Subvencije, tj. redistribucija, tj. pljačka

Ako bacite pogled na stavke državnog proračuna za tekuću godinu možete uočiti da je ove godine oko 6 milijardi kuna poreznih obveznika namijenjeno za subvencije raznim trgovačkim društvima, od čega je oko jedna milijarda namijenjena trgovačkim društvima u javnom sektoru, a oko pet milijardi za trgovačka društva, poljoprivrednike i obrtnike izvan javnog sektora. U 2014. godini, proračunska sredstva namijenjena za tu stavku iznosila su ukupno 5,7 milijardi kuna, u 2013. godini su iznosila 5,5 milijardi kuna, u 2012. godini oko 5,8 milijardi kuna.

Dakle, u četiri (recesijske) godine mandata sadašnje Vlade na spomenutu stavku potrošeno je oko 23 milijarde kuna poreznih obveznika, što je oko 5 400 kuna po stanovniku (uključujući sve one koji nisu porezni obveznici). Od 1998. godine do danas, iznos proračunskih potpora koji se izdvaja samo za poljoprivredu i ribarstvo porastao je s oko 640 milijuna kuna na više od 4 milijarde kuna godišnje, dok se prosječan prinos po hektaru nije značajnije povećao, a cijene poljoprivrednih proizvoda su znatno porasle. Detaljniju analizu možete pogledati ovdje.

Dakle, porezni obveznici plaćaju sve više potpora da bi u konačnici plaćali skuplje proizvode. S druge strane, može se primijetiti da se u nekim poljoprivrednim kulturama često bilježe značajni neprodani viškovi (npr. pšenica), zbog čega i sami poljoprivrednici često negoduju. Međutim, ono što je tu najvažnije jest da su državne subvencije najobičnija pljačka. Država jednostavno oduzima novac onima koji su ga zaradili da bi ga podijelila nekima koji to nisu zaradili, eto, samo zato što se ovi potonji formalno bave nečim što su političari odlučili “poticati”.

Osim što se radi o najobičnijoj pljački, subvencioniranje pojedinih grana industrije ima iznimno štetan učinak na alokaciju rijetkih resursa u gospodarstvu, remeti cjenovne odnose i sudionicima na tržištu šalje pogrešne signale. Ako je neka industrijska grana profitabilna, njoj očito nisu potrebne subvencije. Ako nije profitabilna, onda znači da ne ispunjava svoju svrhu postojanja na tržištu, znači da se resursi mogu iskoristiti na bolji način, pa je kontraproduktivno dodatno subvencionirati gubitaške industrije. Time im se samo čini medvjeđa usluga.

Ne samo da se takvim subvencioniranjem pojedince potiče na proizvodnju dobara za kojima nema dovoljno potražnje na tržištu da bi ona bila isplativa, i na taj način umjetno povećava njihova ponuda (što dodatno smanjuje mogućnost uspjeha u dugom roku), već se građanstvo osiromašuje kroz oporezivanje i oportunitetni trošak, a oskudni resursi koji se koriste u proizvodnji se uskraćuju drugim industrijskim granama. Manje je dostupnih resursa na tržištu, pa im raste cijena, što znači da rastu troškovi proizvodnje i padaju profiti poduzećima u drugim, nesubvencioniranim industrijama. Stoga, one industrije koje bi inače mogle biti profitabilne i propulzivne ovako propadaju, potencijalno uspješna poduzeća se zatvaraju, dok se stimuliraju ulaganja u bezperspektivne grane.

Također, državno garantiranje otkupa poljoprivrednih proizvoda dovodi do umjetno veće ponude tog proizvoda, ali mu i smanjuje kvalitetu. Sve više proizvođača ulazi na tržište koji se inače ne bi bavili tim poslom, te nemaju pravi tržišni incentive da svojem proizvodu povećaju kvalitetu u odnosu na ostale, jer ionako država obećava da će ga kupiti novcima poreznih obveznika po arbitrarno postavljenoj otkupnoj cijeni. Pošto se cijene onda ne određuju po tržišnom principu, tada povećana konkurencija neće ni dovesti do pojeftinjenja dobara.

Država jednostavno nema pravo (tj. ne bi smjela imati to pravo) oduzimati novac od ljudi koji su ga zaradili da bi ga proslijedila onima koji nisu. Svaki pojedinac ima pravo raspolagati plodovima svog rada, i zarađeni novac trošiti kako želi, a država ne zna bolje od samih građana što je bolje za njih i na što trebaju trošiti svoj novac. Ljudi će na tržištu slobodno svojim novcem nagrađivati one koji im nude ono što im potrebno, a “kažnjavati” one koji to ne uspjevaju, šaljući tako signal ostalim akterima što, kako i za koga treba proizvoditi. U tom procesu nema nikakvog mjesta niti potrebe za državnom intervencijom.

Svaki pojedinac mora biti slobodan izrabrati čime se želi baviti, ali onda mora i biti odgovoran za posljedice svog izbora. Bilo da se netko bavi uzgajanjem povrća, brodogradnjom, računalnim programiranjem, igranjem nogometa, dostavom pošte ili slikanjem slika, on nema pravo na tuđu imovinu. Ako mu posao kojim se bavi ne ide, i prihodi koje zarađuje od njega mu nisu dovoljni, to neka mu bude znak da treba naći neki drugi način privređivanja. Ne postoji nekakvo pravo na profit.

Često se u priči o “poticajima” čuje i apsurdni argument “Subvencioniraju oni, pa moramo i mi”, no, od toga nema ništa dalje od istine. Ako neki drugi doma mlate žene, znači li to da moramo i mi?

Oglasi

24 comments

  1. Moj je problem što ja ne mogu shvatiti neke stvari. Ako je godišnji budžet (proračun) države oko 120+ milijardi (bez deficita), te se on realizira tako da se taj novac silom (porez) oduzme od realne privrede, a država onda velikodušno odluči (nekima) vratiti 6 milijardi od toga novca pod uvjetom da rade ono što im se kaže, u čemu je problem?

    Država je isto tako mogla odlučiti da uzme silom 300 milijardi kuna i ne vrati nikome ništa. Pa ipak, u svojoj neizmjernoj mudrosti i dobroti takvo što (još) nije napravila. A može. I niti autor, niti ja niti bilo koji građanin protiv toga ne bi mogao ništa….

    Autorova izjava me iskreno začuđuje. Naravno da ako nešto svi drugi rade, tada to moramo i mi. Pa nećemo valjda zaostajati za drugima i biti crne ovce. Tako smo tijekom ww2 u ondašnjoj objedinjenoj EU i mi imali logore, jer ih je imala i cijela napredna Europa (a i cijeli svijet). To, kao i sudjelovanje u međunarodnim mirovnim operacijama (Staljingrad) nam je bila i obveza kao punopravnom i odgovornom članu međunarodne zajednice. Mi doduše nismo imali tako velike logore kao svi ostali u to vrijeme, ali smo se u okvirima vlastitih skromnih mogućnosti barem trudili i pokazali dobru volju u primjeni modernih i naprednih (za ono vrijeme) metoda društvenog inžinjeringa. Doduše nikako nije mi jasno zašto se neki danas protiv toga bune, (kao da je to bilo nešto posebno ili neuobičajeno u Europi ili svijetu za ono vrijeme, a osobito u prvoj zemlji socijalizma), a pogotovo kada je dosljedno i progresivno oponašanje Europe upravo ono što sami neprestano danas zagovaraju i propagiraju.

    Tako zvani anti-fašisti su posebno zahtjevni po tom pitanju. Je li riječ o kvotama, cijepljenju, porezima, feminizmu, gay “pravima”, itd…. (nema gdje neće zahtijevati da i mi kažemo “hop” baš kao i drugi). Doduše ti anti-fašisti su se pokazali malo usporenima, jer u vrijeme kada su logori u Europi naglo izašli iz mode kao zastarjeli model društvene socijalizacije, oni su tek tada ovdje otvarali nove. Ali kako su ljevičari inače malo usporeni, to im nikako ne treba zamjeriti, jer je sve što rade uvijek u najboljoj namjeri i interesu naroda. To me ipak sve skupa duboko zbunjuje. S obzirom da nikada nisam bio baš previše pametan, onda je sasvim u redu i potpuno normalno da sam zbunjen. A takav ću po svoj prilici ostati i nadalje…

    Nekako si mislim da bi svi bolje živjeli kada bi država uzimala godišnje 10.000 milijardi, i onda neka samo 5.000 milijardi podijeli, a 5.000 zadrži sebi zar ne bi onda konačno bilo i više nego dovoljno novaca za sve. Morat ću to raspraviti sa drugovima iz SRP-a i radničke fronte da vidim kakav stav su zauzeli po tom pitanju. I potrebno je uskladiti taj stav sa drugovima iz kominterne, pardon, Europske unije sindikata. Tako da ne zaostajemo po tom pitanju za ostalom naprednom Europom….

    Drug Tantor
    (zamjenik pomoćnika direktora komesarijata za plansku privredu i socijalni razvoj)

    Sviđa mi se

    1. cijene poljoprivrednih proizvoda su realno značajno manje nego 1998.

      Nisu baš, kako koji proizvod, ali cijene koje potrošači plaćaju u trgovinama su općenito više, a subvencije koje plaćaju su poprilično porasle. Ljudi prvo plate proizvod kad im se oduzme porez za subvencije (prije nego ga odluče kupiti) pa tek onda potrošačku cijenu kad ga kupe.

      naši su prinosi po hektaru istovjetni bolji okruženju

      Možda, ne znam kakvi su prinosi i uvjeti u okruženju, no i oni svi isto imaju svoje subvencije. Kažem da ne vidim da su prinosi nešto značajno porasli sve skupa, izgleda da proizvodnja ne raste, ovdje ima par grafova, ali to sve nije uopće bitno ovdje. Stvar je u tome da nije opravdano oduzimati nekome novac koji je zaradio da bi se time financiralo nešto što on ne želi. Em su ljudi siromašniji, em se troše resursi i pogrešno alociraju, em se šalju krivi signali tržištu.

      država ne garantira otkup niti jednog poljoprivrednog proizvoda

      Hrvatska ne garantira (iako neke druge da) izravno otkup poljoprivrednih proizvoda, iako je bila otkupljivala prije (npr. mlijeko za biodizel i pšenicu za vrijeme prošle Vlade, čini mi se), a evo vidimo da je neki dan odlučila garantirati otkup viška “zelene” energije. Nije ovdje poanta uopće u poljoprivredi, nego općenito o subvencijama. A još nisam ništa napisao o sramotnom lobiranju i dogovaranju otkupnih cijena.

      RH višak žitarica lako i unosno izvozi

      Kakve to veze ima? Zašto bi porezni obveznici morali subvencionarati tuđe poslovanje i tuđu kupnju žitarica (nekih stranaca)?

      Sviđa mi se

      1. Primjeti da nisam ni riječju branio subvencioniranje nego sam reagirao na netočne fakte.

        Subvencioniranje poljoprivrede (ako govorimo o njoj) je globalna činjenica i problem.

        Kao poljoprivrednik ne mogu zamisliti svoj opstanak u konkurenciji sa državama sa izdašnom i desetljetnom subvencijskom praksom i etabliranom tržišnom proizvodnjom (kasnimo 50 g.).

        zanimljivo:
        Margaret Thatcher was provoked into a typically robust reply, in which she pointed out that
        her Government was providing £ 2.5 billion in agriculture and food sector support during the
        coming financial year. Although two-thirds of this sum was under the CAP, a third came from
        various national measures. Thus, at a time when subsidies to industries such as coal and steel
        were being removed, agriculture continued to receive substantial support. Indeed, when
        Mrs Thatcher considered proposing a reversion to national subsidies for agriculture in 1988,
        she saw the main disadvantage as being ‘that individual countries would have been competing in subsidy and probably our farmers would have lost out in the race to the French and the
        Germans’ (Thatcher, 1993: 732). However, this consideration did not stop her reducing subsidies to manufacturing industry, and it is clear that she envisaged continuing governmental
        support for agriculture, if the CAP had been abolished.

        Agricultural subsidy is common in the industrialised world. There have been many forms of such subsidy over the last century but large-scale subsidies to encourage increased production and to ensure a basic level of income to farmers became widespread after the Second World War. A 2007 study by the OECD found that Norway, Iceland and Sweden provided the highest levels of subsidy to farmers. In the case of Switzerland, it amounts to an average of 66 per cent of a farmer’s income – nearly double the EU average of 34 per cent.

        Sviđa mi se

        1. Primjeti da nisam ni riječju branio subvencioniranje nego sam reagirao na netočne fakte.

          Ok, ali primijeti i onda da fakti nisu netočni, o ovom prvom bi eventualno se mogli natezati ovisi od proizvoda do proizvoda, ali shvaćaš da je to apsolutno irelevantno. Poanta je da porezni obveznici sve više plaćaju nešto što ne žele financirati. I ne, nisu subvencije poljoprivredi naravno jedini naš problem, imamo ih jako puno i puno većih, ali eto, u ovom postu sam pisao o tome.

          Kao poljoprivrednik ne mogu zamisliti svoj opstanak u konkurenciji sa državama sa izdašnom i desetljetnom subvencijskom praksom

          Ali, je li te tko tjera da budeš poljoprivrednik? Ako neki drugi subvencioniraju svoje proizvode i mi dobivamo jeftiniju hranu iz uvoza, to je odlično za nas, prolazimo jeftinije i ostaje nam više dohotka da ga trošimo na druge stvari, dakle, bogatiji smo.

          Sviđa mi se

          1. Ti ne shvaćaš što je poljoprivreda, jednostavno zato što ne moraš.

            Libertijance zasad nitko ne doživljava ozbiljno zbog principa “ubode pa ode” jer nemaju ni primisli o nekakvoj dubljoj analiti, operionalizaciji, redoslijedu poteza, kratkoročnim konzekvencama itd. Sve me to asocira me na trenutni HDZ-ov gospodarski program 🙂 .

            Ne komentiraš priloženi tekst na engleskom jeziku.

            Sviđa mi se

            1. Ti ne shvaćaš što je poljoprivreda, jednostavno zato što ne moraš.

              Sasvim je nebitno je li ja shvaćam što je poljoprivreda, to je potpuno irelevantno u kontekstu neopravdanosti redistribucije dohotka i misalokacije resursa.

              Libertijance zasad nitko ne doživljava ozbiljno zbog principa “ubode pa ode” jer nemaju ni primisli o nekakvoj dubljoj analiti, operionalizaciji, redoslijedu poteza, kratkoročnim konzekvencama itd.

              Tako je, zato svakakve socijaliste i intervencioniste mnogi itekako doživljavaju ozbiljno, glasaju za njih, i onda čude zašto im je tako kako im je. Ali, naravno, oni imaju primisli o “dubljoj analizi” i “operacionalizaciji”.

              Ne komentiraš priloženi tekst na engleskom jeziku

              Komentirao sam već tvoj komentar na hrvatskoj jeziku pa si mogao skužiti moj odgovor.

              Sviđa mi se

              1. Tako je, zato svakakve socijaliste i intervencioniste mnogi itekako doživljavaju ozbiljno, glasaju za njih, i onda čude zašto im je tako kako im je. Ali, naravno, oni imaju primisli o “dubljoj analizi” i “operacionalizaciji”.

                Tako je, ali barem znamo što oni misle i nude dok su vaše ideje na utopističkoj razini, čak je i “Kapital” bio razrađeniji.

                Sviđa mi se

                1. Oni samo nude ono što ljudi traže. A što se tiče “ideja”, ne bavim se niti se imam ikakve želje i namjere ikad baviti politikom pa da bi imalo ikakve veze na kojoj su razini “naše” ideje. Da me to zanima, učlanio bih se u neki HDZ/SDP.

                  Nema zapravo ovdje nikakvih “ideja”. Samo govorim ono što vidim i kako jest, ono što je očito. Čak nisam ni napisao da država treba ukinuti subvencije, kad smo već kod toga, samo kažem što subvencije jesu – prisilna redistribucija imovine od onih ljudi koji su stvorili novu vrijednost ka onima koji nisu, slanje pogrešnih signala tržištu, pogrešna alokacija resursa (koja vodi poskupljenju inputa zbog čega neke nesubvencionirane firme propadaju, no to je “ono što se ne vidi” pa mnogi ne uzimaju u obzir), poticanje aktera na bavljenje nedovoljno profitabilnim aktivnostima, umjetno potaknuto povećanje opsega neke industrije, osiromašenje građanstva, itd.

                  To je što subvencije jesu, a sad kakve će ideje netko izvlačiti iz toga njegova stvar.

                  Sviđa mi se

  2. OK je biti kritičan i propitivati sve, pa svakako i subvencije.
    Treba, međutim, razumjeti da proizvodnja hrane nije stvar koja se može potpuno prepustiti tržištu i međunarodnim gospodarskim strujanjima.

    Zemlja si može dopustiti da na neko vrijeme ostane bez npr. napredne elektronike, osobnih automobila ili nekih plastičnih prerađevina.
    Ali da ostane bez žitarica, mlijeka ili mesa… ne bi bilo ugodno.

    Sviđa mi se

    1. @iwo

      jel netko Državi brani, da u mirnodopsko vrijeme popuni robne zalihe za slučaj elementarne nepogode, ratnog stanja ili nečeg trećeg (pretpostavljam da na to misliš), po cijenama koje su trenutno najpovoljnije na svjetskom tržištu.
      Ako se ne varam za vrijeme nestašica ili gladi potpuno je nebitno od kuda je stigla konzerva graha, kutija riže ili mijeko u prahu.
      I da je ne znam kako uspješna, svaka proizvodnja nestaje kada krene poplava, požar ili kanonade neprijateljskih haubica.

      Sviđa mi se

      1. Vremena nestašica i gladi će doći ako imamo nekakav socijalizam ili komunizam.

        Najbolji način za obranu od takvih nemilih događaja je da budemo što bogatiji, pa ćemo onda lako moći kupiti što nam treba kad bude bilo potrebno. A najbogatiji ćemo biti ako budemo imali slobodno tržište.

        Liked by 1 person

    2. “Ali da ostane bez žitarica, mlijeka ili mesa… ne bi bilo ugodno.”

      Kako bi to moglo izgledati iskusio sam u SFRJ. Nestanak robnih rezervi doživjeli smo gotovo nedavno. I sve pod patronatom države.

      Da se razumijemo nije bilo tako drastično kao sa nekom uvoznom robom, ali sam doživio da moj otac kupuje meso preko veze u mesnici (tada je radio u našoj velikoj tvornici mesa pa je imao dobru vezu).

      Bilo koja proizvodna grana osjetljiva je na centralno upravljanje i “potrese” uzrokuje upravo to upravljanje. Uz objektivne teškoće koje donosi upravljanje kompliciranim sustavom, jer niti najsposobniji i najmoralniji ne mogu savršeno upravljati takvim sustavom, imao i problem SUBJEKTIVNOG, jer ljudi koji su dolaze na funkcije zbog podobnosti, osim svoje nesposobnosti, moraju zadovoljavati i različite interese, neki od tih interesa su javno izraženi, a neki se promiču iza zatvorenih vrata.

      Kada ljudi slobodno mogu proizvoditi hranu, bilo koja nestašica je istovremeno i mogućnost nekog poljoprivrednika da to iskoristi i ponudi svoj proizvod. I to se ne događa tako da samo jedan proizvođač nudi svoju robu, potražnja potiče i ostale proizvođače koji je žele zadovoljiti.

      Ne misliš valjda da ako bi nestalo državnog upravljanja nad proizvodnjom npr. žitarica da bi ljudi samo stajali i tupo zurili u svoje oranice i ne bi znali što treba raditi?

      Liked by 1 person

    3. Treba, međutim, razumjeti da proizvodnja hrane nije stvar koja se može potpuno prepustiti tržištu i međunarodnim gospodarskim strujanjima

      http://en.wikipedia.org/wiki/Platitude

      Zemlja si može dopustiti da na neko vrijeme ostane bez npr. napredne elektronike, osobnih automobila ili nekih plastičnih prerađevina.
      Ali da ostane bez žitarica, mlijeka ili mesa… ne bi bilo ugodno

      Tko govori o tome? Zašto bi zemlja ostala bez ičega? Što je to uopće “zemlja”, kako neka “zemlja” može ostati bez nečega? “Zemlja” ne može ništa posjedovati, mogu samo ljudi, pa tako i samo ljudi koji žive na njoj mogu ostati bez nečega.
      A zašto bi onda to ostali bez nečega kada bi ih se prestalo pljačkati za financiranje tuđih poslova? Pa, upravo tada, kad im se otima novac za subvencije, oni ostaju bez nečega. Ovako bi im ostalo više. Zašto zamjenjuješ teze?

      Sviđa mi se

    4. Zaista razumijem o čemu govoriš i slažem se sa tobom. Problem je u tome što je zemlja već zadnjih 40 godina ostala bez hrane nasilnom politikom protiv privatnog proizvođača. Zadnjih 20 godina je ostala bez hrane radi poreznog poticanja uvoza, odnosno porezne i ostale destimulacije privatne proizvodnje.

      To što ne gladujemo i što nema nestašica je samo zato što za tuđi novac uvozimo tuđu hranu. Ti poticaji su kap u moru. Sa jedne strane napraviš štetu od xxx milijardi, a onda malo “opituraš”.

      Problem je sistemske prirode, a poticaji su flaster na otkinutu nogu…… Ono što galt govori je da treba mijenjati SISTEM koji je doveo do toga da se nikome ne isplati ništa raditi.

      Pogledaj Kubu. Tamo je rigidnom komunističkom politikom bila zabranjena bilo kakva privatna proizvodnja hrane. Kada se raspao SSSR, i prekinuta je bratska pomoć, ljudi su počeli UMIRATI OD GLADI. I to u zemlji u kojoj zahvaljujući klimi uvijek nešto raste cijele godine.

      Tada su se drugovi sjetili jadu i tek onda dopustili ljudima da sade povrće gdje god žele, tako da danas u Kubi, čak i u gradovima, na terasama, parkovima, uvijek ima nešto što se može jesti. Dovoljno je bilo da se partija ne miješa…..

      Nema sreće u planskoj privredi i davanju “bakšiša” poslušnima iz tuđeg đepa…..

      Sviđa mi se

  3. Ova retorika da država uzima novac od onih koji su ga zaradili i daje ga onima koji nisu je ispravna, ali ima jedan podzvuk zbog kojeg se čini da država oduzima novac od “bogatih” i daje ga “siromašnima”, pa se čini da je država jedna robinhoodovska organizacija koju svi obožavamo jer je Robin Hood heroj koji je oduzimao od “bogatih” i davao “siromašnima”. Ta logika je izvrnuta naopačke jer je Robin Hood zapravo oduzimao od onih koji čine “državu”, pardon, od vlade, i davao opljačkanom narodu, no sama logika će rijetko koga uvjeriti u nešto.

    Ono što mislim da treba napraviti je promijeniti retoriku i prikazati državu kao ono što jest, umjesto da joj se omogući ovo “podzvučno” pripisivanje epiteta Robinhoodovske organizacije. Država ne uzima novac od onih koji su ga zaradili – to je apsolutno krivo. Ona ga uzima od svih – od onih koji su krvavo radili za taj novac, onih koji su sjedili u nekoj udobnoj fotelji u državnoj administraciji i češkali jaja, do onih koje je ta ista država stavila na državni sisu, pa im sad s jedne strane daje novac, a s druge licemjerno uzima. Dakle, država krade novac, pa ga u nekim segmentima daje da bi ga opet ukrala.

    S druge strane, država kroz subvencije ne daje novac “siromašnima”, ili onima koji “nisu zaradili” taj novac, pa ni onima koji “ne mogu” sami zaraditi taj novac. Država kroz subvencije daje taj novac po nahođenju, kome im se u datom trenutku najviše sviđa i tko je ispravno popunio njihove formulare. To su opet ljudi iz cijelog spektra – od onih sposobnih do nesposobnih.

    Dakle, država ne uzima ljudima koji su novac zaradili i ne daje ga onima koji nisu. Država krade novac od svih ljudi koji ga i malo imaju (pa u nekim slučajevima i od onih koji ga nemaju), te ga daje onima koji bi ga vjerojatno mogli i sami zaraditi da se država ne petlja u njihove živote.

    Sviđa mi se

    1. Dobro, oko Robina Hooda ima stvarno nekoliko različitih verzija povijesti, no razumijem što želiš reći 🙂

      I slažem se, samo shvaćaš valjda kako subvencije utječu na realokaciju resursa. Subvencije za bavljenje proizvodnjom X uzrokuju da se više ljudi bavi proizvodnjom X nego što bi se bavilo bez subvencija, i više resursa se koristi u toj proizvodnji nego što bi se inače koristilo. Dakle, resursi (i rad i kapital) se oduzimaju proizvodnji onih dobara gdje je njihova upotreba “hitnija”, time im se i povećava cijena. Što hoću reći, oskudni resursi se alociraju suprotno stvarnim željama i potrebama potrošača, što znači da su oni po definiciji siromašniji.

      Da se razumijemo, nema naravno ništa nemoralno u uzimanju subvencija od države. Kad ti država nešto nudi (pogotovo kada bi vraća dio onoga što ti je opljačkala), onda naravno da ćeš to uzeti, bilo bi jednostavno besmisleno to odbiti. Samo, s tom praksom biranja dobitnika i gubitnika treba prestati. Smanji/ukini poreze, sreži javni sektor, dozvoli ljudima da rade, oslobodi tržište – laissez faire.

      Liked by 1 person

  4. Rijetko se nađe toliko konstruktivnog u komentarima.

    Mala digresija:
    Onda je i Škegro imao pravo. Diferencirane stope PDV-a isto tako pridonose ne prirodnoj alokaciji resursa.

    Diferencirane stope poreza na dohodak isto tako.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s