Heritage Foundation objavio je rang listu zemalja po ekonomskim slobodama za 2015. godinu. Radi se o godišnjem indeksu kojeg ta zaklada objavljuje u suradnji The Wall Street Journal-om koji mjeri stupanj ekonomske slobode u pojedinoj zemlji, a u to spadaju porezno opterećenje, fleksibilnost tržišta rada, državna potrošnja, zaštita vlasničkih prava, sloboda i lakoća obavljanja biznisa, sloboda investiranja, financijska sloboda i stupanj korupcije. Dakle, ugrubo bi se moglo reći da se radi o mjernoj jedinici za slobodno tržište, ono što socijalisti posprdno vole nazivati “neoliberalni kapitalizam”. Što je indeks veći, i što je zemlja više pozicionirana, to je tržište liberalnije i zemlja kapitalističkija, a što je indeks manji, to je određena zemlja socijalističkija.
Jasno, ovo nije neki egzaktan indeks, niti se sloboda tržišta može nekako egzaktno izmjeriti, ali, eto, ipak je prilično indikativno i može poslužiti nekoj okvirnoj analizi.
Hrvatska je, kao što su i upozoravali domaći socijalisti, ostvarila jedan od najboljih (tj. za socijaliste najgorih) rezultata ikad, od 178 ispitanih zemalja, zauzela je iznimno visoko 81. mjesto! Svega osamdeset zemalja na cijelom svijetu ima ekstremniji oblik neoliberalnog kapitalizma i slobodnije tržište od Hrvatske!
Rang listu predvode tradicionalni stupovi brutalnog izrabljivačkog kapitalizma Hong Kong, Singapur, Novi Zeland i Australija, dok je na 5. mjestu najneoliberalnija europska zemlja Švicarska, svima poznata kao pakao za obespravljenu radničku klasu u Alpama. U top 10 zemalja su još Kanada, Čile, Estonija, Irska i Mauricijus. Poslovnični simbol neoliberalnog kapitalizma, Sjedinjene Američke Države, pale su na 12. mjesto (lani je bilo prvi put da nisu bili među prvih 10).
Koja slučajnost baš da je Čile najrazvijenija zemlja Latinske Amerike, a Estonija najuspješnija tranzicijska zemlje istočne Europe.
Na samom začelju su zemlje s najneslobodnijim tržištem i najviše državnog intervencionizma, koje bi po socijalističkoj teoriji trebale biti primjeri prosperiteta i blagostanja. Posljednjih deset na listi su sve redom proleterski rajevi: Sjeverna Koreja, Kuba, Venezuela, Zimbabwe, Eritreja, Ekvatorijalna Gvineja, Turkmenistan, Iran, Argentina, te dva Konga.
Koja slučajnost opet da je Argentina ne tako davno bila među par najbogatijih zemalja svijeta, prije prihvaćanja kolektivističkih doktrina.
Što se tiče Europe, od 44 ocijenjene europske države, Hrvatska je zauzela zavidno 35. mjesto. Niže od nas u Europi su ekonomski divovi Azerbajdžan, Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Moldavija, Grčka, Rusija, Bjelorusija i Ukrajina.
Uglavnom, ono što me zanima jest, gdje socijalisti u Hrvatskoj vide taj liberalni kapitalizam i slobodno tržište? U kojem svijetu oni žive? Pazite, ni države koje su pri samom vrhu ove liste nisu niti blizu laissez-faire, već su mnoge od njih vrlo intervencionističke miješane ekonomije, imaju državnu potrošnju od gotovo polovice BDP-a, visoke poreze, centralno bankarstvo, neke od njih imaju i prilično raširene socijalne programe, državno zdravstvo, propisanu minimalnu plaću i broj radnih sati, itd., a Hrvatska je još prilično daleko iza njih, otprilike negdje na pola puta između umjereno intervencionističke Australije i potpuno komunističke Sjeverne Koreje.
Što me još zanima jest kako to da su ekonomski relativno najliberalnije (najkapitalističkije) države istovremeno i one najrazvijenije? Kako to da je iznos BDP-a po stanovniku, stopa gospodarskog rasta, prosječna neto plaća ili bilo koji drugi pokazatelj kvalitete životnog standarda veći u ekonomski liberalnijim zemljama u odnosu na socijalističke? Kako to da radnici bježe i uvijek su bježali iz socijalističkih zemalja u one liberalne, a ne obratno?
Naravno, to je sve vrlo lako za objasniti i ne zahtjeva stvarno neku posebno veliku pamet i obrazovanje, međutim, problem je u tome što bi zaključci (više kapitalizma = više slobode = bolji život) bili u sukobu s naracijom…
Tko je John Galt? 
“Pazite, ni države koje su pri samom vrhu ove liste nisu niti blizu laissez-faire, već su mnoge od njih vrlo intervencionističke miješane ekonomije, imaju državnu potrošnju od gotovo polovice BDP-a, visoke poreze, centralno bankarstvo, neke od njih imaju i prilično raširene socijalne programe, državno zdravstvo…..”
Ovo je ključ za razumijevanje tih brojki. Po nekakvoj neutralnoj (linearnoj) skali od 1-100, gdje jedan predstavlja ideal slobodne države i tržišta, a 100 najrigidniji komunizam, ovih gornjih 10 bi počeli tek negdje od 25 pa na dolje. Sjeverna Koreja i bivši Sovjetski Savez bi se borili za bodove oko 90. (Današnja) Kuba bi bila negdje oko 70. Bivša Jugoslavija negdje oko 60. Današnja Hrvatska oko 55 (ako i toliko), dakle jedva nešto iznad komunističke Jugoslavije.
Prvih 25 mjesta ne bi zauzeo nitko, osim možda nekih mini državica koje iz razumljivih razloga nema smisla ovdje trpati. Isto tako je samo bivša Kmerska Kampućija dosegnula rezultat ispod 90, moguće i cijelih 100.
Hitlerova bi nacional-SOCIJALISTIČKA Njemačka (po današnjim usporednim mjerilima) danas spadala negdje oko 30 bodova (!!!!!!). Vjerojatno baš tu negdje kao i današnja Njemačka. Drugim riječima današnji prosječni “kapitalizam” je manje kapitalizam nego što je to nekada bila SOCIJALISTIČKA Njemačka. To je ono što je tu stravično. A trendovi kako dobro to vidimo vode još prema daljnjem POGORŠAVANJU situacije.
Međutim nikoga osim nekolicine ustvari nije baš briga. Ljudi ŽELE socijalizam. Daj mi osiguran obrok, ne tjeraj me da previše radim, povremeno me nagradi tako da susjed (i njegova žena)bude zavidan, a najbitnije je – nemoj me tjerati da MISLIM. Neka netko to odradi umjesto mene.
Sviđa mi seSviđa mi se
Istina je to, a i kriteriji su se prilično pomakli. Recimo, do oko Prvog svjetskog rata, u ovim zapadnim zemljama udio države u BDP bi bio oko 10% i niže, porezi su bili prilično niži (porez na dohodak u SAD uveden tek 1913. i najviša stopa iznosila tek 7%), puno manje regulacija naravno, lakše obavljanje biznisa i zapošljavanje, manje uplitanja države u ekonomiju, itd.
Sviđa mi seSviđa mi se
Da, prvi svjetski rat je definitivno bio prekretnica u tom smislu. Smislu da više nitko ne postavlja pitanje KOJIM PRAVOM se to radi u tzv. slobodnom društvu. Kojim pravom država uopće može donijeti propis po kojem se nekome uzima 90+% njegovog rada? Osim prava čiste brutalne sile naravno. I svima je to NORMALNO. Luđaci, jednostavno skup bezumnih luđaka.
Nije problem svugdje i gdje treba i gdje ne treba postaviti znakove ograničenja brzine. Limitirati nebrojenim propisima sve živo i neživo. Ali se zanimljivo nitko nije sjetio ograničiti ovlasti političara u pomicanju poreznih granica. Tu nema limita, dapače postoji natjecanje tko će donijeti novi porez i uzeti više…..
Sviđa mi seSviđa mi se
Zanimljivo kako SAD pod Obamom polako ali sigurno klize ,bas me zanima hoće li se trgnuti ili padati jos vise ako Hillary pobjedi i kako ce lista izgledati za 10 -ak godina…
Sviđa mi seSviđa mi se
Ekipa koja je ovo sastavljala zacjelo je pijana 😀
Hrvatska ove godine između ostaloga pokazuje poboljšanje na područjima fiskalne odgovornosti (?!?!) i monetarnim slobodama (?!?!). I na temelju čega je porasla sloboda na tržištu rada, na temelju toga što je svima uveden porez na invalide?
Sviđa mi seSviđa mi se
U tzv. nacističkoj Njemačkoj je država/partija određivala tko će proizvoditi, za koga, kako i koliko pa baš ne bih rekao da je sadržajno bila osobito tržišno orijentirana.
Sviđa mi seSviđa mi se
Svašta. Ako misliš da se isto ne radi i danas (također) prilagodbom visokih poreznih stopa i favoriziranjem državnih (partijskih) potreba onda ne znaš o čemu pričaš. Pogledaj SAD i vojno-industrijski kompleks. Uostalom Njemačka je tek 1943 prešla na punu ratnu privredu, a zamrzavanje cijena i kontrola nad resursima tek početkom rata. SSSR je to bio cijelo vrijeme sve od 1928 i kraja NEP-a. SAD od 1941-42….
Međutim u Njemačkoj prije prelaska na punu ratnu privredu država/partija je određivala ekonomiju samo u opsegu koji je odredila ukupnim socijalističkim mjerama (javni radovi, naoružavanje, kontrola kapitala,…). U usporedbi sa današnjim tzv. “kapitalistima” to je u stvari bilo prilično “mild”. O tome ja govorim. Ne govorim o političkom diktatu nego o EKONOMIJI.
Usporedi poreze, i aktivnost privatnoga sektora u Njemačkoj prije 1943, a osobito prije rata naspram današnjih uvjeta pa ćeš pasti na dupe. Ono što mi danas smatramo pod “normalne” poreze tamo su takve (visoke) poreze plaćali samo veliki kontraktori sa državom i trgovci kapitalom. Svi ostali su bili oporezivani slabo ili čak nikako (poljoprivrednici – 0%) i poslovali su u uvjetima visoko slobodnog unutrašnjeg tržišta. Regulacije i ograničenja su bila na uvoz i investicije kapitala kojem se nije moglo odrediti vlasništvo…. Porezi se nisu dizali NIKADA, dakle jedan Hitler se nije USUDIO dizati poreze narodu i malom privredniku i to sve do samog kraja. A ne zaboravimo da je riječ o varijanti SOCIJALIZMA, i o zemlji u RATU.
Usporedi to sa današnjim uvjetima, i cijela ova diskusija postaje potpuno bespredmetna. Jedan Hitler je dakle po tom pitanju imao više skrupula nego današnji takozvani “demokratski” političari. Da nije tragično, bilo bi smiješno.
Ukratko, rad i mali privrednici su bili slabo oporezivani (znatno manje nego danas). Ono što je bilo oporezivano u rangu naših današnjih poreza na rad su bili prihodi od kapitala. To je ustvari jedino što odskače od današnjih uvjeta gdje su prihodi od kapitala ustvari favorizirani nad prihodima od rada, i time su veći “igrači” favorizirani nad manjima. U PROSJEKU ukupne ekonomske direktive nad privredom današnja Njemačka je otprilike tu negdje kao i onda. Kapitalizam? Ne bih to nazvao tako…..
Sviđa mi seSviđa mi se