti isti proizvodi biti relativno jeftiniji za godinu dana? Čudno.

Inače, iako deflacijske krize često vezujemo uz neke vrlo nepovoljne povijesne događaje na Zapadu u 20. stoljeću (Američka Velika Depresija početkom tridesetih i dolazak Nacionalne socijalističke partije njemačkih radnika na vlast u Njemačkoj 1932., pod vodstvom Adolfa Hitlera), empirijska istraživanja pokazuju da je pojava deflacije inače vrlo slabo povezana s recesijama. Zaključak iz gore linkanog rada navodi:

The data suggest that deflation is not closely related to depression. A broad historical look finds many more periods of deflation with reasonable growth than with depression and many more periods of depression with inflation than with deflation. Overall, the data show virtually no link between deflation and depression.

A kao što se može vidjeti i ovdje, krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20.-og, mnoge razvijene zemlje (SAD, Kanada, Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Italija, Australija, Švicarska, Belgija, Nizozemska, Švedska, Norveška, Danska, Argentina, Japan, Južnoafrička Republika) su prolazile kroz periode gotovo redovite konstantne deflacije, a upravo je to razdoblje bilo jedno od razdoblja najvećeg povećanja životnog standarda i rasta ekonomskog prosperiteta u povijesti čovječanstva. Po keynesijanskoj anti-deflacijskoj logici, to su trebala biti vremena masovnog umiranja od gladi i ekonomske destrukcije.

Dakle, deflacija sama po sebi ne mora uopće biti opasna i nepoželjna pojava, naprotiv. Ono što je tu zapravo bitno jest što je uzrok toj deflaciji, jer ona može biti posljedica različitih događanja, pa bismo prema tome mogli razlikovati “dobru” i “lošu” (koja se može pretvoriti onda u vrlo ružnu).*

Ono što bi se moglo nazvati “dobrom” deflacijom je pad razine cijena koji je posljedica rasta produktivnosti unutar neke ekonomije ili smanjenja relativne razine oskudnosti nekih ključnih dobara (npr. nafte). U zdravoj tržišnoj ekonomiji, normalno je da se produktivnost faktora proizvodnje redovito povećava, dolazi stalno do nekih inovacija, tehnološkog razvoja, bolje tehničke opremljenosti, poboljšanja proizvodnih procesa i sl., te s istim utroškom inputa se može proizvesti sve veći output i zbog toga dobra postaju jeftinija, pa stanovništvo može kupiti više dobara i priuštiti si veći standard uz nepromijenjen nominalni dohodak, što je očiti napredak. Rast produktivnosti dozvolio je pad opće razine cijena, što ne znači da će pojedinci sada trošiti manje, nego će za jednako nominalno trošenje moći dobiti više realnih dobara.

Međutim, deflacija može biti i posljedica nedovoljne ponude novca s obzirom na potražnju za njim, i to bi bila tzv. “loša” deflacija. U svakom trenutku, pri danoj razini cijena kod pojedinaca postoji određena razina potražnje za držanjem novca, odnosno, željeni dio imovine u likvidnom obliku. Ukoliko se pojedinci nađu u situaciji da nemaju dovoljno imovine u likvidnom obliku koliko bi htjeli, oni mogu pokušati ili prodati/iznajmiti vlastitu imovinu (uključujući svoj rad, tj. zaposliti se) ili smanjiti svoje rashode (hoarding). Rasprodaja imovine i (dodatno) zapošljavanje mogu biti teško izvedivi (pogotovo ako je pojedinac već zaposlen) jer zahtjevaju i da druga strana (potencijalni kupac i poslodavac) pristanu na razmjenu, dok je smanjenje rashoda ono što ovisi samo o pojedincu. Kako pojedinci onda počnu smanjivati svoje rashode, tako i poduzećima pada prodaja i profiti, dolazi do viška neprodanih zaliha, pritisak je na smanjenje cijena i plaća, koje pak mogu biti u kratkom roku “ljepljive”, pogotovo ako deflacija nije bila očekivana, pa dolazi i do otpuštanja zaposlenih. Oni koji su bili u dugovima, sada imaju na sebi još veće realne obveze, pa se zatvaraju i neka poduzeća koja bi inače bila potpuno solventna.

Takav oblik deflacije, prouzrokovan povećanom potražnjom za novcem u odnosu na ponudu, ima za posljedicu pad ekonomskih aktivnosti i rast nezaposlenosti. Povećanje potražnje za novcem se manifestira smanjenjem potražnje (viškom ponude) na svim ostalim tržištima, jer novac nema “svoje” tržište kroz koje se može “očistiti”, već je svako tržište zapravo tržište novca, pa se neravnoteža prelijeva preko svih drugih tržišta. U dugom roku, istina, došlo bi do konačnog čišćenja sveukupnog tržišta i realokacije resursa, no taj period može potrajati i dosta dugo (pogotovo u intervencionističkom i neslobodnom ekonomskom okruženju).

Na slobodnom tržištu novca, kao što George Selgin odlično objašnjava u svojoj legendarnoj knjizi, privatni emitenti bi odgovarali na ovu pojavu “loše” deflacije povećanjem količine novca u opticaju, jer bi uočili smanjenu učestalost naplate potraživanja na svoje rezerve od strane klijenata ili drugih banaka na kliringu, dok u slučaju “dobre” deflacije ne bi reagirali većom ponudom zbog visokog rizika svoje insolventnosti, pošto nije došlo do promjene u brzini opticaja novca.

Zaključak

Ono što bi trebalo zaključiti iz svega jest da, s obzirom da je novac toliko esencijalan za normalno funkcioniranje ekonomije i općenito svakodnevnog života ljudi, iznimno je opasno ulogu njegove proizvodnje i emisije prepustiti državnom monopolu. Pogreške državnog monopolista koji nema adekvatni vlastiti incentive u poslovanju mogu imati vrlo ozbiljne i dalekosežne posljedice. Čak i da neka centralna banka ima sve najbolje namjere i potpuno je neovisna od političkih vlasti, ona ne može na vrijeme točno znati procijeniti tekuću potražnju za novcem, niti potrebnu količinu novčane mase u opticaju, a time niti odgovarajuće razine kamatnih stopa.

Centralne banke su kroz povijest uzrokovale svakakve ekonomske katastrofe, a što je najgore, prečesto bi se njihovi debakli koristili za optuživanje dežurnog krivca – slobodnog tržišta i neoliberalnog kapitalizma, i tako služili anti-kapitalističkim totalitarnim agitatorima na dobivanju političke popularnosti.


* Kroz identitet razmjene, ovo se može jednostavno predočiti:

1) Q raste, M i V ostaju konstantni ⇒ P pada ⇒ “dobra” deflacija ⇒ 🙂

2) V pada, M je konstantan ⇒ P i Q padaju ⇒ “loša” deflacija ⇒ 😦

Oglasi

9 comments

  1. *Cognitive dissonance* je fenomen do kojeg dolazi kad pojedinac drži dva ili više kontradiktorna pogleda. Često se manifestira povećanjem napetosti, stresom ili generalnom apatijom.
    Ovo vrlo dobro dijagnosticira stanje naše nacije jerbo Hrvati drže nekoliki kontradiktornih pogleda na svijet, sve skupa internalizirano manifestira se na generalni mentalitet pojedinaca koji su ljuti međutim zbunjeni, odlučni međutim nemotivirani.
    Jedan od svjetonazora koji Hrvatima zadaje tolike traume je spoznaja kako ovoj zemlji trebaju investicije i kako bi bilo najbolje da te dolaze od samih građana naše zemlje.
    U isto vrijeme Hrvati drže još jedan svjetonazor suprotan ovome, svjetonazor kako je potrošnja dobra jerbo stimulira proizvodnju a potražnja kreirana od strane države ima isti efekt: Dakle država mora povećati svoju ulogu i svoj budže pokretanjem investicija u javne projekte i stimuliranjem potrošnje počevši od javnih djelatnika… …Ali ne jer država je rastrošna i to je loše… jer ide nama na štetu ..uh..

    Sviđa mi se

  2. Da li prosjecan građanin moze uzeti formulu PLAĆA = X kg banana u zadnjih 10 godina pa da dobije jasniju sliku zasto nikad ne postize nista svojim radom? Mogli bi je nazvati Banana formula.

    Sviđa mi se

    1. Nikada ništa ne postiže SVOJIM RADOM zato jer igra namještenu “kartašku” igru. Prisilno je posjednut za stol sa profesionalnim varalicama (državom) u igri čija su pravila oni postavili i oni ih tumače u “hodu”. Tako da nema šanse da nešto dobije. Ali ako se nekim čudom ili propustom to ipak dogodi, tada iza njega stoje dva tipa bez vratova da mu “objasne” kako je ustvari on taj koji je prevarant, i da je na neki način varao državu. Nakon što ga (u ime zakona i solidarnosti sa potrebitima) prebiju i sve mu uzmu, upišu ga u registar kriminalaca kako bi ga preventivno mogli držati na oku…..

      Banane su samo lakmus papir, tj. brza instant formula da vidiš kako ti vrijednost “žetona” u igri pada vremenom. Ali to je samo jedan od svih faktora u ukupnoj jednadžbi.

      Sviđa mi se

  3. Mene je užasno strah deflacije. U situaciji kada imam hrpu nenaplaćenih potraživanja, a sudovi “rade” na način da rezultat možeš dočekati jednom ili vjerojatnije niti jednom, mislim da bi me dokrajčilo da vrijednost mojih (naplativih) potraživanja PORASTE.

    Puno bi bolje bilo da nakon 10 godina čekanja na kraju ne dobijem ništa ili još bolje da ostanem još i dužan…… to je normalno i očekivano stanje za privatnika u ovoj državi. A ne da se odjednom obogatimo “ekstraprofitom”. To “naša” socijalna država nikako ne smije dopustiti.

    Iako mi se nešto vrzma po glavi, da baš tako jako žele zeznuti banke mogli bi (HNB) dekretom (unutar 48 sati) umjetno izvršiti porast vrijednosti tečaja kune za 100 puta, i time omogućiti trenutačnu “otplatu” kredita u EUR i CHF svim građanima u granicama RH…… i sve po zakonu i propisu.

    A svašta meni pada na pamet 🙂 …..

    Sviđa mi se

    1. Inflacija 80tih godina u bivsoj drzavi je isla na ruku građanima sa kreditima u domacoj valuti i ogroman broj ljudi je otplatio nekretnine “trenutacno”. Ko i kad je platio cijenu te ekonomske igrarije je druga stvar. I tu se krije ta mala istina kratkog zivotnog vijeka svakog covjeka gdje ako mu uspije nesto na racun drugoga(preko drzave) i taj drugi koji to treba platiti nikad direktno nije identificiran, cak cesto ne zive u istom razdoblju onda se moze shvatiti razlog takvih postupaka. Opravdanje ni u kojem slucaju ali shvacanje nagona svakako.

      Liked by 1 person

  4. Jedan moj rođak je živio u vrijeme deflacije i toliko je štedio i čekao daljnji pad cijena da nije kupovao hranu i umro je od gladi. Znači država mora podići umjetno inflaciju da svi ne umremo od gladi.

    Sviđa mi se

  5. Loša deflacija se u normalnim državama rekompenzira dijelom neovisnim pravosuđem,koje smanjuje backlog nenaplativih potraživanja, koji se,gle,u nas vratio na razinu od prije 4 godine.Otud u privredi i nedostatak novca o kojem piše Tantor.Ujedno,da se zamijetiti potpuna blokada Hanfe i AZTN-a,pored pravosuđa, u faktoring tržištu kod nas.Nitko naime ne reagira na 2 tjedna objavljenu,a nedemantiranu činjenicu da 70 % svih prodanih potraživanja faktoring kućama čine dugovanja jedne kompanije (možemo pogoditi koje ?) ? U Srbiji ima faktoring kuću, ovdje posjeduje tržište.

    Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s