Pred zagovornicima slobodnog tržišta u području proizvodnje i emisije novca u današnjem svijetu centralnog bankarstva je Sizifov posao u borbi protiv monetarnih komunista i fašista, tj. zagovornika centralnog planiranja i državnog monopola u proizvodnji novca. Ono što im dodatno prilično otežava stvar je što nerijetko najžešće napade doživljavaju od inače ideoloških saveznika, pa stoga “idejnu borbu” moraju voditi na dva fronta.
Kao što navodi Larry White u ovom tekstu, većina klasičnih liberala u dvadesetom stoljeću, uz par slučajeva povremenog koketiranja sa slobodnim bankarstvom, uglavnom se nekako “pomirila” s konceptom centralnog planiranja u tom području, ili pak jednostavno propustila dosljedno primijeniti svoje slobodarske principe i skrenula u neke, u najmanju ruku čudne, perverzije koncepta slobodnog tržišta i zalaganje za nekakav monetarni kvazi-socijalizam. Ono na što pri tom prvenstveno aludiram jest da je, bojim se, najveći nož u leđa ideji slobodnog bankarstva dolazio upravo od inače vrlo radikalnih free market ekonomista i fanatičnih libertarijanaca poput samog Murraya Rothbarda.
Mr. Libertarian je, istina, bio žestoki protivnik centralnih banaka, međutim, istovremeno se protivio i praksi slobodnog tržišta novca i to na premisi da je bankarstvo s djelomičnim rezervama samo po sebi prevara (čak i ako se radi o dobrovoljnom odnosu odraslih ljudi unutar sustava privatnih banaka bez državnog središnjeg monetarnog autoriteta), ali i općenito inherentno nestabilno i štetno po ekonomiju. Takvo stajalište promovira i danas dobar dio sljedbenika njegove struje unutar tzv. austrijske škole ekonomije. Recimo, takav stav iznosi Joe Salerno ovdje, Thorsten Polleit ovdje, takvu poziciju (neuspješno) pokušava braniti Hans-Hermann Hoppe ovdje, kao i Jesus de Soto u svom magnum opusu ovdje.
Umjesto free banking sustava, spomenuti autori podržavaju sustav bankarstva s punim rezervama, u kojem bi banke bile obvezne držati 100% rezervi na sve depozite. Navodno, držanje djelomičnih rezervi bilo bi samo po sebi prevara i nemoralno, usprkos tome što su deponenti dobrovoljno pristali na to.
Samo što je stvar u tome da je teza kako su djelomične rezerve prevara – besmislica. Ako se radi o dobrovoljnom odnosu u kojeg su svjesno stupili deponent i banka, tu nema nikakvog govora o prevari, i to je vrlo jednostavno. Jasno da, ako banka klijentu obeća da će mu čuvati pune rezerve, pa onda ipak jednim dijelom kreditira nekoga drugog, u tom slučaju je banka prekršila ugovor i treba biti kažnjena, no to nema ama baš nikakve veze s time da su djelomične rezerve same po sebi prevara. To samo znači da je u tom slučaju jedna strana prekršila dogovor.
Svakako da je koncept centralne banke kao vrhovnog državnog monetarnog autoriteta s monopolom na proizvodnju i emisiju novca uistinu vrlo opasan i štetan. Centralne banke uzrokuju inflacije, recesije, depresije, aktiviraju poslovne cikluse, pljačkaju građane, stvaraju moralni hazard, itd., ukratko, centralne banke jesu veoma negativna i anti-tržišna pojava.
Međutim, sve to nema veze s bankarstvom s djelomičnim rezervama per se, koje jest tržišni fenomen. Rothbardijanci bi, izgleda, izbacili bebu skupa s vodom iz kade.
U svijetu stvarno slobodnog tržišta, ne bi bilo centralne banke, ne bi bilo “službene valute”, ne bi bilo legal tender zakona, ne bi bilo državnih bail-outa propalim kompanijama, ne bi bilo državnog osiguranja depozita koje potiče rizičnije ponašanje kod banaka, ne bi postojao “lender of last resort”, ne bi postojala ni zakonska stopa obvezne rezerve, ne bi bilo državnih agencija koje bi otkupljivale “smeće” od komercijalnih banaka, ne bi postojale nikakve državne regulacije bankarskog sektora, nikakvi obvezni kapitalni zahtjevi, nikakvi Baseli i sl., visine kamatnih stopa bi određivalo tržište, a ne nekakav državni monetarni autoritet (nešto što Ben Bernanke ne može pojmiti da je moguće), dok bi građani bili slobodni sami odlučivali što žele koristiti kao novac u razmjeni i nitko ih ne bi silio ni da uopće koriste bankovne račune. Ne bi bilo ni malog milijuna propisa koji naređuju kako se banke moraju ponašati i tko s kim smije bankariti.
Uglavnom, u slobodnobankarskom scenariju, novac bi bio ono što tržište odluči da je novac. Vjerojatno bi kao monetarna baza isplivao neki trajni metal, poput zlata i srebra, ili neka košarica različitih dobara, ili pak, zašto ne, bivši državni fiat. Pogledajte samo primjere iračkog švicarskog dinara u južnom Kurdistanu ili starog somalskog šilinga nakon uništenja tamošnje centralne banke (OK, za slučaj iz Somalije iskreno sumnjam da se radi ovdje o nekom tržišnom ishodu, prije je riječ o svojevrsnom legal tenderu tamošnje neslužbene vlasti, ali svejedno, ukidanje državnog monopola nad proizvodnjom novca ne mora nužno rezultirati i prestankom korištenja državnih fiat valuta u uporabi). Mikronežani se možda vrate kamenim gromadama nabijenim na deblo.
Kolike će biti rezerve koje će banke držati, odlučivat će one same, na temelju preferncija svojih klijenata i naravno svog cilja maksimizacije profita. Banke će morati znati procijeniti učestalost zahtjeva svojih klijenata za “naplatom” novčanica, te na temelju toga znati odrediti adekvatnu stopu rezervi koju će držati, kod koje nema velikog rizika insolventnosti, ali ni prevelikog oportunitetnog troška. Vjerojatno će različite banke držati nešto različite stope rezervi, one koje se budu ponašale “rizičnije” moći će štedišama ponuditi i nešto više kamatne stope, pa će oni moći odabrati u skladu s vlastitom sklonosti prema riziku. Dok god se sve odvija na dobrovoljnoj bazi, radi se o posve legitimnom odnosu.
Naravno, osim rizika nemogućnosti isplate svojih klijenata na zahtjev, ono što će predstavljati najvažniju i vrlo efikasnu kočnicu pojedinim bankama da ne pretjeraju u svom “printanju” je međubankovni kliring. Ako se jedna banka previše opusti pa poveća količinu svojih novčanica u opticaju, iako nije došlo do povećane potražnje za njima, tada će njene novčanice češće dolaziti na naplatu i u drugim bankama, te će tada emitentska banka konstantno gubiti svoje rezerve na kliringu među bankama i vrlo brzo se dovesti u opasnost od bankrota. Među građanstvom, novčanice banaka sa slabijom reputacijom će brže cirkulirati i češće dolaziti na naplatu, te tako efikasno kažnjavati one banke koje su se ponašale neodgovorno. Samo što, za razliku od sustava centralnog bankarstva, tada neće biti Spasitelja u liku Majke Države koji će propalu banku spašavati novcima poreznih obveznika ili ni iz čega stvoriti nove rezerve.
Treba primjetiti da, ako imamo samo jednu centralnu banku koja određuje količinu novca u opticaju, njena pogreška u odluci može imati vrlo kobne posljedice po cijelu ekonomiju (uostalom, pogreške centralnih bankara uzrok su uglavnom svake depresije i inflacije u zadnjih stotinjak godina). S druge strane, ako postoji konkurentno tržište od npr. desetak ili još više različitih emitenata novca, tada pogreška jednog od njih u kalkulaciji ima tek zanemariv učinak na cjelokupno gospodarstvo. Također, za razliku od birokrata u državnoj centralnoj banci, privatni emitenti imaju stvarni incentive za očuvanjem vrijednosti svog novca i stjecanjem reputacije među ljudima. Oni nemaju mogućnost prisiljavanja ljudi da koriste njihov “proizvod”.
Slično gornjem slučaju pretjerane monetarne ekspanzije na slobodnom tržištu, banke koje se budu ponašale previše “restriktivno” će biti kažnjene smanjenom profitabilnošću i gubitkom klijenata. Kada poraste potražnja za novcem (tj. potražnja za držanjem novčanica), banke primjećuju da im klijenti rjeđe traže “naplatu” novčanica, te da je volumen kliringa među bankama manji, pa smanjuju rezerve koje drže i povećavaju novčanu masu u opticaju. Ova ekspanzija nema inflatoran učinak, već je ona samo odgovor na povećanu potražnju za novcem. Povećano držanje novčanica predstavlja jedan oblik štednje, koji vodi smanjenju prirodne kamatne stope, jer je ono odraz smanjene vremenske preferencije. Povećanje potražnje za novcem tako vodi trenutačnom porastu vrijednosti novca, što je poticaj ponuđačima da povećaju ponudu. Istovremeno, potiče se i “proizvodnja” monetarne baze, povećava se kopanje zlata rudnicima (ako smo pretpostavili da je zlato monetarna baza), korišteno zlato u nemotarnoj upotrebi se prebacuje u monetarnu, itd.
Imajte na umu da ovo ne znači da bi free banking sustav težio stabilnosti razine cijena, tj. stopi inflacije od 0%. U periodima rastuće produktivnosti, tj. rastućeg ukupnog outputa po inputu, proizvedena dobra postaju jeftinija, te razina cijena opada, no, ako građanstvo ne poveća svoju potražnju za novcem (tj. ne promijeni tzv. preferenciju likvidnosti), ono će i dalje trošiti istu količinu novca, ali će njome moći kupiti više realnih dobara. Povećana produktivnost je uzrokovala deflaciju, stvari su jeftinije, ali, s obzirom da nema smanjenja učestalosti “naplate” novčanica kod banaka, one ne smanjuju svoje rezerve i ne povećavaju količinu novca u optjecaju. Promatrajući tu pojavu kroz identitet razmjene, povećanje Q dovodi do smanjenja P, ali ako je V ostao konstantan, ne dolazi do povećanja u M.
Ono što bi se iz toga dalo zaključiti je da deflacija cijena uopće ne mora biti loša, dapače, ovdje se radi o prirodnoj posljedici rasta produktivnosti u nekom gospodarstvu, pa zato nema nikakvog razloga ni da centralne banke pokušavaju nekako obuzdati takvu deflaciju (nažalost, ovdje opet neki često odu u drugu krajnost, i to nerijetko baš oni isti koji vjeruju da su djelomične rezerve zlo, pa tvrde kako su deflacije nužno uvijek dobre i poželjne, no, o tome drugi put).
Poanta ovog posta je bila samo da kažem da slobodno frakcionalno bankarstvo nije inherentno nestabilno. Tržišni mehanizam sa svojim ugrađenim korektivima djeluje na jednak način kao i na svakom drugom tržištu. Protiviti se tome pod izgovorom da se radi o prevari je jednostavno apsurdno. Ili kao što jednostavno reče Steve Horwitz:
There’s nothing wrong with fractional reserve banking that getting rid of the central bank and other government interventions wouldn’t cure.
Da me se ne razumije krivo, inače veoma cijenim M. Rothbarda. Bio je sigurno jedan od najznačanijih slobodarskih teoretičara i, IMHO, općenito gledajući odličan ekonomist. Dapače, Man, Economy, and State je IMHO jedan od najboljih traktata o ekonomiji ikad napisan. Ali, po ovom pitanju je naprosto bio u krivu.
Tko je John Galt? 
Odličan tekst. Međutim autor na neki način posredno izostavlja činjenicu kako u igri nisu samo dva igrača, tj. banke i klijenti. Nego je tu i država, odnosno SVE do jedne države “zapadne” hemisfere, a i velika većina svih ostalih.
Ako ne postoji jedna centralizirana valuta i jedna centralna banka puno je teže stvari držati pod “nadzorom”. Tj. puno je teže dogovarati monetarne “new(old) deal”-ove i razne političke perverzije između puno manjih igrača. Puno je teže politički utjecati na “ekonomiju”, i puno je teže naplaćivati POREZ. Kako bi se naplaćivao porez u školjkama na primjer?
Očito je da sva ta centralizacija ima isti izvor kao i sve ostale centralizacije. A to je prebacivanje što veće REALNE moći u ruke što manjeg broja ljudi. I dalje se koristi “demokracija” kao paravan za naivne, ali stvarna moć se prebacuje drugima.
Isto kao što imamo centralizaciju i inflaciju zakonodavstva, koje se sa razine lokalne zajednice prvo prebacilo na državu, a zatim na neke nad-nacionalne tvorevine, tako imamo i za novčane tijekove.
Isto kao što imamo centralizaciju obrane koja se sa građana potpuno prebacila na usku plaćeničku vojsku, a kasnije na međunarodne alijanse.
Isto kao što imamo centralizaciju masovnih medija u ruke nekolicine.
Ako imaš isključivi i totalni nadzor nad:
Novcem (bankarstvo, porezi)
Silom (vojska, policija)
Zakonima (sudstvo)
Medijima
Zdravljem (farmacijom i liječenjem)
….
I taj nadzor i upravljanje provodi uski krug ljudi koji ne podliježu nikakvom stvarnom nadzoru ili smjeni “odozdola”.
Što ustvari onda preostaje za “demokratsko” odlučivanje? Odlučivanje hoćeš li promijeniti spol kao čarape, ili hoćeš li da boja neke fasade bude više zelena ili manje plava? Ili neku sličnu glupost.
Je li to demokracija? Ili je riječ o masovnoj obmani i prevari sa vrlo dvojbenim ciljevima?
Ovo što imamo je ZOMBI DEMOKRACIJA. I takve rezultate i daje.
Sviđa mi seSviđa mi se
“Centralne banke uzrokuju inflacije, recesije, depresije, aktiviraju poslovne cikluse, pljačkaju građane, stvaraju moralni hazard, itd., ukratko, centralne banke jesu veoma negativna i anti-tržišna pojava.”
Kako onda objasniti količinu ciklusa koji su imali u US za vrijeme Free i National Banking perioda koji su gotovo redovito bili praćeni panikama i jurišanjem na banke i posljedično propastima istih, a sve prije pojave centralnog bankarstva/sustava federalnih rezervi/osiguranja depozita?
Sviđa mi seSviđa mi se
Nikad u SAD nije bilo ni približno slobodnog bankarstva. Ako nije bilo Feda, ne znači da je to free banking.
Sviđa mi seSviđa mi se
Stoji, ali, bez obzira; taj model je svakako bio puno bliži “slobodnom” bankarstvu nego centralnom. I bio je puno nestabilniji od ere centralnog bankarstva. (edit: zapravo, čini se da i nije nužno bio nestabilniji; izgleda da su škoti i švedi imali isto takve ere i bili dosta stabilni, kao svojevrsna potvrda onog što je rečeno o “inherentnoj nestabilnosti”. zanimljivo). Ali evo, na ovim primjerima se vidi da su apstraktne ideje (dobre ili loše) utemeljene na idealnim uvjetima – jedno, a konkretni slučajevi u okolnostima dalekim od idealnih – sasvim nešto drugo.
Zanimljiva tema, u svakom slučaju: nekako mi se čini da bi bitcoini tu sjeli kao naručeni…
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne mislim da je bio bliži “slobodnom” bankarstvu (pa čak period koji se nazivao “Free Banking Era” je bio prilično neslobodan, a on je trajao niti tridesetak godina, čini mi se), ali prilično sam siguran da je bio puno nestabilniji od ere centralnog bankarstva u SAD (Velika Depresija, stagflacija 70-ih, recesija nedavno, itd.). Gledamo li kroz vrijednost dolara, tijekom 19. stoljeća, Amerikanci su imali skoro konstantnu deflaciju, ako se ne varam.
Ali, kad već spominjemo “slobodnije” i “neslobodnije” sustave, pogledajmo track record: http://spontaneousfinance.com/2014/08/21/free-banking-the-track-record/
Sviđa mi seSviđa mi se
Nisam sad više siguran slažemo li se oko toga da je centralno bankarstvo imalo prednosti u odnosu na periode prije uspostave ili ne? Ova me druga zagrada zbunjuje i kao da mi negdje prije toga fali negacija! 😀
“Ne mislim da je bio bliži “slobodnom” bankarstvu.”
Mišljenje, mišljenje… ajmo razumno: samim time što nije bilo centralnih banaka u to vrijeme, ovi sustavi iz SAD, Škotske, Australije, etc. su najbolja moguća aproksimacija s kojom možemo usporediti tvoj ideal (ref. na tvoj popis: “… ne bi bilo centralne banke, ne bi bilo “službene valute”, ne bi bilo legal tender zakona, ne bi bilo državnih bail-outa propalim kompanijama, ne bi bilo državnog osiguranja depozita koje potiče rizičnije ponašanje kod banaka, ne bi postojao “lender of last resort”, ne bi postojala ni zakonska stopa obvezne rezerve…”).
I ovo s osiguranjem depozita; zašto zanemariti mogućnost da su time riješili problem bankrunova/panika? Em su ljudi bili sigurniji sa svojim depozitima, em su banke zbog te sigurnosti koje je imao korisnik – same mogle sigurnije poslovati. Win-win.
PS. Ovom popisu na grafici, za SAD, nedostaju 1884., 1890. i 1896. (“Banking Panics and Business Cycles” – Gary Gorton).
PS2. Našao sam i članak na blogu sa kojeg je ova grafika; nisam siguran što se desilo 1845. u Škotskoj, tj. da li to označava uvođenje “centralizacije”, ali kako god – škotski track record je impresivan. Ali opet, je li samo Škotski ili je dijelom i Engleski? I da li su možda tu bile neke velike privatne banke koje su bile toliko jake da su de facto imale ulogu centralne banke…itditditd…
Ali fućkaš ovo, zapravo me više zanimalo što ćeš reći za bitcoine…
Sviđa mi seSviđa mi se
Pogledaj si ovo ako te zanima tema…
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne znam ni ja što se slažemo, ja samo tvrdim da centralno bankarstvo nema prednosti u odnosu na periode prije uspostave, ali naglašavam još da samo nepostojanje centralne banke ne znači nužno i “free banking”.
Nije tako, pa SAD nisu imale “free banking”, Škotska npr. (navodno) jest. To što nije bilo centralnih banaka ne znači da su imale “free banking”. Vjerojatno je bio manje centraliziran nego nakon 1913., ali je bio vrlo reguliran.
Krivo! Tzv. “osiguranje depozita” je subvencioniranje rizičnog poslovanja i neodgovornosti. Doslovno.
Shvaćaš da autor navodi SAD kao primjer “neslobodnog” bankarstva nasuprot Škotskoj, Švedskoj, Kanadi, itd.
Pa piše ti “restrictions on note issuance introduced”. Inače, ako te zanima dublje o škotskom sustavu, Larry White je dosta pisao o tome. Obično se uzima da je njihov period free bankinga trajao do 1845. Naravno, to nije dihotomija, nije ni tamo postojalo potpuno slobodno bankarstvo, ali obično se navodi kao primjer relativno vrlo slobodnog i nešto najbliže tome što je postojalo u novijoj povijesti.
Sviđa mi seSviđa mi se
P.S. Pike me sad podsjetio sa Selginom, preporučam pogledati ovaj rad: http://object.cato.org/sites/cato.org/files/pubs/pdf/WorkingPaper-2.pdf
Sviđa mi seSviđa mi se
“Tzv. “osiguranje depozita” je subvencioniranje rizičnog poslovanja i neodgovornosti. Doslovno.”
Je li ovo mišljenje ili činjenica? Koliko je panika uzrokovalo propasti koliko banaka nakon uspostave feda?
“…ali obično se navodi kao primjer relativno vrlo slobodnog i nešto najbliže tome što je postojalo u novijoj povijesti.”
Kao što sam, uoastalom, i ja naveo.
Sviđa mi seSviđa mi se
Činjenica.
Ne znam koliko je banaka propalo, a zašto banke koje neodgovorno posluju ne bi propale? Za vrijeme Feda dogodila se najgora depresija u američkoj povijesti kao i najgora i najduža inflacija (stagflacija). Stavio sam dole tekst, pa pročitaj ako te stvarno zanima.
Ti si to naveo za SAD, što nije točno. Ja govorim o Škotskoj.
Sviđa mi seSviđa mi se
@autor
Inače se slažem s gotovo svime što objavite na ovom vašem cijenjenom blogu, no vezano za ovaj članak imam par primjedbi.
Naime, prije svega nije istina da je Rothbard 100%-ni pobornik Austrijske škole. Rothbard je bio anarhokapitalist, a austrijska škola ničim ne isključuje postojanje države (postoji i niz drugih možda sitnijih razilaženja, ali ovo je po meni najbitnije).
Dalje, FRB (fractional reserve banking) slažem se, nije sam po sebi prijevara. Slažem se da FRB nije prijevara kada i ako je deponent upoznat o čemu se radi. U takvom slučaju principijelno gledajući ne može se raditi o prijevari, No, FRB jeste jedna vrsta igre “muzičkih stolica”. Naime, iako “u startu” nije poznato koja će banka posrnuti u slučaju osjetne kreditne kontrakcije, sigurno je da pokoja od onih koje su bile prisutne na tržištu za vrijeme kreditne ekspanzije hoće. I dalje, tehnički nije prijevara, ali je unaprijed poznata izvjesnost negativnog ishoda.
No, ono što je ponajveći predmet moje kritike je vaše (ponovno) inzistiranje na “formuli” brzine novca: PQ = MV.
Prema “formuli”, brzina novca je proporcionalna nekakvoj ponderiranoj cijeni svih istrgovanih proizvoda i usluga i broja predmetnih transakcija i obrnuto proporcionalna količini novca u opticaju. Ponderirana cijena je pak proporcionalna količini novca u opticaju i njegovoj brzini, a obrnuto proporcijalna broju transakcija. Naizgled logično ako stvari promatramo statično.
No, u stvarnosti (najbolji real time primjer su upravo financijska tržišta), ekonomski ekvilibrij ne postoji, “fundamentalna” vrijednost nečega je u pravilu udaljenija od ekstremnih overshoota u svakom datom trenutku nego od makoje druge točke na vlastitoj krivulji “fundamentalnih” vrijednosti. Dalje, pri masovnoj prodaji (prisjetimo se 2000.-e i 2008.-e) brzina novca i cijena postaju OBRNUTO proporcionalne, stvarna količina novca u opticaju (likvidnost) postaje manje relevantna od STRAHA od izostanka iste, itd. Suprotno, nerijetki su primjeri tzv. melt-up gdje u potpunom izostanku volume-a cijena uporno raste (neovisno o količini novca u opticaju). Formula dakle ne samo da ne zaslužuje znak jednakosti između PQ i MV nego nerijetko dvije strane nisu ni u omjeru proporcije. I opet ispada da je dragi Mises bio u pravu sa svojim Human Action (danas već i human programmed Machine Action 😉 gdje je jedino bitno tko ili što je što zaista učinio (kupio/prodao) u datom trenutku nego ma koja makro ekonomska pretpostavka o tome kako bi stvari “trebale biti”.
Ukratko, daleko plauzibilnija teorija odnosno, bolje rečeno, tumačenje vezano uz tzv. velocity of money je ono zasnovano na analizi odnosa četiri varijable u svakom datom trenutku: ponuda novca, potražnja novca, ponuda određene robe / usluge, potražnja iste robe / usluge.
Lp,
Damir
Sviđa mi seSviđa mi se
Bojim se da miješate Austrijsku školu ekonomije s libertarijanizmom (ili anarho-kapitalizmom), ali to ionako jako puno ljudi miješa, pa mi se više ne da ispravljati svakoga.
Ali kad već kažete da nije istina da je Rothbard bio “100%-ni pobornik Austrijske škole”, to ovisi doduše oko toga kako definiramo točno Austrijsku školu, no, ne mogu se nikako složiti s Vama oko toga. Rothbard je bio vrlo striktni i zadrti apriorist. Ne mogu naći bolji primjer 100%-nog Austrijanca od Rothbarda, s iznimkom Ludwiga von Misesa koji je iz principa odbijo koristiti krivulje ponude i potražnje.
No,kažem opet, siguran sam da ste htjeli reći nešto drugo.
Kod apsolutno svake radnje na svijetu je poznata “izvjesnost negativnog ishoda”. Ona je prisutna kod FRB-a, prisutna bi bila i kod stopostotnog standarda. Živimo u svijetu neizvjesnosti.
Moram priznati da ne pratim… PQ=MV je identitet, tautologija… nije to nikakva “formula” za izračunavanje nečega…
Sviđa mi seSviđa mi se
Nisam neki veliki strucnjak za svjetsku ekonomiju ali ako se oduzimanje slobode individualca ili otimanje vrijednosti koje je on stvorio pokusava opravdati formulama ja glasno kazem NE!
Sviđa mi seSviđa mi se
“Vjerojatno će različite banke držati nešto različite stope rezervi, one koje se budu ponašale “rizičnije” moći će štedišama ponuditi i nešto VIŠE kamatne stope, pa će oni moći odabrati u skladu s vlastitom sklonosti prema riziku.”
Valjda niže, a ne više. Lapsus calami. Slobodno briši komentar nakon ispravka. Hvala na tekstu.
Sviđa mi seSviđa mi se
Štedišama 😀 da, ipak više.
Sviđa mi seSviđa mi se
Mislim da ste promašili bit argumenta zašto bankarstvo s djelomičnim rezervama nije tržišni fenomen. Soto, naime, daje pravni argument da ugovorne strane uopće niti ne mogu sklopiti ugovor koji bi podrazumijevao djelomične rezerve jer, pravno gledajući, ugovorne strane i inače ne mogu sklopiti što god žele budući da činidba mora biti moguća i određena da bi se mogla ispuniti. Dakle, u slobodnom društvu sa bankama bi se mogla sklopiti 2 različita ugovora; ugovor o ostavi (Monetary Irregural Deposit) i ugovor o zajmu (Monetary Loan). Ne vidim čemu potreba uvođenja treće vrste ugovora. Kako bi se on uopće zvao, koje bi bile njegove karakteristike i tko i zašto bi ga sklopio? Dodatno, Soto daje povijesni prikaz nastajanja bankarstva s djelomičnim rezervama i nalazi da je proizašlo iz prevare bankara koju država nije sankcionirala, a ne iz dogovora između bankara i klijenata.
Sviđa mi seSviđa mi se
Znam što De Soto govori, ali je svejedno u krivu.
Po čemu ugovor o depozitu s djelomičnom rezervom ne bi mogao biti moguć u slobodnom društvu, tko bi to zabranio? Tko bi zabranio dobrovoljne ugovore između odraslih osoba u slobodnom društvu?
Kako “čemu potreba”? Pa ako dvije strane žele dogovoriti neki posao, kome se oni imaju opravdavati zašto im to treba? Banka i klijent sklapaju ugovor o depozitu po viđenju, što je tu sporno? Sklopili bi ga zato što vide obostrani interes u njemu.
Mislim da je tu De Soto uglavnom u krivu u opisivanju povijesnih događaja, ali, svejedno, čak i da je u pravu, kakve to uopće ima veze? Kakav je to argument, kakve veze ima što je neki bankar u 16. stoljeću nekoga prevario sa zabranom slobodnog tržišta danas?
http://www.alt-m.org/2012/07/17/banknotes-are-not-and-have-never-pretended-to-be-warehouse-receipts/
Nećete mi valjda reći da banke danas nekoga varaju time što ne drže pune rezerve.
Mislim, ovdje dolazimo do prilično bizarnih situacija kad npr. Rothbard, radikalni libertarijanski anarho-kapitalist, za Veliku Depresiju između ostalog krivi državu što nije zabranila privatnim bankama da se upuštaju u poslovanje s djelomičnim rezervama (!?). Zar ne vidite tu ironiju?
Sviđa mi seSviđa mi se
”Po čemu ugovor o depozitu s djelomičnom rezervom ne bi mogao biti moguć u slobodnom društvu, tko bi to zabranio? Tko bi zabranio dobrovoljne ugovore između odraslih osoba u slobodnom društvu?”
Ponavljam, argument je pravni. Zamislite ovakav ”ugovor”: ”Tomislav se obvezuje za iznos od 1000 kn isporučiti Sunce Ivanu dana 30.4.2015. u skladište u Samoboru.” Tko bi zabranio ovakve ugovore u slobodnom društvu? Naravno, svatko ima pravo napisati što kod hoće na listu papira, ali to ne znači da je bilo što što napiše valjani ugovor.
I sad vas ja pitam: Što je točno obveza banke u ugovoru koji podrazumijeva djelomične rezerve? Napišite ju.
”Kako “čemu potreba”? Pa ako dvije strane žele dogovoriti neki posao, kome se oni imaju opravdavati zašto im to treba? Banka i klijent sklapaju ugovor o depozitu po viđenju, što je tu sporno? Sklopili bi ga zato što vide obostrani interes u njemu.”
Koja je svrha tog ugovora? Npr. svrha ugovora o ostavi (depozitu) je čuvanje stvari, ugovora o zajmu je prijenos sadašnjih dobara zajmoprimcu, ugovora o kupoprodaji je prijenos vlasništva, ugovora o darovanju je besplatno povećanje imovine druge strane itd. Koja je svrha tog trećeg ugovora? Napišite mi točno obvezu banke kod ugovora o depozitu po viđenju s djelomičnim rezervama. Zatim zamislite da upravo vama osoba X nudi da s njom sklopite takav ugovor. Bi li imali kakve prigovore na njegov sadržaj?
Koristan link, hvala. Možete li mi reći što točno znači ”Promise to pay to mr. Thomas or Bearer on Demand? Što je točno obveza banke?
”Mislim da je tu De Soto uglavnom u krivu u opisivanju povijesnih događaja, ali, svejedno, čak i da je u pravu, kakve to uopće ima veze?”
To bi onda bila indicija da ugovor s djelomičnim rezervama nije rezultat slobodnog tržišta.
”Zar ne vidite tu ironiju?”
Da, ako pretpostavljamo da su djelomične rezerve rezultat slobodnog tržišta što sad pokušavamo raspraviti. Ne kažem da sam ja 100% siguran u ispravnost svoga položaja i stvarno me zanima kako bi sastavili ugovor koji podrazumijeva djelomične rezerve. Pretpostavimo da je zlato novac i da postoje tekući računi koji su pokriveni 100%, štedni računi pokriveni 100% i ugovori o zajmu. Kako bi vi plasirali taj novi ugovor na tržište? Što bi bio njegov sadržaj? Molim vas da točno navedete naziv ugovora, obveze obje ugovorne strane i svrhu ugovora.
Sviđa mi seSviđa mi se
Zamišljam i, iako mi ne pada na pamet razlog zašto bi se netko dobrovoljno obvezao na takav ugovor, ako ga ljudi žele sklopiti, što ja imam s tim? I dalje niste odgovorili tko bi to zabranjivao slobodno bankarstvo u slobodnom društvu?
Isplata tražene sume novca na zahtjev od strane deponenta, ili što već se dogovore.
Kako ćemo definirati “svrhu” je nebitno. Dvije strane očito vide korist od sklapanja takvog ugovora.
Sasvim je nebitno bih li ja imao ikakav prigovor na sadržaj nekog ugovora. Imao bih svakako prigovora na jako puno mogućih ugovora koje bi mogle sklopiti dvije stranke u slobodnom društvu, pa ne govorim da ih treba zabranjivati.
Koliko ja razumijem engleski, to je isplata određene svote novca g. Thomasu ili imaocu (banknote) na zahtjev.
Ne slažem se, ali opet, to što se navodno nešto dogodilo u 16. stoljeću, nema veze s time da onemogućavamo slobodno tržište danas.
http://www.alt-m.org/2012/07/02/testimony-on-fractional-reserve-banking/
Stvarno mi nije jasno da me to pitate kad takvi ugovori već postoje.
Banka se obvezuje isplatiti klijentu njegov traženi “novac” (tj. vjerojatno commodity koji je monetarna baza) na zahtjev. Što je tu toliko teško za shvatiti?
Naziv ugovora je nebitan, nazovite ga kako hoćete.
Sviđa mi seSviđa mi se
”Zamišljam i, iako mi ne pada na pamet razlog zašto bi se netko dobrovoljno obvezao na takav ugovor, ako ga ljudi žele sklopiti, što ja imam s tim?”
Uz ekonomsku znanost, u kojoj se vi jako dobro snalazite postoji i još jedna, pravna, koja isto tako ima svoje zakonitosti. Ekonomistu koji kaže: ”Rastom cijene nekog dobra, ljudi kupuju manje tog dobra”, netko bi mogao odgovoriti: ”A da? A tko bi ljudima zabranio da kupuju više tog dobra?” Bi li to bio uspješan protuargument? Ili zamislimo da na kraju predavanja o komunizmu ekonomist kaže: ”I iz tih razloga komunizam ne može uspjeti.” I netko mu odgovori:”A da? A tko može ljudima zabraniti da komunizam uspije?” Što bi odgovorili na tako nešto?
U pravu, ugovor je ništetan (ne postoji!) ako su ga sklopile osobe bez poslovne sposobnosti, nije postojalo valjano i suglasno očitovanje volje i kad je činidba nemoguća, nedopuštena (ovako piše u zakonu, ali ja bih stavio ‘protivna svrsi prava” kad bi se radilo o slobodnom društvu), neodređena ili neodrediva.
Napisati: ”Ako ljudi žele sklopiti ugovor s nemogućom činidbom što ja imam s tim”, jednostavno zvuči bizarno.
Razlog zašto sam vam dao taj primjer je da vam pokažem da možda kroz pravnu znanost možemo riješiti pitanje bi li u slobodnom društvu postojao ugovor s djelomičnim rezervama. Ne kažem da bi činidba u takvom ugovoru bila nemoguća, ali zato sam od vas tražio da ju precizno napišete pa da vidimo točno kakva je i kako bi klasificirali takav ugovor.
”Isplata tražene sume novca na zahtjev od strane deponenta, ili što već se dogovore.”
Iz ove rečenice se ne vidi da je riječ o djelomičnim rezervama. Ovo su 100%.
”Kako ćemo definirati “svrhu” je nebitno. Dvije strane očito vide korist od sklapanja takvog ugovora.”
Možete li ozbiljno reći da ste razumjeli prvo poglavlje Sotove knjige kad ne razumijete pojmove kojima se služi?
”Koliko ja razumijem engleski, to je isplata određene svote novca g. Thomasu ili imaocu (banknote) na zahtjev.”
Isplata određene svote novca na zahtjev mi zvuči kao mjenica. Koja je razlika između banknote i mjenice?
Na žalost, nemam trenutno vremena čitati detaljno taj tekst, ali površnim čitanjem nisam našao odgovor na svoje pitanje.
Izjava:
As payment by deposit transfer became popular, goldsmiths and coin-changers found that they could offer a different kind of contract to customers who primarily wanted not storage but economical payment services. In a “fractional reserve” contract, the vault-keeper becomes a banker, able to lend out some of the funds deposited.
je meni relevantna jednako kao i ”I zato je Jugoslavija propala jer su je zli kapitalisti sabotirali.” Ne znam što ste mi tim linkom htjeli poručiti.
”Stvarno mi nije jasno da me to pitate kad takvi ugovori već postoje. Banka se obvezuje isplatiti klijentu njegov traženi “novac” (tj. vjerojatno commodity koji je monetarna baza) na zahtjev. Što je tu toliko teško za shvatiti?”
Teško mi je shvatiti, da. Što znače svi ti pojmovi, banka, depozit, deponent, račun, djelomične rezerve? Zar bih ja trebao pretpostaviti što znače i potpisati ugovor?
Ne razumijem je li stvarno ne možete ili niste ni pokušali razmisliti napisati obvezu banke kod djelomičnih rezervi? Ne pitam vas da bih vas zbunjivao, trolao, ponižavao i slično nego iskreno želim razumjeti prirodu tog ugovora. Evo, napisat ću vam primjer za ugovor o ostavi i ugovor o zajmu, a vi mi napišite za djelomične rezerve.
Ugovor o ostavi, Monetary Irregular Deposit:
Mate, ostavodavac: Daje 10 unci zlata (zlatnici) Šimi na čuvanje i plača mjesečnu naknadu X.
Šime, ostavoprimac: Prima 10 unci zlata i obvezuje se vratiti 10 unci zlata iste vrste i kvalitete na zahtjev.
Svrha: Čuvanje stvari.
S obzirom da se Mate može sutra vratiti i zahtijevati sve zlatnike, Šime je obvezan držati 100% rezerve.
Ugovor o zajmu, Monetary Loan:
Mate, zajmodavac: Daje 10 zlatnika Šimi na rok od godinu dana.
Šime, zajmoprimac: Prima 10 zlatnika i obvezuje se vratiti 10 zlatnika iste vrste i kvalitete za godinu dana + kamatu od 1%.
Svrha: Davanje sadašnjih dobara u zamjenu za buduće
Mate ne može zahtijevati vraćanje zlatnika prije isteka roka, ali strane mogu ugovoriti da ako bi to i zahtijevao, Šime bi se cijele obveze mogao osloboditi isplatom manjeg iznosa prije roka. Npr. Ako bi Mate zahtijevao isplatu nakon 6 mjeseci, Šime bi se cijele obveze oslobodio isplatom 60% glavnice.
Ugovor X koji podrazumijeva djelomične rezerve:
Napište.
Rekli ste da ste razumijeli Sotovu knjigu, a prvo poglavlje je pravna analiza. Analizirajmo pravno i nađimo u čemu je Soto u krivu.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne bi bio. Prvo, to da ljudi kupuju manje dobra kojem raste cijene važi samo u ceteris paribus uvjetima i to je zakon potražnje. Ako ljudi kupuju više, onda znači da nemamo ceteris paribus. To je loša analogija.
Odgovorio bih protupitanjem što taj netko podrazumijeva pod pojmom “uspjeti”.
Možda Vama i zvuči bizarno, ali u slobodnom društvu bizarnost ne bi trebala biti ilegalna.
U svakom slučaju, taj moj komentar se odnosnio na hipotetski slučaj trgovine Suncem, kad govorimo o bankarstvu s djelomičnim rezervama to nije nemoguća činidba (onda bi i svako osiguranje bilo nemoguća činidba).
Ja zapravo ne mislim uopće tako. U slobodnom društvu bi bio dozvoljen svaki dobrovoljni ugovor poslovno sposobnih ljudi kojim se fizički ne ugrožava život, sloboda ili imovina trećih strana. Bankarstvo s djelomičnim rezervama to nije.
Zapravo, s mjenicama je dobra paralela. Kada bi čak i zabranili bankarstvo s djelomičnim rezervama, za pretpostaviti je da bismo svjedočili masovnom povećanju izdavanja mjenica.
Nisam pokušao zato što to uopće ne smatram relevantnim tko će kakve ugovore dobrovoljno sklapati i na što se obvezivati.
Ali, kad već inzistirate, npr:
Ugovor X koji podrazumijeva djelomične rezerve:
Mate, ostavodavac: Daje 10 unci zlata (zlatnici) Šimi na raspolaganje na neodređeni rok.
Šime, ostavoprimac: Prima 10 unci zlata i obvezuje se vratiti traženu količinu unci zlata iste vrste i kvalitete na zahtjev, te plaćati godišnju kamatu od 0,5%.
Svrha: Kreditiranje
Mate se može sutra vratiti i zahtijevati sve zlatnike, no, Šime nije obvezan držati 100% rezerve.
De Soto kaže:
Sve to divno i krasno, samo što i dalje nemamo niti jedan razlog zašto bi “mutuum contract” morao biti vezan za neki specifični vremenski rok, a ne bi mogao biti “na zahtjev”. To je čak i suprotno i pravnoj praksi i rimskom pravu.
http://www.lostsoulblog.com/2009/12/prof-lawrence-h-white-responds-to-jesus.html
http://www.lostsoulblog.com/2010/01/prof-lawrence-h-white-responds-to-jesus.html
http://www.lostsoulblog.com/2010/01/prof-lawrence-h-white-responds-to-jesus_29.html
Ali, kažem opet, to je sve irelevantno. Kakva pravna znanost, koji su to “pravni znanstvenici” koji će zabranjivati slobodno tržište na temelju nekih arbitrarnih definicija ugovora?
Ono što je meni još tu zapravo veći problem kod De Sota i nekih Rothbardijanaca je ideja da frakcionalno bankarstvo per se dovodi do poslovnih ciklusa i recesija, što je netočno, i teorijski i empirijski.
Mislim, ja se s njima uglavnom često slažem, vjerojatno u preko 90% stvari, ali tu su jednostavno u krivu. I mislim da nimalo ne čine uslugu školi.
Sviđa mi seSviđa mi se
”Ali, kad već inzistirate, npr:
Ugovor X koji podrazumijeva djelomične rezerve:
Mate, ostavodavac: Daje 10 unci zlata (zlatnici) Šimi na raspolaganje na neodređeni rok.
Šime, ostavoprimac: Prima 10 unci zlata i obvezuje se vratiti traženu količinu unci zlata iste vrste i kvalitete na zahtjev, te plaćati godišnju kamatu od 0,5%.
Svrha: Kreditiranje
Mate se može sutra vratiti i zahtijevati sve zlatnike, no, Šime nije obvezan držati 100% rezerve.”
Za 30 dana Mate zahtijeva vraćanje svih 10 zlatnika. Šime vraća jedan. Mate podnosi tužbu arbitražnom sudu zahtijevajući isplatu svih 10 zlatnika, pozivajući se na odredbu prema kojoj je Šime dužan isplati navedeni iznos na zahtjev. Šime ističe prigovor nedospjelosti i poziva se na odredbu prema kojoj su mu zlatnici bili dani na raspolaganje na neodređeni rok. Vi ste sudac arbitražnog suda. Kako bi riješili spor?
Definirajte kreditiranje.
Sviđa mi seSviđa mi se
Kako bih riješio spor? Pa očito je Šime prekršio ugovor i treba za to odgovarati, nema tu ništa sporno. Što ako mi osiguravajuća kuća ne isplati propisanu odštetu u slučaju nastanka predviđenog događaja?
Sviđa mi seSviđa mi se
Niste dali obrazloženje pravorijeka 😉
Zašto niste prihvatili njegov prigovor nedospjelosti?
Niste definirali kreditiranje.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne da mi se igrati igrice sada ni gubiti vrijeme bez veze.
Obvezao si se isplatiti novac na zahtjev, nisi ispoštovao ugovor i zato trebaš odgovarati. Isto kao da npr. poslodavac ne isplati dogovorenu plaću radniku. Stvarno je simple as that.
Sviđa mi seSviđa mi se
hahaha, stvarno ste me dobro nasmijali 🙂
Ipak je malo je kompliciranije od toga. Prvo poglavlje Sotove knjige je samostalni pravni rad. Kritika tog rada podrazumijeva određeno poznavanje pravnih pojmova, materijalnih i procesnih. Potrebno je davati cjelovite i precizne odgovore prema pravilima struke. Poprilično je smiješno ući na područje discipline stare tisućljećima, nazvati ju ”arbitrarnim definiranjem pojmova” i ”nametanjem volje slobodnim ljudima” i čim se dobije izazov na tu tezu, proglasiti to ”igranjem igrica” i napustiti raspravu.
U svakom slučaju, uživao sam u ovom dopisivanju i hvala na odgovorima, imalo je koristi. Lijepi pozdrav!
Sviđa mi seSviđa mi se
E pa, vidite, nije uopće kompliciranije od toga. Postoji slobodno tržište i da, postoji nametanje nečije volje slobodnim ljudima.
Kod keynesijanaca i ostalih intervencionista mogu razumjeti takve nagone, no Austrijancima ipak to teško opraštam.
Kakav izazov, kakva pravila struke, govorimo o slobodnom tržištu, dobrovoljnim odnosima između dvoje ljudi. Neka ste Vi protiv toga, samo nemojte to nazivati onda slobodnim društvom, to je to što mene smeta.
Nego što je to nego igranje igrica, kad Vi mene tražite da Vam definiram što je kreditiranje, koja je “svrha” ugovora i sl., kao da je to išta relevantno ovdje? Pa nisam ja kriv što De Soto odbija pojmiti ugovor o kreditu bez fiksno određenog roka.
Sviđa mi seSviđa mi se