Porez o kojem se ne govori

Kada državne vlasti odluče povećati potrošnju (recimo da odluče povećati plaće uhljebima ili povećati iznos kojim subvencioniraju socijalističke medije), na raspolaganju su im tri načina prikupljanja dodatnih prihoda:

1) povećanje poreza (ili uvođenje novih)

2) zaduživanje

3) povećanje novčane mase u opticaju (“printanje”)

S obzirom da je opcija pod brojem 1) prilično politički nepopularna, kao i ova pod brojem 2) (iako u manjoj mjeri), opcija broj 3) se političarima često može učiniti kao vrlo zgodan način financiranja državne potrošnje. Ne samo da se gotovo nitko neće buniti protiv stvaranja novog novca, već će mnogi aktivno podupirati takve mjere.

Međutim, ono što je problem jest što stvaranje novog novca ne znači stvaranje vrijednosti. Novac vrijedi onoliko koliko se dobara može za njega kupiti, pa povećanje mase novca u opticaju koje nije praćeno proporcionalnim rastom outputa u gospodarstvu ili promjenama u stvarnoj potražnji za novcem, uzrokovat će samo smanjenje vrijednosti tog novca, odnosno inflaciju. U svakom slučaju, povećana ponuda novca uzrokovat će višu razinu cijena nego što bi ona bila da nije došlo do povećanja.

Kao i u slučaju svakog drugog dobra, vrijednost novca je određena sjecištem njegove ponude i potražnje za njim.

ppm

Na gornjem grafikonu, apscisa mjeri količinu novca u optjecaju, a ordinata njegovu kupovnu moć (purchasing power of money – PPM) koja je obrnuto proporcionalna razini cijena. Što su cijene više, to je kupovna moć novca manja. Krivulja potražnje za novcem D je padajućeg nagiba, jer pojedinci traže više količine novca, što je njegova kupovna moć manja (kada rastu cijene dobara, treba nam više novca za svakodnevne transakcije i želimo držati veće nominalne količine gotovine kod sebe nego prije, ceteris paribus). Ponuda novca označena je sa S i zadana je na razini ukupne novčane mase M. Točka u kojoj se sijeku krivulje ponude i potražnje za novcem na ordinati pokazuje ravnotežnu kupovnu moć (“cijenu”) novca u tom trenutku.

Što se onda događa kad dođe do povećanje novčane mase u opticaju, tj. ponude novca?

inc

Na slici je prikazano povećanje ponude novca (monetarna ekspanzija). Nova količina novčane mase u opticaju je označena s M’. Kao što vidimo, povećanje ukupne količine novca, uz nepromijenjenu potražnju za istim, uzrokuje pad vrijednosti novca, odnosno, rast cijena dobara. Veća količina novca se troši na istu količinu dobara i dolazi do inflacije. Treba vam više jedinica novca da biste kupili istu količinu nekog dobra.

Jasno, do pada vrijednosti novca može doći i ako dođe do pada u potražnji za novcem (npr. ljudi iz nekog razloga žele držati manje količine gotovine nego prije, ili se pak smanjio broj ljudi koji žele imati u posjedu određenu valutu), iako je količina novčane mase u opticaju ostala nepromijenjena:

dem

Ovi odnosi mogu se promatrati i kroz uobičajeni monetaristički izraz kvantitativne teorije novca: MV=PQ, u kojem je M ukupna novčana masa, V brzina opticaja novca (koja je, recimo to tako, obrnuto proporcionalna potražnji za novcem), P opća razina cijena, a Q realni output, tj. ukupna proizvedena količina dobara.

Prikažemo li suštinu kvantitativne jednažbne pomoću stopa promjene promatranih veličina deriviranjem dobijemo:

v = p + (gdje je stopa rasta količine novca, stopa rasta brzine optjecaja novca, stopa inflacije, a stopa rasta outputa)

odnosno:

p = m + v – q

Dakle, povećanje mase novca, uz nepromijenjenu brzinu opticaja i outputa, dovodi do povećanja cijena. Stvarno ništa komplicirano.

Uglavnom, kome inflacija koristi, a kome šteti?

Inflacija koristi prije svega dužnicima. Oni koji duguju neki fiksni iznos izražen u novcu čija je vrijednost pala, njihov dug se realno smanjio, jer moraju manje realnih vrijednosti vratiti da bi ga podmirili. Ovaj je slučaj dobro poznat dužnicima koji su kupovali stanove kreditima u jugoslavenskim dinarima tijekom hiperinflacije osamdesetih 🙂

Analogno tome, oni kojima pad vrijednosti novca šteti su vjerovnici i primatelji fiksnih dohodaka u novcu čija je vrijednost pala, jer su se njihova potraživanja smanjila i primit će manje realnih vrijednosti nego što su očekivali.

Naravno, inflacija može biti (više ili manje) očekivana, ukoliko su unaprijed poznate politike centralne banke, ili kojeg već monetarnog autoriteta, pa tako i akteri na tržištu mogu na vrijeme uskladiti svoje djelovanje s očekivanjem kretanja vrijednosti novca, korigiranjem kamatnih stopa za očekivanu inflaciju, ugrađivanjem valutnih klauzula u ugovore, i sl. Što su postupci centralnih banaka nepredvidljiviji, to je teže prognozirati razinu promjene razine cijena i u skladu s time usklađivati svoje ponašanje na tržištu.

Međutim, valja imati na umu da inflacija također najčešće više pogađa siromašniji sloj građanstva, koji je posljednji u lancu primanja novostvorenog novca. Kada dođe do inflacije, ne porastu sve cijene jednako u isto vrijeme, niti se svakome dohodak istovremeno poveća u nominalnim iznosima. Oni koji tu najviše profitiraju jesu prvi primatelji novog novca. Ako država odluči povećati masu novca u opticaju tako što kupuje vrijednosne papire od poslovnih banaka ili tako da smanji obvezne rezerve, prvi vlasnici novonastalog novca će biti bankari i oni koji prvi dobiju nove kredite. Kada oni počnu trošiti taj novac, oni se još uvijek ne susreću s inflacijom cijena na tržištu, već kupuju dobra po starim, nižim, cijenama. Tek kada novi novac putem potrošnje uđe na tržište, cijene se postepeno počnu povećavati. Na kraju, najviše ispaštaju oni zadnji primatelji novog novca, jer u trenutku kada oni dočekaju povećanje svojih nominalnih dohodaka, cijene su već porasle, i njihov realni dohodak je pao.

Međutim, i dalje se postavlja pitanje: u čemu je točno problem s inflacijom? Odnosno, i dalje ostaje nerazjašnjeno zašto je inflacija nepoželjna iz libertarijanskog, deontološkog, aspekta. Ne postoji ništa samo po sebi protivno principu neagresije u tome da novac gubi vrijednost. Ne postoji neko fiktivno pravo pojedinaca da njihova imovina zadržava vrijednost ili pak nekakvo pravo na fiksnu količinu novca (ili bilo kojeg drugog dobra) u optjecaju. Niti bi i po čemu interesi vjerovnika i štediša trebali imati prioritet nad interesima dužnika.

Ako, primjerice, štedite u zlatnim polugama i sutra dođe do ogromnog povećanja ponude novog zlata na tržištu zbog otkrića rudnika zlata po Balkanu, vrijednost vaše ušteđene imovine će se najvjerojatnije znatno smanjiti, što je, naravno, loše za vas, ali nije nešto nepravedno ili nemoralno samo po sebi.

Ono što je problematično, dakle, nije inflacija per se, već je problem u samom nametanju državnog fiat novca kao valute na čije izdavanje monopol polaže državna centralna banka. Monetarne vlasti kao obvezno sredstvo plaćanja građanima propisuju svoju fiat valutu koja je pokrivena isključivo državnim dekretom, i zabranjuju gotovo bilo kakvu konkurenciju novčanih valuta na tržištu. U takvom sustavu, u kojem ste prisiljeni koristiti određenu valutu kao novac, pa vrijednost tog novca inflatira zbog monetarne ekspanzije, radi se zapravo o ničem drugom nego prikrivenom porezu koji, kao i svaki drugi porez, rezultira osiromašenjem građana. Kako bi pokojni Milton Friedman znao govoriti:

Inflation is taxation without legislation.

Takva inflacija je, ustvari, jedna očekivana posljedica koncentracije proizvodnje novca i njegove emisije u rukama državnog monopola. Državne vlasti konstantno dolaze u napast za daljnjim povećanjem javne potrošnje za što su im prijeko potrebna dodatna sredstva, a s obzirom da povećanje poreza često nailazi na negodovanje u javnosti, kao vrlo praktičan mehanizam može im poslužiti nova primarna emisija novca (“printanje”) koja u pravilu rezultira rastom cijena, odnosno, cijene su svakako više nego što bi bile da do nove emisije nije došlo.

Malo po malo, promatramo li kroz nešto duži vremenski period, do čega dovede takav sustav državnog monopola nad proizvodnjom i emitiranjem novčane valute:

cpi

Na grafikonu je prikazano kretanje kupovne moći jednog dolara od 1913. godine, kada je osnovan Federal Reserve, centralna banka SAD-a koja djeluje danas (iako su Amerikanci centralne banke imali i prije toga, pa čak i koristili fiat valute kao standard u nekim periodima). Kao što vidimo, dolar je izgubio nekih 96% svoje vrijednosti. OK.

U Britaniji je centralna banka osnovana puno ranije, još davne 1694:

I od tada je jedna funta izgubila oko 98% svoje vrijednosti. OK.

Jasno, radi se o prilično dugim razdobljima i nije baš lako za osjetiti takve promjene tijekom jedne generacije. Ako svake godine pada kupovna moć novca za po nekih jedva osjetnih 3-4%, ljudi se jednostavno naviknu na to i ne primjećuju taj proces, međutim, kada pogledate na kretanje kupovne moći vašeg novca s jednog malo većeg povijesnog odmaka, dobijete ovakve ljepote kao na priloženim grafikonima. Pazite, SAD i Velika Britanija su još većinu tog perioda bile relativno tržišno orijentirane ekonomije. Za socijalističke države, takav grafikon bilo bi naprosto nemoguće izraditi.

500000000000_dinars

Monetarni stimulus na socijalistički način

Uglavnom, stvar je u tome da je uzrok takvom drastičnom padu kupovne moći valuta upravo prethodno opisani sustav državnog monopola nad proizvodnjom novca putem centralnog bankarstva i legal tender zakona, te reguliranjem njegove količine u optjecaju. Na slobodnom tržištu valuta, pojedinci bi imali slobodan izbor što će koristiti kao novac i mogli bi birati između više različitih ponuđača novca (komercijalnih banaka) koji bi jedni drugima konkurirali. Da bi komercijalne banke na takvom tržištu privukle klijente i štediše, morale bi steći određenu reputaciju, te ih uvjeriti u kvalitetu svojih “proizvoda”, a ona bi se očitovala prvenstveno u stabilnosti i mogućnosti za očuvanjem vrijednosti. Oni izdavači novčanica čiji bi novac gubio na vrijednosti zbog prekomjerne monetarne ekspanzije, jednostavno bi izgubili klijente i bili primorani izaći s tržišta.

U slobodnom društvu, u kojem ne postoji legalni inicijator nasilja, novac bi vrlo vjerojatno morao imati neko stvarno pokriće, npr. u zlatu, srebru, nekom trećem metalu ili nekoj košarici dobara, što li već sudionici na tržištu preferiraju i smatraju adekvatnim osiguranjem. Količinu kredita u optjecaju, visinu kamatne stope i stopu bankovnih rezervi također bi određivalo tržište, odnosno, društvena vremenska preferencija i potražnja za novcem kod pojedinaca. Također, na slobodnom tržištu ne bi bilo centralne banke koja potiče rizično ponašanje djelujući kao lender of last resort i spašava komercijalne banke od njihovog neodgovornog ponašanja stvarajući tako ogroman moralni hazard.

Na takvom slobodnom tržištu privatni emiteri novca ne bi si mogli priuštiti konstantan pad kupovne moći svoje valute jer bi ih to u kratkom roku otjeralo s tržišta pošto bi vrlo brzo izgubili svoje rezerve dobara koje im služe pokriće. Stoga, u takvom sustavu slobodnog bankarstva, ne samo da bi teško došlo do ovakve dugotrajne inflacije, već bi u razdoblju rasta produktivnosti, prirodno stanje ekonomije bilo blaga deflacija (za detaljniji opis vidi ovdje), dakle, rast kupovne moći novca i pad cijena! I ne, svim keynesijanskim paranojama usprkos, deflacija nije nikakav bauk, niti se trebamo bojati pada cijena. Blaga deflacija je zapravo normalno stanje rastućeg gospodarstva.

Prema tome, što sam htio reći jest da je centralno bankarstvo jedno veliko zlo. Ako je novac “krvotok ekonomije”, a njegova proizvodnja i emisija u rukama nekakvog komiteta državnih birokrata koji svoj monopol ljudima nameću pod prijetnjom brutalne sile, tada bilo kakva priča o slobodnom tržištu i kapitalizmu postaje prilično labava.

P. S. Kao jedan od deset koraka koje Karl Marx navodi u svom Komunističkom manifestu iz 1848., a koji bi trebali biti potrebni za uništavanje sistema slobodnog tržišta i zamjenu istog komunizmom, nalazi se i:

Centralizacija kredita u državnim rukama, posredstvom narodne banke s državnim kapitalom i ekskluzivnim monopolom.

Checked.

Oglasi

40 comments

  1. Među nizom libertarijanskih blogova, tvoj (Vaš?) se osobno čini kao daleko najkvalitetniji po sadržaju i istraženosti onoga što se iznosi. Bravo – ne slažem se nužno sa svime, ali polako uviđam vrijednost libertarijanizma.

    Sviđa mi se

    1. Hvala na komentaru, Rin!

      Nema potrebe stvarno da si persiramo. Ima još stvarno odličnih blogera, samo su se neki malo ‘ulijenili’ što se tiče objavljivanja (što je i razumljivo) ili su prestali s pisanjem. Zapravo, to je bio i jedan od razloga zašto sam ja počeo pisati, ali evo vidim da se u zadnje vrijeme pojavilo još nekoliko novih blogera, a i sve više češće imamo priliku čitati protržišne članke u mainstream (i onim malo manje mainstream) medijima, što je svakako lijepo, ali i dalje je to sve daleko od nečeg ozbiljnog.

      Sviđa mi se

  2. Odličan članak. Kada ja govorim da su ukupni porezi preko 100% onda me ljudi čudno gledaju. Ali kada se zbroji ukupno porezno opterećenje, doda zaduživanje i inflacija, te svemu tome pribroje posredne štete radi neefikasne uprave, odjednom to više i ne zvuči tako ludo…..

    Tako da se problem može sagledati iz suprotnog kuta. Kad već postoji državni novac, centralna banka itd., zašto nikome nije palo na pamet da limitira ukupno porezno opterećenje.

    Na primjer. Ukupno porezno opterećenje je 10%, i nema tog zakona, propisa, odluke kojim se isto može povećati. Ako povećaš inflaciju, moraš smanjiti poreze. Ako uvedeš neki novi porez, neki stari moraš ukinuti. Ako nisi izvršio javnu obvezu koju si preuzeo, isto tako. Jednostavna matematika. Ako se na kraju godine pokaže da je pređen taj ukupni iznos, tada moraš vratiti razliku dodatnim smanjenjem poreza iduće godine. U suprotnom automatski krivično odgovaraš. Toliko jednostavno.

    Prema tome nije samo problem u tome što postoji monopol, nego u tome što je taj monopol napravljen i koristi se u svrhu pljačke građana. Kako očito to nije slučajno, nego postoji jasan uzorak u namjeri i izvedbi (konstantni recidiv), onda je riječ o smišljenoj UROTI protiv vlastitih građana.

    To je isto kao da se netko pravi lud i kaže da je slučajno kako u 25 godina nije osuđen niti jedan komunistički zločinac u Hrvatskoj. Ili kako se 25 godina ponavljaju ista sranja u “pravosuđu” i nikome niti da fali dlaka sa glave. To je UROTA a ne propust. A svi uključeni u tu rabotu su urotnici, i tako bi prema njima trebalo postupati. Može se razgovarati koliko ima kolovođa, a koliko pukih izvršitelja, ali svi iznad čistačice i portira snose određenu razinu odgovornosti.

    Nažalost ništa od toga. Cirkus se dalje nastavlja u revijalnom tonu…..

    Sviđa mi se

    1. Kad već postoji državni novac, centralna banka itd., zašto nikome nije palo na pamet da limitira ukupno porezno opterećenje.

      Ah, pa tko bi onda poplatio sve one uhljebe i njihove privilegije! Ljevičarska glad za tuđim novcem je neograničena. 😀

      Sviđa mi se

  3. By the 1860s, the Australian banking system had these characteristics:

    (1) a gold standard (usually dated from 1852 [Bordo 1999: 327] with a branch of the British mint established in Sydney in 1855);
    (2) no central bank;
    (3) no capital controls;
    (4) few legal barriers to entry;
    (5) no branching restrictions;
    (6) no credible restrictions on assets, liabilities or bank capital;
    (7) no legally established price controls;
    (8) no government-provided deposit guarantees.

    What happened?

    One obvious factor that a free banking system will never control is the speculative inflows and outflows of capital that any country experiences: by this factor alone there will always be the possibility of rapid inflation of the commodity money base, which will allow a surge in credit. This happened in Australia’s case: there was a surge of capital inflows in 1881–1885 and a flood in 1886–1890 (Hickson and Turner 2002: 149).

    There is a real paradox here: the free bankers, much like the Austrians, make a fetish of free markets. For them only unrestricted capital movements are consistent with economic freedom, but it is this very trait that means that any free banking system will be subject to exogenous factors that cause its capital inflows and outflows to fluctuate. This is the Achilles’s heel, so to speak.

    There is no reason in theory why a free banking system overflowing with foreign capital could not experience a credit boom.

    Secondly, with no prudential regulation there is nothing to stop banks from

    (1) lowering lending standards (leaving the bank with loans that default), and
    (2) buying the latest trendy, poor quality assets which will be held on their books, only to collapse in value later.

    And why would a free banking system not get caught up in the speculative frenzies when people and banks think they can make money quickly on rising asset prices?

    This is precisely what happened in the case of Australia: banks started directing credit to property speculators and to those purchasing what were called “pastoral securities” (Hickson and Turner 2002: 159). A new class of companies appeared that specialised in property and stock market speculation, as well as building societies and land development companies, and they obtained credit from the banks for this purpose (Hickson and Turner 2002: 159).

    The speculative boom in the prices of real estate and stocks of land, land finance and mining companies reached its apogee in 1888, but terminated in October of that year (Hickson and Turner 2002: 148).

    From 1891 to March 1892, 41 deposit-taking building or land finance companies failed in Melbourne and Sydney (Hickson and Turner 2002: 148). The full force of the banking crisis did not hit until after 30 January 1893 when the Federal Bank failed. From April, when the Commercial Bank of Australia was hit by the crisis, there was a major panic, and by 17 May some 11 commercial banks had been suspended, with runs on many others

    Sviđa mi se

    1. there will always be the possibility of rapid inflation of the commodity money base, which will allow a surge in credit

      Ovo je naravno točno, međutim, malo vjerojatno, pogotovo danas. Koliko znam, u najboljim godinama proizvodnje, količina svjetskog zlata bi rasla po nekih max. 2-3%. Moguće da je u 19. stoljeću to bilo drukčije, zapravo, vrlo vjerojatno da jest.
      I nitko ne kaže da bi u slobodnom društvu morao prevladati baš zlatni standard.

      There is no reason in theory why a free banking system overflowing with foreign capital could not experience a credit boom.

      I ovo je točno, samo ne vidim u čemu je problem? Povećao se kapital, poveća se štednja, povećale se investicije i imamo ekonomski rast. Ne razumijem stvarno što je tu “Ahilova peta”.

      Secondly, with no prudential regulation there is nothing to stop banks from

      (1) lowering lending standards (leaving the bank with loans that default), and
      (2) buying the latest trendy, poor quality assets which will be held on their books, only to collapse in value later

      Ovo je netočno, kao što možemo čitati u nastavku teksta. Banke koje su bile neodgovorne su propale što je i normalno, i što je u konačnici i poanta tržišta.

      Što se tiče špekulacijskih balona, oni su upravo puno opasniji i puno lakše će se dogoditi u shemi s centralnim bankarstvom kada se dogodi mismatch između dostupne štednje i kredita uzrokovan kamatnim stopama postavljenim ispod tržišnih razina. Centralna banka i da hoće, zapravo ne može znati stvarnu tržišnu razinu, a istovremeno stvara moralni hazard potičući rizično ponašanje.

      O tom periodu u Australiji stvarno ne znam puno, ali ono što znam da je svaka od preko 50 hiperinflacija u 20. stoljeću bila uzrokovana od strane centralnog bankarstva.

      Sviđa mi se

  4. Ovo je odlično! Baš odgovornost je glavna karakteristika tržišta, država postoji upravo zato što ljudi bježe od odgovornosti što nam zapravo svima šteti. Nadam se da ćemo kao libertarijanci uskoro dobiti još prostora u javnosti jer ovo što politika radi više nije normalno.

    Sviđa mi se

  5. Bok,
    e može par podpitanja za nas laike. Koji su keynesijanski argumenti za potrošnju? ili opravdanje inflacije? Usporava rast? MIslim u slučaju deflacije isplatilo bi se držati lovu na štednji vrijednost bi se samo povećavala pa nitko ne bi ulagao? Or?
    tnx

    Sviđa mi se

    1. Doslovno ti priča ide tako da:

      ako cijene budu niže za mjesec dana, nitko neće sad kupovati jer će čekati da bude jeftinije. Zato se radi na tome da novac gubi vrijednost pa da ljudi ne gledaju na budućnost. Sanjaju o tome da dobijes 5000kn plaće i sve potrošiš što prije, nije bitno na što (samo nek se troši). Uglavnom argumenti za malu djecu i političare (ne isključujem mogućnost da se mogu stavit pod istu kategoriju) 🙂 što se tiče potrošnje, njima je svaka, pa i forsirana potrošnja odlična stvar. Mislim, uopće me ne čudi zašto je tako popularno u političkim krugovima.

      Sviđa mi se

    2. Koji su keynesijanski argumenti za potrošnju?

      Keynesijanci uglavnom ekonomsku ravnotežu promatraju kroz veličine agregatne potražnje i outputa pune zaposlenosti. Recimo nešto kao na ovom grafikonu:

      Agregatna potražnja se sastoji od različitih elemenata nacionalnog dohotka osobne potrošnje (C), investicija (I), državne potrošnje (G), i neto izvoza (X) i ova linija “45 stupnjeva” na grafikonu pokazuje tu jednakost Y=C+I+G+X (ok, u ovom primjeru fali X ali shema je ista), ova razina na ordinati “Full Employment Output” je nacionalni dohodak pri punoj zaposlenosti koji je kao “optimalna razina ouputa”, jer bi veća od nje navodno uzrokovala rastuću inflaciju (što je pogrešno, ali tako ide priča).

      Uglavnom, kada agregatna potražnja (dakle, ovo C+I+G+X) padne ispod te otpimalne razine, odnosno, siječe liniju 45 stupnjeva u točki koja je manja od ovog “Full Employment Output” tada se ekonomija nalazi u recesiji i imamo nezaposlenost (keynesijanci kao uzrok tome navode – “životinjske duhove”), pa bi ovu agregatnu potražnju trebalo pogurati prema gore tako da dođemo do ove razine outputa pune zaposlenosti i kao jedan od načina navode povećanje javnih rashoda (G). Ovaj grafikon ti zapravo to pokazuje, pomak s C+I+G na C+I+G’. Povećanje državne potrošnje bi, navodno, trebalo imati multiplikativan efekt na daljnju potrošnju i povećanje zaposlenosti, itd.

      Problem je, naravno, da je to zabluda slomljenog prozora, jer se ta državna potrošnja mora financirati iz poreza (koji će usput smanjiti C i vjerojatno I) ili iz zaduživanja (koji će opet smanjiti I, a kasnije i C), dok porast državne potrošnje ne predstavlja nikakav realan rast blagostanja, nego pumpanje statistike.

      U pozadini cijelog tog problema je keynesijansko polazište da potrošnja generira rast blagostanja, što je zapravo pogrešno gledanje, jer taj proces polazi od proizvodnje. Ne može potrošnja sama od sebe potaknuti rast, da bismo mogli trošiti na nešto, neka dobra se prvo moraju proizvesti, a da bismo nešto proizveli, moramo prvo imati ušteđeni kapital. Dakle, taj proces počinje od štednje (koju keynesijanci inače gotovo pa demoniziraju) i proizvodnje.

      ili opravdanje inflacije?

      Obično keynesijanci smatraju da je neka blaga inflacija poželjna jer potiče potrošnju, a ima i (navodno) stimulirajući utjecaj na poduzetništvo i investicije, dolazi do prividnog povećanja profita, a s druge strane, inflacija obeshrabruje štednju.

      MIslim u slučaju deflacije isplatilo bi se držati lovu na štednji vrijednost bi se samo povećavala pa nitko ne bi ulagao?

      Tako nekako ide argumentacija. Navodno, u slučaju deflacije, svatko bi očekivao daljnji pad cijena i nitko ne bi ništa trošio nego bi svi gomilali novac kod sebe, i tako poduzeća ne bi mogla ostvariti nikakve profite i morali bi otpustiti ljude, i to bi tako potaklo deflacijsku spiralu koja bi završila potpunim kaosom i masovnim izumiranjem.

      Međutim, radi se o najobičnijem mitu koji nema nikakve veze sa stvarnošću.
      https://strasilo.wordpress.com/2013/12/30/u-cemu-je-fora-s-deflacijom/

      Liked by 1 person

      1. Hvala!
        Strašna je ta deflacija, eno japanci pocrkali u ranim 100tim godinama hehe
        Šalu na stranu, ima li kakva zgodna varijabla realnosti ekonomije?! Čini mi se da je neki dan u poslovnim vijestima Vedrana Kukavice izrečeno da je trenutno u svijetu 3 puta veća količina kredita u odnosu na valjda primarnu emisiju.
        Koliko je to podnošljivo? ima negdje radova o tome?
        Čekamo novi veliki bust?
        Tnx again

        Sviđa mi se

  6. Globalizacija poreza. Centralne banke najrazvijenijih zemalja = FED, Britanci, Šveđani, Japanci uvele su tiskanje novca. ECB se još nije pridružio. Ako se pridruži petrodolar će polako umrijeti, ako se ne pridruži petrodolar je gotov istog dana i zamjenit će ga euro. Nadam se da će ECB odustati od tiskanja i da će trgovinski sporazum s SADom koristiti da obje federacije budu uspješne i da ne bude više medijskih kampanja protiv eura i američkih ratova za naftu, ni špijuniranja i ostalih podlosti.Američki narod je prihvatio ujedinjenu i jaku Europu, što je zapravo izraslo iz sjemena koje su oni posadili, i zaslužuje svaku pomoć u izgradnji ekonomije nakon kolapsa. Što se prije postave mehanizmi, to će SAD brže preboliti gubitak statusa velesile br1. Transfer znanja strojeva i kapitala treba biti što brži i jeftiniji, pod svaku cijenu. Također što se više inzistira na fiskalnoj odgovornosti, to će baloni biti manji pri pucanju. Iza pozornice Merkel spašava i građane SADa od patnji koje ih očekuju kad se razotkrije laž u kojoj žive.

    Sviđa mi se

  7. Kvantitativna teorija novca bazirana je na sljedećim pretpostavkama: (1) kreiranje novčane mase je egzogeno te ga instrumentima monetarne politike može kontrolirati centralna banka (2) brzina cirkulacije novca je konstantna (3) realna proizvodnja je definirana kao visoka iskorištenost kapaciteta ekonomije sa visokom stopom zaposlenosti i smatra se konstantnom (4) uzročnost ide od ponude novca ka cijenama i realnoj proizvodnji (s lijeva na desno) tj. promjene varijable MV uzrokuju promjene varijable PY.

    Detaljnije o monetarizmu može se pročitati u ovom radu dr. Dimitrijevića

    Dimitrijević, B. “Monetarizam – teorija i ekonomska politika”
    http://www.ekof.bg.ac.rs/nastava/osnovi_makro_ekonomije/radovi/b-d/B-D-1.pdf

    S obzirom na navedene pretpostavke teorija sugerira da ukoliko centralna banka poveća količinu novčane mase M da je jedini efekt tog poteza u dugom roku rast cijena P. Drugim riječima, monetarna ekspanzija u dugom roku uzrokuje inflaciju, te nema nikakav učinak na realnu proizvodnju koja gravitira prema punoj zaposlenosti zahvaljujući slobodnom tržišnom natjecanju te ne ovisi o potezima monetarne politike.

    Pretpostavke nisu utemeljene iz nekoliko razloga. Prvo, zato što centralna banka ne posjeduje instrumente s kojima može kontrolirati ponudu novca. Novčana masa u ekonomiji u suštini je endogena zato što ponuda novca ovisi o volji poslovnih banaka da kreditiraju biznise i osobnu potrošnju. Drugo, brzina cirkulacije novca nije konstantna. Ona ovisi o ciklusu u kojem se ekonomija nalazi. Na početku krize, brzina cirkulacije novca je drastično pala te je ostala niska i promjenjiva zbog slabe gospodarske aktivnosti. Treće, u recesiji je iskorištenost kapaciteta niska, a nezaposlenost je visoka. Četvrto, uzročnost ne ide od ponude novca prema cijenama (s lijeva na desno) nego u suprotnom smjeru. Nominalna proizvodnja PY odražava nivo ekonomske aktivnosti koji zatim utječe na potražnju za kreditima od strane kreditno sposobnog stanovništva. Banke potom plasiraju kredite te na taj način utječu na količinu novca Friedman u svom djelu ‘The Counter Revolution in Monetary Theory’ postavlja tezu da je inflacija uvijek i svugdje monetarni fenomen u smislu da može nastati samo kao posljedica bržeg porasta količine novca u odnosu na proizvodnju.

    Međutim, istraživački radovi na tu temu demantiraju njegovu tezu i samu kvantitativnu teoriju. Paul De Grauwe i Magdalena Polan sa Sveučilišta u Leuvenu u svom znanstvenom radu iz 2005. “Is Inflation Always And Everywhere Monetary Phenomen?” na temelju uzorka od 160 zemalja u posljednjih 30 godina analizirali su vezu između inflacije i povećanja novčane mase. U sažetku rada stoji sljedeće: http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=290304

    “Using a sample of about 160 countries over the last thirty years we test for the quantity theory relationship between money and inflation. When analysing the full sample of countries we find a strong positive relation between the long-run inflation and money growth rate. The relation is not, however, proportional. The strong link between inflation and money growth is almost wholly due to the presence of high (or hyper-) inflation countries in the sample. [b]The relationship between inflation and money growth for low inflation countries (on average less than 10% per annum over the last 30 years) is weak. [/b ]We find that the long-run average inflation and country-specific factors have a significant influence on the strength of the relationship. We also confirm that money growth and output growth are orthogonal in the long-run; i.e. higher growth rates of money do not lead to higher growth rates of output.”

    Dakle, empirijski dokazi demantiraju kvantitativnu teoriju novca u zemljama u kojima je inflacija manja od 10 posto (a to su gotovo sve razvijene zemlje, čak i Hrvatska spada u tu kategoriju budući da se kod nas inflacija već 20 godina kreće oko 3 posto)

    Drugo, čak i hiperinflatorne i visokoinflatorne države na kojima se vidi korelacija između rasta novčane mase i inflacije, pokazuju da ta relacija nije proporcionalna (što je u suprotnosti sa kvantitativnom teorijom novca). U visoko inflatornim državama stope inflacije nadmašile su stope rasta novčane mase zbog toga što je brzina cirkulacije novca veća kada su veće stope inflacije.

    Sviđa mi se

    1. Kvantitativna teorija novca bazirana je na sljedećim pretpostavkama

      Ja se s tim pretpostavkama očito ne slažem, što se valjda vidi i iz teksta.

      Prvo, zato što centralna banka ne posjeduje instrumente s kojima može kontrolirati ponudu novca. Novčana masa u ekonomiji u suštini je endogena zato što ponuda novca ovisi o volji poslovnih banaka da kreditiraju biznise i osobnu potrošnju.

      Ovo je netočno. Nije šija nego je vrat. A o čemu ovisi volja poslovnih banaka da kreditiraju u sustavu centralnog bankarstva?

      Drugo, brzina cirkulacije novca nije konstantna

      Slažem se, pa naveo sam u tekstu primjer.

      Što se tiče toga da je inflacija uvijek monetarni fenomen i javlja se kao posljedica prekomjernog povećanja novčane mase, to je istina, samo što nije istina naravno da je ta relacija proporcionalna, ali ja stvarno ne znam tko to tvrdi, pogotovo ne ja? To bi bilo u slučaju konstantnog outputa i nepromijenjene potražnje za novcem, što se valjda slažemo da nije slučaj.

      Liked by 1 person

      1. Količina novca unutar ekonomije ovisi o potražnji za kreditima i volji banaka da plasiraju kredite. Dakle, vrlo jednostavno, ako banka procjeni da će klijent vratiti kredit ona potpisuje s klijentom ugovor o kreditu. Banke imaju hrpu novca za kreditiranje, centralne banke su im operacijama na tržištima novca poput QE-a napunile zalihe primarnog novca, ali zašto onda banke ne kreditiraju? Ponuda novca postoji i stoji na računima banaka u centralnim bankama, zašto nema potražnje za tim novcem?
        Što nam to govori o Sayovom zakonu prema kojem “ponuda stvara potražnju”?

        Sviđa mi se

        1. Zašto banke ne kreditiraju, odnosno, ne kreditiraju dovoljno (po Vašem mišljenju) ili nema dovoljne potražnje za kreditima (valjda ste to htjeli reći) je jedna stvar, ali ono što mi nije jasno povezanost Sayovog zakona s time? Sayev zakon kaže da je proizvodnja izvor potražnje, moja mogućnost “tražim” određena dobra proizlazi iz moje produktivnosti i produktivnosti moje imovine.

          Sviđa mi se

  8. Centralna banka samo primarnom emisijom može utjecati na količinu novca unutar ekonomije, svi ovi pokušaji poput QE-a ili repo transakcija su jalovi jer se na taj način stvara primarni novac na računima banaka, a on cirkulira na financijskim tržištima, a ne u realnoj ekonomiji. Kako to da u SAD-u i EU nema inflacije, a toliko je novca stvoreno iz ničega?

    Što se tiče kamatnih stopa s kojim centralna banka navodno može kontrolirati novčanu masu, evidentno je da to nema nikakav utjecaj na količinu kreditnih plasmana jer je u većini ekonomija kamatna stopa na rezerve skoro jednaka nuli, čini mi se da je ECB čak uveo i negativnu kamatnu stopu. U principu ispada da se najveći paraziti nalaze u financijskom sektoru jer se tamo vrti lova koju su stvorile centralne banke. A kamatne stope koje kontrolira centralna banka ustvari samo služe da se izvrši međubankovna namira na kraju obračunskih razdoblja, a ne da bi se kontrolirala novčana masa.

    Sviđa mi se

    1. Kako to da u SAD-u i EU nema inflacije, a toliko je novca stvoreno iz ničega?

      Nije baš da nema nikakve inflacije, ali sami kažete da novac cirkulira financijskim tržištima, pa većina novca nije ni ušla u realnu ekonomiju, ali npr. rastu cijene dionica, ali ono što je još važnije, Fed je počeo plaćati IOR, a i postroženi su Basel standardi, pa je bankama isplativije držati taj novac kod sebe.

      Kamatne stope nisu jedini način kojim centralna banka može kontrolirati novčanu masu, i nije da nemaju utjecaj na nju. Ono što je točno jest da taj novi novac više cirkulira na financijskim tržištima nego kao kreditni plasmani, što znači da je očito da banke to smatraju manje rizičnim ulaganjima.

      U principu ispada da se najveći paraziti nalaze u financijskom sektoru jer se tamo vrti lova koju su stvorile centralne banke.

      Pa, možda je to istina. A što, Vi hoćete reći da bi bilo bolje da se vrti negdje drugdje, u kreditiranju potrošnje?

      Liked by 1 person

      1. 1. U Europskoj Uniji nema inflacije, dapače EU je u deflaciji. Objasni mi kako je to moguće, ako je toliko novca natiskano iz ničega. Ako je kvantitativna teorija novca točna morali bismo vidjeti povećanje inflacije.
        http://www.bloomberg.com/news/articles/2015-01-30/euro-area-prices-extend-slide-in-sign-ecb-late-to-deflation-game
        2. Ja nisam nigdje rekao da centralna banka nema utjecaj na kamatnu stopu. Centralna banka utječe na kamatnu stopu, ali ta kamatna stopa ne utječe na količinu novca unutar ekonomije. Ako je kamatna stopa trenutno na nuli, na koji način bi ukidanje centralne banke potpomoglo ostvarivanju pozitivnog poslovnog ciklusa. Ako sutra ukinemo centralne banke, hoće li to povećati potražnju za kreditima.

        Sviđa mi se

        1. 1. Pa jesam li napisao gore da većina tog “novog novca” nije u realnoj ekonomiji (CB plaćaju bankama IOR, a potražnja zanovcem je visoka)? Jesam li ti napisao već gore da se ne slažem s tim “pretpostavkama” koje si ti naveo kao pretpostavke na kojima se bazira ta teorijama?

          2.

          na koji način bi ukidanje centralne banke potpomoglo ostvarivanju pozitivnog poslovnog ciklusa

          Kakvog ‘pozitivnog’ poslovnog ciklusa? Nije zadatak države da potiče poslovne cikluse.

          Ako sutra ukinemo centralne banke, hoće li to povećati potražnju za kreditima.

          Ne znam hoće li povećati potražnju i ne razumijem što pokušavaš reći time.

          Liked by 1 person

          1. Vjerojatno misli da bez centralne banke banke ne bi imale risk-free love za dijeljenje, odnosno loše ideje loših poduzetnika bi ostale samo ideje, a država ne bi imala love za svoje (još lošije) ideje.

            No, nisam siguran zašto bi to bilo loše, lijepo manje kredita i realniji krediti (ne bi svatko dobio kredit) jer bi ljudi postali odgovorniji. Banke snose odgovornost, država nosi odgovornost, poduzetnici imaju realniju sliku o tome u koja tržišta se vrijedi uključiti. Ne bi imali ovoliko problema s vraćanjem kredita. Zato su i protiv štednje, ne daj bože da netko uštedi nešto novca i pokrene tvrtku, lakše je dati kredit pa tek onda kad se ne bude vraćalo shvatit da je bilo iracionalno. Ali nažalost u tome nema toliko “matematike” i praznih obećanja pa je teško ostvarivo.

            Ali kao što sam rekao, njima je svaki kredit super, samo neka se troši. Pardon, ne svaki, ali barem pola 🙂

            Sviđa mi se

  9. http://www.businessspectator.com.au/sites/default/files/styles/full_width/public/Keen4_1.png?itok=JsOG8ABr

    http://www.businessspectator.com.au/sites/default/files/styles/full_width/public/Keen5_0.png?itok=Jz7ZEeTQ

    1. Ne razumiješ što pokušavam reći zato što ne uvažavaš korelaciju između privatnog zaduživanja i nezaposlenosti. Gore su ti dva grafa na kojima možeš vidjeti kako rast privatnog zaduživanja utječe na stope nezaposlenosti u SAD-u i u Grčkoj u razdoblju prije krize i razdoblju od 2008. do danas. Koeficijent korelacije u razdoblju 1990-2012 za SAD iznosi -0,92.

    Sad pogledaj bilten Hrvatske narodne banke na stranici 29 šta se događa sa kreditnim plasmanima u Hrvatskoj, a onda pogledaj na stranici 10 stope nezaposlenosti. Reci mi što vidiš.
    http://hnb.hr/publikac/prezent/h-spf.pdf

    2. Da bi uopće razumio kako funcionira bankarski sustav u stvarnosti, mislim da ne bi bilo loše da pročitaš ovaj bilten Engleske centralne banke: Money Creation in Modern Economy
    http://www.bankofengland.co.uk/publications/Documents/quarterlybulletin/2014/qb14q1prereleasemoneycreation.pdf

    Ti si napisao sljedeće:

    Takva inflacija je, ustvari, jedna očekivana posljedica koncentracije proizvodnje novca i njegove emisije u rukama državnog monopola.

    stvar je u tome da je uzrok takvom drastičnom padu kupovne moći valuta upravo prethodno opisani sustav državnog monopola nad proizvodnjom novca putem centralnog bankarstva i legal tender zakona, te reguliranjem njegove količine u optjecaju

    Evo ključnih citata iz biltena:

    „One common misconception is that banks act simply as intermediaries, lending out the
    deposits that savers place with them“

    „Another common misconception is that the central bank determines the quantity of loans and deposits in the economy by controlling the quantity of central bank money— the so-called ‘money multiplier’ approach.“

    „Whenever a bank makes a loan, it simultaneously creates a matching deposit in the borrower’s bank account, thereby creating new money“

    „Just as taking out a new loan creates money, the repayment of bank loans destroys money“

    Ovo što si ti napisao u svom tekstu u direktnoj je koliziji sa onim što je opisala Engleska centralna banka što me navodi na zaključak da ti nemaš pojma kako funkcionira bankarski sustav. Čitao sam malo i ono što si pisao o Pikketyu, meni se čini da ti tu knjigu nisi ni pročitao. Tamo ima isto nebuloza koje su prepisane od opskurnih libertarijanskih autora.

    Sviđa mi se

    1. Ma o čemu pričaš ti, legendo? Što si umislio da ovdje otkrivaš toplu vodu, da ne znam što je kreditni multiplikator, pa što je tebi? U kakvoj je koliziji išta, pa pročitaj malo bolje što piše.

      Ako nemaš što pametno za reći, nemoj ni komentirati, a ne se pravit pametan ponavljajući neke trivijalnosti koje nemaju veze s postom.

      Privatna zaduživanja i nezaposlenost koreliraju, oh, no shit, Sherlock!!

      Sviđa mi se

      1. Ti si napisao da država ima monopol nad proizvodnjom novca, a to nije točno. Novac stvaraju privatne banke, a samo mali postotak stvara centralna banka (gotovina i kovanice). Glavna uoga centralne banke je da osigura provedbu međubankovne namire na kraju obračunskih razdoblja.
        Ajde objasni mi šta je kreditni multiplikator i na koji način se stvara novac u modernoj ekonomiji u nekoliko rečenica. Možda stvarno govorimo o istim stvarima, ali prema tvom postu ja to ne vidim.

        Sviđa mi se

        1. Ti si napisao da država ima monopol nad proizvodnjom novca, a to nije točno

          Država ima monopol nad primarnoj emisijom novca, donosi legal tender zakone, i utječe na kamatne stope, određuje visinu rezervi, itd. Državna CB ima ulogu “lender of last resort” što ne bi postojalo na slobodnom tržištu.

          Novac stvaraju privatne banke, a samo mali postotak stvara centralna banka (gotovina i kovanice)

          Ako si pratio moje neke prijašnje postove, ja te “privatne” komercijalne banke nazivam produženim rukama centralne banke, što one i jesu u ovakvom sistemu kada im CB služi kao lender of last resort i kada garantira za njihove depozite. Time se potiče često neodgovorno ponašanje tih privatnih banaka i davanje rizičnijih kredita.

          Ajde objasni mi šta je kreditni multiplikator i na koji način se stvara novac u modernoj ekonomiji u nekoliko rečenica

          Dođe Petar u banku i položi 1000 kuna kao depozit. Banka si ostavi 200 i da 800 Ivanu kao kredit. Ivan uzme tih 800 i odnese u drugu banku položi kao novi depozit. Ta banka si zadrži 160 i ostalih 640 odobri Marku kao kredit. Markovih 640 kuna sada postaje novi depozit od kojeg banka zadrži 128, a ostalih 512 da kao kredit Jurici, itd., itd. Naravno, ovisi kolika je obvezna rezerva, ne moraju banke uvijek sav taj iznos pustiti kao kredit, ali eto pojednostavljeno.

          Analogno, kada Petar povuče svoj novac s banke, proces ide obratno.

          Sviđa mi se

  10. Imam još 2 pitanja za tebe:

    1. Da li smatraš da je Sayov zakon logički ispravan?

    2. Da li smatraš da je novac neutralan te da ga ne treba uzimati u obzir u ekonomskim modelima?

    Sviđa mi se

    1. 1. Mislim da je logički ispravan u smislu u kojem sam ga naveo gore, međutim, ne mislim da nije moguće da pojedinci jednostavno nikad ne povećavaju potražnju za novcem, odnosno, da ne može tako doći do smanjenja potražnje za realnim dobrima bez smanjenja ponude.

      2. Ne mislim da je novac uvijek neutralan.

      Sviđa mi se

  11. Dođe Petar u banku i položi 1000 kuna kao depozit. Banka si ostavi 200 i da 800 Ivanu kao kredit. Ivan uzme tih 800 i odnese u drugu banku položi kao novi depozit. Ta banka si zadrži 160 i ostalih 640 odobri Marku kao kredit. Markovih 640 kuna sada postaje novi depozit od kojeg banka zadrži 128, a ostalih 512 da kao kredit Jurici, itd., itd. Naravno, ovisi kolika je obvezna rezerva, ne moraju banke uvijek sav taj iznos pustiti kao kredit, ali eto pojednostavljeno.

    Analogno, kada Petar povuče svoj novac s banke, proces ide obratno.

    Ovo što si napisao nije točno. Ovo je model novčanog multiplikatora koji je vrijedio za vrijeme zlatnog standarda. evo šta kaže Bank of England:

    “One common misconception is that banks act simply as intermediaries, lending out the
    deposits that savers place with them. In this view deposits are typically ‘created’ by the saving decisions of households, and banks then ‘lend out’ those existing deposits to borrowers,
    for example to companies looking to finance investment or individuals wanting to purchase houses.”

    Kada bi to funkcioniralo na način na koji si ti opisao količina novca u ekonomiji bila bi ograničena. Npr. ako je stopa obvezne rezerve 10 posto od 1000 kuna bi se moglo stvoriti 10 000 kuna novih depozita. Formula za novčani multiplikator je k=1/r
    Kako objašnjavaš činjenicu da u Australiji i Velikoj Britaniji stopa obvezne rezerve nije definirana zakonom?
    Tvoj model demantiraju empirijski podaci objavljeni u FED-ovom radu Money Reserves and The Transmission of Monetary Policy: Does the Money Multiplier Exist?. Pred sam početak financijske krize 2008. omjer plasiranih kredita i depozita u SAD-u iznosio je 47:1 iako stopa obvezne rezerve u SAD-u iznosi 10 posto.
    http://www.federalreserve.gov/pubs/feds/2010/201041/201041pap.pdf

    Sviđa mi se

    1. Kada bi to funkcioniralo na način na koji si ti opisao količina novca u ekonomiji bila bi ograničena

      Ne znači jer nije količina novca određena samo obveznim rezervama, dapače, ne moraju čak niti biti neki presudan faktor (ali utječe na V). CB može isprintanim novcem kupovati obveznice kako joj se sprdne. Pazi, pitaš jednu stvar, a kad ti odgovorim, ti po nečem skroz drugom, koje uopće nema nikakve veze s poantom teksta.

      Onda se praviš glup citirajući taj bilten kao da ima išta sporno u tome, ali možda ne bi bilo loše da ga ti sam pročitaš – eto barem do stranice broj 3.

      Ako ti se trola, nađi drugo mjesto.

      Sviđa mi se

    2. Da ti pomognem, iz teksta koji si ti sam linkao (!):

      “Of the two types of broad money, bank deposits make up the vast majority — 97% of the amount currently in circulation. And in the modern economy, those bank deposits are mostly created by commercial banks themselves. Commercial banks create money, in the form of bank deposits, by making new loans. When a bank makes a loan, for example to someone taking out a mortgage to buy a house, it does not typically do so by giving them thousands of pounds worth of banknotes. Instead, it credits their bank account with a bank deposit of the size of the mortgage. At that moment, new money is created. For this reason, some economists have referred to bank deposits as ‘fountain pen money’, created at the stroke of bankers’ pens when they approve loans”

      “Banks making loans and consumers repaying them are the most significant ways in which bank deposits are created and destroyed in the modern economy. But they are far from the only ways. Deposit creation or destruction will also occur any time the banking sector (including the central bank) buys or sells existing assets from or to consumers, or, more often, from companies or the government. Banks buying and selling government bonds is one particularly important way in which the purchase or sale of existing assets by banks creates and destroys money. Banks often buy and hold government bonds as part of their portfolio of liquid assets that can be sold on quickly for central bank money if, for example, depositors want to withdraw currency in large amounts. When banks purchase government bonds from the non-bank private sector they credit the sellers with bank deposits. And, as discussed later in this article, central bank asset purchases, known as quantitative easing (QE), have similar implications for money creation.”

      “QE involves a shift in the focus of monetary policy to the quantity of money: the central bank purchases a quantity of assets, financed by the creation of broad money and a corresponding increase in the amount of central bank reserves. The sellers of the assets will be left holding the newly created deposits in place of government bonds. They will be likely to be holding more money than they would like, relative to other assets that they wish to hold. They will therefore want to rebalance their portfolios, for example by using the new deposits to buy higher-yielding assets such as bonds and shares issued by companies — leading to the ‘hot potato’ effect discussed earlier. This will raise the value of those assets and lower the cost to companies of raising funds in these markets.”

      P.S. A i nije baš sve što kaže BoE jedina i neporeciva vječna istina:

      http://spontaneousfinance.com/2014/03/15/the-boe-says-that-money-is-endo-exo-or-something/

      http://www.themoneyillusion.com/?p=26355

      http://worthwhile.typepad.com/worthwhile_canadian_initi/2014/03/one-general-theory-of-money-creation-to-rule-them-all.html

      Sviđa mi se

  12. Drago mi je što si kopirao tekst, možda netko nauči kako u stvarnosti funkcionira bankarski sustav.

    Dođe Petar u banku i položi 1000 kuna kao depozit. Banka si ostavi 200 i da 800 Ivanu kao kredit. Ivan uzme tih 800 i odnese u drugu banku položi kao novi depozit. Ta banka si zadrži 160 i ostalih 640 odobri Marku kao kredit. Markovih 640 kuna sada postaje novi depozit od kojeg banka zadrži 128, a ostalih 512 da kao kredit Jurici, itd., itd. Naravno, ovisi kolika je obvezna rezerva, ne moraju banke uvijek sav taj iznos pustiti kao kredit, ali eto pojednostavljeno.

    Molio bih te još samo da mi citiraš gdje piše da se novac stvara na ovakav način.

    Čini mi se da si ti opisao model novčanog multiplikatora s wikipedije:
    http://en.wikipedia.org/wiki/Fractional-reserve_banking

    Sviđa mi se

    1. Neka je tebi drago, druže, a za ove igrice nemam više vremena. Pitao si me što je multiplikator i to sam ti odgovorio.

      Pa lijepo sam ti rekao da pročitaš tekst koji si ti sam linkao:

      “Banks making loans and consumers repaying them are the most significant ways in which bank deposits are created and destroyed in the modern economy.”

      Pozdrav

      Sviđa mi se

  13. u mo bol no, komercijalna banka uzme kredit u emisionoj, ode u konzum kupi bilion jaja po predinflacijskoj cjeni, jaja se pokvare jer joj nije ostalo za frizider, banka propadne, konzum da place radnicima, plati seljacima za jaja, radnici kupe stanove, aute i kompjutore, seljaci kombajne, traktore i sjeme, kotac se vrti, svi sretni-vlasnici banaka i njihovi placenici blogeri

    Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s