“Javni interes”

2015/01/img_1630.jpg

Ovom se citatu Ayn Rand nema zapravo što puno za dodati. Kolektivisti svih boja i okusa nam redovito pokušavaju (i najčešće uspijevaju) oduzeti još više sloboda i povećati opseg državne represije pod krinkom javnog interesa. Javni interes i dobrobit zajednice važniji su od sebičnih interesa pojedinaca, stoga se od svakog odgovornog pojedinca očekuju ustupci u korist višeg dobra. U konačnici, nitko nije otok, zar ne?

Međutim, ne. Stvar je u tome da ne postoji nekakav samostalan javni/opći/društveni/zajednički/nacionalni/(umetni kolektivistički pridjev po želji) interes koji je neovisan od interesa pojedinaca. Ne postoji Kolektiv kao jedan nezavisan organizam sa svojim jedinstvenim kolektivnim umom, već se sastoji od različitih pojedinaca od kojih svaki ima svoje specifične interese. Zajednica je ništa drugo nego skup pojedinaca.

U slobodnom društvu, slobodni pojedinci se asociraju jedni s drugima na dobrovoljnoj bazi i ulaze u zajednice slobodnom voljom, u skladu s vlastitim interesima. Sasvim je prirodno da se pojedinci koji dijele neke zajedničke interese dobrovoljno udružuju s ciljem uzajamnog pomaganja i lakšeg ispunjenja svojih interesa.

Upravo je ljepota slobodnog tržišta u tome što pojedinci, nastojeći ostvariti svoje vlastite interese, i često ne mareći pri tome za dobrobit drugih, čine upravo ono što je u interesu većine i tako svojom “pohlepom” doprinose dobrobiti čitave zajednice. Nije potrebna nikakva velika filozofija i intelektualni napor za ustanoviti kako su ljudi po prirodi pohlepni i da im je stalo prvenstveno do svojih vlastitih interesa. Upravo zato je vrlo opasno davati pojedinim ljudima u ruke veliku diskrecijsku moć da upravljaju drugim ljudima i igraju se njihovom sudbinom. Princip slobodnog tržišta predstavlja odličan checks and balances sustav koji osigurava da pojedinac mora drugome učiniti nešto dobro da bi mogao ostvariti neki svoj interes. Na slobodnom tržištu pojedinac može prosperirati jedino tako da konstantno ispunjava interese drugih i nudi drugim pojedincima (“društvu”) nešto što njima treba (proizvode ili usluge), za što su se oni spremni dobrovoljno odreći dijela svoje imovine, vjerujući kako će nakon razmjene biti zadovoljniji nego što je bio prije razmjene.

S druge strane, u slučajevima socijalističkog društvenog uredenja ne postoji takav povratni mehanizam. Socijalistički sistem se bazira na prisili i unutar takvog društva transakcije između pojedinaca se odvijaju uglavnom na nedobrovoljnoj bazi. Jedan pojedinac ili skupina pojedinaca pod prijetnjom ekstremnog nasilja uzima nešto od drugih pojedinaca protiv njihove volje. U takvom sistemu, pojedinci nisu slobodni raspolagati svojom imovinom kako žele i slijediti svoje interese, već njihovim životima upravljaju drugi pojedinci; državni birokrati, centralni komiteti, politički uhljebi i slični. Državni birokrat i partijski komesar ne moraju drugim članovima društva ponuditi ništa što oni vrednuju da bi ostvarili svoje vlastite interese i ne odgovaraju izravno za posljedice svojih odluka. S obzirom da su i oni ljudi koji, kao i svi, imaju neke svoje interese koje žele ispuniti, iznimno je opasno davati im tako veliku moć u odlučivanju.

Naravno, sveobuhvatna državna represija nad pojedincima od kolijevke do groba se uvijek pravda nekim fiktivnim višim ciljevima poput općeg dobra ili društvenog (javnog) interesa, međutim, ono što je stvarno tu posrijedi jesu interesi političkih elita i njihovih poltrona. Socijalisti pod krinkom nekakve borbe za pravednost pokušavaju svoje interese nametnuti drugim ljudima koristeći brutalnu silu državnog aparata. Javni interes postaje ono što socijalist s najvećim pendrekom kaže da je javni interes. U stvarnosti, javni interes znači samo to da interesi nekih pojedinaca imaju bezuvjetni primat nad interesima drugih pojedinaca.

Onima koji su malo bolje upoznati s ekonomskom teorijom i povijesti jasno je da su pojedinci najproduktivniji kada su pušteni na miru da slobodno ganjaju svoje interese, da su najprosperitetnija društva ona koja njeguju tradiciju individualizma i liberalnog kapitalizma, da se resursi najučinkovitije koriste na slobodnom tržištu, te da slobodno društvo rezultira najvećom koristi za najveći broj ljudi. Isto tako, oni ekonomski pismeni i sposobni vidjeti dalje od jeftinih propagandnih parola, razumiju da jedino što socijalisti mogu učiniti za siromašne jest povećati im broj.

Istina, možda pobornici principa slobodnog tržišta i ograničene vlasti nemaju prave karizmatske vođe, profinjene demagoge i propagandiste, popularne agitprop parole, niti onako impresivne sletove, međutim, nisu im ni potrebni. Dostignuća slobode i kapitalizma govore sama za sebe.

Također, “dostignuća” kolektivističkih ideologija govore sama za sebe.

Oglasi

29 comments

  1. Zajednica je skup pojedinaca s različitim interesima, ali postoji i zajednički ili javni interes. To je onaj koji je zajednički većini pojedinaca, nikad nije svima jednako važan ili barem nije u isto vrijeme, ili ga ljudi nisu uvijek svjesni, svi smo različiti i imamo svoje pojedinačne interese, ali ipak postoji i onaj zajednički.
    Javni interes sigurno nije ono što socijalisti proglase dekretom i stave u zakon, ali ne znači da on ipak ne postoji. Kad ne bi postojao zajednički interes ne bi postojala ni zajednica. Ljudi se uvijek udružuju na temelju zajedničkih interesa i na taj način, naravno, zadovoljavaju svoje privatne interese.

    Sviđa mi se

    1. Neki interes može biti zajednički dvojici, trojici, desetorici, pa čak i stotinama ili tisućama pojedinaca, ali ne može postojati javni interes koji je zajednički svima. U slobodnom društvu slobodni ljudi se asociraju dobrovoljno na temelju svojih interesa s onima s kima dijele takve interese, u skladu s njihovim sadržajem i važnosti.
      A to kako neki pojedinci nekad “nisu svjesni” svojih interesa je odlična izlika za nove kolektivističke/socijalističke programe, ukidanja osobnih slobida i širenje državne represije. Kao, ljudi su glupi i ne znaju što je dobro ta njih, zato je tu mudra i pametna država sa svojim stručnjacima i prosvijetljenim birokratima da im uljepšan dan. Baš.

      Sviđa mi se

  2. Javni interes i javno dobro nije u sukobu sa privatnim interesom ili vlasništvom. Odnosno da budem precizniji, nije u sukobu sve dok netko taj sukob UMJETNO ne izazove. Bilo iz političko/ideoloških razloga (komunisti), bilo zbog uzurpiranja javnog dobra….

    Dakle očito se ne slažem kako ne postoji univerzalno javno dobro i/ili javni interes nad tim dobrom. On oko čega se može i mora raspravljati je način “konzumiranja” tog javnog dobra. I da li se nad tim javnim dobrom provodi – održivo upravljanje.

    Obično se postaje svjestan toga dobra ili interesa onda kada se bez njega ostane. Što je javno dobro? Pa nekakav grubi orijentir može biti da je to ono što smo naslijedili od svojih predaka i što ostavljamo svojim potomcima. Ako je ta razlika pozitivna, onda u redu. Ako je negativna, onda je nešto strašno pošlo u krivo. Isto tako jednom kada takvo javno dobro nestane ili se uništi tada ga je praktički nemoguće nadoknaditi novcima.

    Na primjer, sve šume u RH mogu biti privatne, ali sve zajedno ipak predstavljaju javno dobro od ključne važnosti. Ili sva polja i oranice mogu biti privatne, ali sve zajedno predstavljaju javno dobro.

    Nitko nema pravo zasoliti ili zagaditi zemlju i time ju načiniti jalovom generacijama zato jer je njezin vlasnik i zato jer mu je tako “puhlo” u glavu ili mu je netko platio da to napravi. Djeca su vlasništvo roditelja, ali sva djeca zajedno su društveni resurs prvoga reda. Itd…

    Ne bih brkao društveno uređenje sa pojmom javnog dobra. Isto tako mislim da se ono dotiče svih, bez obzira da li su oni toga svjesni ili ne. Ako država nije u stanju definirati provedive i održive modele upravljanja ukupnim javnim dobrom i sa mogućom pozitivnom bilancom, tada je država izgubila temeljni smisao postojanja.

    Sviđa mi se

    1. Samo pojedinac može imati um i mozak, pa tako i interes može biti samo interes nekog pojedinca. Zajednica je samo naziv za skup pojedinaca. Ako svi pojedinci koji tvore neku zajednicu dijele neki interes, onda ga se može nazvati zajedničkim interesom, ali on je očito interes pojedinaca unutar te zajednici. Ne postoji “javni interes” mimo interesa pojedinaca unutar te zajednice (“javnosti”).

      Šume, polja i oranice ne mogu biti “javno dobro” čak ni ako prihvatimo neoklasičnu ekonomsku definiciju (nisu niti non-excludable niti non-rivalrous).

      Nitko nema pravo zasoliti ili zagaditi zemlju i time ju načiniti jalovom generacijama zato jer je njezin vlasnik

      Što ne, tko će mu zabraniti? Svatko ima pravo sa svojom zemljom činiti što ga je volja, dok time ne ugrožava tuđu zemlju. Nitko nema pravo zagaditi susjedovu zemlju, ali ako zagadi samo svoju, on nikome drugom ne čini štetu niti ga ugrožava. Dakako, malo je vjerojatno da će netko namjerno ići uništavati vrijednost svojoj zemlji.

      Sviđa mi se

      1. Nema pravo zagaditi resurs koji je naslijedio od svojih predaka i mora ga predati svojim potomcima kada umre. Toliko jednostavno. To nije resurs koji je on stvorio od nule i kojeg ima pravo spaliti ako želi. Niti je to resurs kojeg se novcem može kasnije spasiti. On je doživotni gost na toj zemlji. Ima ju pravo obrađivati, zapustiti, prodati, ali ju nema pravo uništiti za one koji dolaze poslije njega. Na taj su način i šume i oranice i izvori također javno dobro i podliježu određenim pravilima skupnog gospodarenja i limitiranja ovlasti načina raspolaganja, makar bile u privatnom vlasništvu….

        O glupostima koje ljudi rade iz zlobe, nebrige ili neznanja (a time štete i moje posjedu) bi ti mogao puno toga pričati. Ne treba brkati gluposti zakonodavstva, nasilje države i birokraciju koje useru sve čega se taknu, sa postojećim i realnim potrebama zajednice.

        Svrha države je zaštita temeljnih resursa društva. Tu spada i populacijska politika i općenito biološki i materijalni resursi. Čemu uopće država kao okvir ako nije u stanju organizirati zajedničko djelovanje zajednice u tom smislu?

        Već je više puta dokazano da te stvari ne funkcioniraju na autopilotu. Barem ne na relativno gusto naseljenim područjima i/ili malim narodima. Nije ovo divlja nenastanjena prerija sa beskrajnim šumama i krdima bizona koje možeš ubijati do mile volje. Manje državnog uplitanja i razumnije prenošenje ovlasti ne znače automatski eliminiranje SVIH zajedničkih ciljeva. Onda možemo slobodno i nestati kao narod. Je li to zagovaraš?

        Liked by 2 people

        1. Nema pravo zagaditi resurs koji je naslijedio od svojih predaka i mora ga predati svojim potomcima kada umre.

          A što ako nije naslijedio od predaka nego kupio i što ako ga ne želi predati potomcima ili nema potomaka? Što znači uopće “zagaditi resurs” i tko će to određivati točno koliko je zagađenje dozvoljeno gdje? Ako je nešto nečije, onda taj ima pravo raditi s tim svojim vlasništvom što ga volja, dok time ne ugrožava tuđu imovinu. Ako netko želi namjerno uništiti svoje nasade i smanjiti vrijednost svoje imovine, glup je momak, ali što sad? Sam će platiti za svoju glupost.

          Na taj su način i šume i oranice i izvori također javno dobro i podliježu određenim pravilima skupnog gospodarenja i limitiranja ovlasti načina raspolaganja, makar bile u privatnom vlasništvu….

          Tko je to odredio što je ‘javno dobro’ i po kojim kriterijima? Inače, postoji u neoklasičnoj ekonomiji pojam javnih dobara, no izgleda da ovdje vi imate neke svoje nove definicije. Zašto ne bi skrb za siromašne bila javno dobro, ili proizvodnja hrane, odjeće, bijele tehnike, energije, itd. ili pak materijalna jednakost? Tko će donositi onda ta pravila gospodarenja i limitirati ovlasti načina raspolaganja vlasnicima? Pa ljudima je u interesu povećati vrijednost svoje imovine, ako će netko namjerno to uništavati, neka izvoli, sam će platiti za to na kraju.

          Svrha države je zaštita temeljnih resursa društva. Tu spada i populacijska politika i općenito biološki i materijalni resursi. Čemu uopće država kao okvir ako nije u stanju organizirati zajedničko djelovanje zajednice u tom smislu?

          Ne znam što država ima organizirati zajedničko djelovanje zajednice. Država treba da ljude pusti na miru da se dobrovoljno organiziraju i, u tu svrhu, dobrovoljno udružuju u zajednice. Prihvaćajući postojanje države kao datost, njena jedina svrha bi trebala biti zaštita privatnog vlasništva građana (u što spadaju ugovorna prava i obveze).

          Manje državnog uplitanja i razumnije prenošenje ovlasti ne znače automatski eliminiranje SVIH zajedničkih ciljeva.

          Ne govorim ja o nikakvom eliminiranju zajedničkih ciljeva, naprotiv. Neka slobodno ljudi dobrovoljno određuju svoje ciljeve i rade na ostvarivanju zajedničkih ciljeva, a ne da im politički autoriteti nameću svoje ciljeve kao “zajedničke”.

          Sviđa mi se

  3. Ako napravimo takvu redukciju i otfrknemo javni interes, kakvu onda imamo definiciju politike? Jel je ona uopće moguća bez zamišljanja nečeg takvog kao što je javni interes. Ako je tržište osobni interes svakog pojedinca, što s onima koji to ne razumiju, hoćemo li dopustiti da nas unište?
    Iako to ti i ja želimo u to vjerovati, koliko samo ima argumenata da se kaže kako ljudi nisu prije svega razumna bića nego najčeće djeluju emotivno, na kratke staze i protivno svojim interesima. Pa bi li moglo proći da dvije strane sklope ugovor po kojem se jedna drugoj predaje doživotno u ropski odnos – može mu se učiniti da mu je to u osobnom interesu. Ili smo ga dužni u tome spriječiti i braniti općenitko načelo slobode.

    Na kraju, uvijek se radi o prisili i imaju li ikakvo pravo ostali članovi zajednice na nešto prisiliti svog pojedinog člana?
    Konstitucionalist misli da je ustav izraz i odraz javnog interesa, dakle jedan dio od naših ukupnih interesa poklapa se s onima ostalih članova zajednice – očuvanje osobne slobode, mira. Javni interes jest debela pretpostavka, nije to ništa novog, i pitanje je samo dosega. Liberal viče malo, najmanje moguće, usko, sitno, ne smetaj, makni se što dalje….

    Kako da se ljudi udruže, a da istovremeno ostanu slobodni – Ayn Rand nije riješila tu formulu, kao ni nitko do sada, a niti neće.

    Sviđa mi se

    1. Ako napravimo takvu redukciju i otfrknemo javni interes, kakvu onda imamo definiciju politike? Jel je ona uopće moguća bez zamišljanja nečeg takvog kao što je javni interes

      Pa da, u pravu si… u potpuno slobodnom društvu državne politike ne bi ni bilo.

      Ako je tržište osobni interes svakog pojedinca, što s onima koji to ne razumiju, hoćemo li dopustiti da nas unište?

      Ne razumijem točno na što ciljaš, ali meni se čini takvi već duže vrijeme postepeno uništavaju svijet i izgleda da im se to dopušta.

      Pa bi li moglo proći da dvije strane sklope ugovor po kojem se jedna drugoj predaje doživotno u ropski odnos – može mu se učiniti da mu je to u osobnom interesu.

      Pa ako neko misli da je to za njega najbolje, tko sam ja da ga sprječavam u tome?

      Konstitucionalist misli da je ustav izraz i odraz javnog interesa

      Ja mislim da je ustav odraz interesa političke vrhuške.

      Kako da se ljudi udruže, a da istovremeno ostanu slobodni – Ayn Rand nije riješila tu formulu, kao ni nitko do sada, a niti neće.

      Što znači pri tome ostati slobodni? Ljudi se mogu udruživati dobrovoljno, ili biti prisiljeni da se “udružuju” s drugima. U slobodnom društvu, udružuju se dobrovoljno u zajednice s jasnim uvjetima ulaska i izlaska iz iste, a u neslobodnom/kolektivističkom/socijalističkom/fašističkom se to “udruživanje” odvija pod prisilom države, gdje su se svi pojedinci unutar zajednice dužni pokoravati dekretima nadređenih vođa.

      Sviđa mi se

      1. “Ljudi se mogu udruživati dobrovoljno, ili biti prisiljeni da se “udružuju” s drugima.”

        Stvar je u tome da smo, zapravo, prisiljeni dobrovoljno se udruživati. Taj oksimoron je u samoj biti politike i otuda toliki problemi koji s njom nadolaze. Tržišna dobrovoljnost razmjene preslikana na područje političkog daje samo jedan rezultat – nepolitička zajednica (opet oskimoron), što je korak dublje od anarhizma, jer čak bi se i s njim nešto dalo napraviti.

        Pa sad, recimo, što s onima koji imaju indirektne koristi od nečijeg dobrovoljnog udruživanja. Npr. onima koji ne žele sudjelovati u gradnji našeg kineskog zida – mi shvaćamo nužnost udruživanja, financijski se iscprimo, iskilavimo, a oni bivaju zaštićeni od napada barbara kao i mi. I što sad – ništa?

        A kod je u pitanju dobrovoljna predaja u ropstvo (što je jedan od liberalnih argumenata nužnosti postojanja političke zajednice) – baš me zanima što bi rekao da je tvoje dijete u pitanju. I smiju li npr. roditelji to napraviti sa svojom djecom – tko bi ih mogao spriječiti u zajednici gdje nema politike, a politika je, da se ne zavaravamo, preduvjet pravnog sustava.
        Savjestan teoretičar svakako mora voditi mak na konac, ali ako ne ide, ne ide…

        Sviđa mi se

        1. Stvar je u tome da smo, zapravo, prisiljeni dobrovoljno se udruživati.

          Nismo se prisiljeni udruživati, tj. ne bismo smjeli biti. U slobodnom društvu ljudi će se udruživati zato što tako mogu lakše ispunjavati svoje interese. Ne trebam posebno pojašnjavati sada i čisto ekonomske benefite od specijalizacije i podjele rada…

          Kada govorim o prisili, onda govorim o vrlo jasnoj situaciji kada se na osobu vrši fizička sila od strane druge osobe, ili joj se prijeti fizičkom silom. Prema tome, nema govora da smo se “prisiljeni” u slobodnom društvu dobrovoljno udruživati, nego je to jednostavno ljudska priroda da čovjek ne može preživjeti bez neke kooperacije s drugima. Isto kao što ljevičari kažu da smo se “prisiljeni” raditi za kapitalista ili “prisiljeni” kupovati novi smartphone, itd. Treba paziti s time.

          Npr. onima koji ne žele sudjelovati u gradnji našeg kineskog zida – mi shvaćamo nužnost udruživanja, financijski se iscprimo, iskilavimo, a oni bivaju zaštićeni od napada barbara kao i mi. I što sad – ništa?

          To je tzv. free rider problem. Pa s obzirom da je obrana od vanjske agresije i zaštita imovine jedan od najvažnijih temelja na kojima bi dobrovoljne zajednice počivale (u nekakvom hipotetskom anarho-kapitalističkom svijetu), to bi i jedan od najvažnijih uvjeta ulaska u zajednicu (covenant) i članstva u istoj bilo i definiranje pitanja sudjelovanja u obrani zajednice.

          Jednostavno, onaj koji ne bi bio voljan sudjelovati na neki način u podizanju zida i obrani zajednice sasvim sigurno ne bi niti bio primljen u samu zajednicu, bio bi ostraciziran i izoliran od ostatka članova (što bi vjerojatno rezultiralo teškom neimaštinom i vjerojatno smrću), ne bi mu bio omogućen pristup zajedničkim prostorima i morao bi se sam pobrinuti za zaštitu svoje imovine (što bi mu bilo daleko skuplje nego da je sudjelovao u zajedničkoj obrani).

          A kod je u pitanju dobrovoljna predaja u ropstvo (što je jedan od liberalnih argumenata nužnosti postojanja političke zajednice) – baš me zanima što bi rekao da je tvoje dijete u pitanju

          Na što točno ciljaš, djeca su inače problem kontinuuma, pitanje je kada točno djeca postaju sposobna za samostalno donošenje odluka a kada su za njih odgovorni roditelji. Država je arbitrarno postavila granicu na 18 godina, koja je, kao i svaka arbitrarna granica, poprilično sklizav teren.

          I smiju li npr. roditelji to napraviti sa svojom djecom

          Naravno da ne bi smjeli roditelji prodati djecu u ropstvo, nisu djeca njihovo vlasništvo, nego roditelji imaju pravo prvoskrbništva nad njima koje mogu izgubiti (a to bi logično izgubili prodajom djece). Međutim, roditelji bi se smjeli prodati u ropstvo u cilju spašavanja života svog djeteta (naravno, govorimo o nekakvim hipotetskim situacijama).

          tko bi ih mogao spriječiti u zajednici gdje nema politike, a politika je, da se ne zavaravamo, preduvjet pravnog sustava

          Oprosti, ali ne razumijem o čemu točno govoriš kad kažeš “politika”, možeš li biti malo precizniji? Mislim da se zapravo u suštini slažemo, samo kao da se igramo gluhog telefona.

          Sviđa mi se

          1. “Oprosti, ali ne razumijem o čemu točno govoriš kad kažeš “politika”, možeš li biti malo precizniji? Mislim da se zapravo u suštini slažemo, samo kao da se igramo gluhog telefona.”

            Kad ljudi zbog nečeg shvate da moraju surađivati, da su zapravo prisiljeni surađivati, nađu se zajedno ( na trgu, naravno 🙂 ) i krenu dogovorati oko pravila i obveza – tu je zametak i početak politike i tako nastaje politička zajednica. Kasnije je to svako zajedničnko nastojanje oko onog što se svih tiče – dakle, shvaćam je kao dinamičan proces. Zbiva se diskusija, kristalizira se ono što nazivamo zajedničkom voljom. Iz nje će nastati pravila (ustav, pravni sutav) koja su u skladu s voljom, zapravo su preslika te volje. Budući da su život i interakcija među ljudima iznimno dinamični, politika, sad u okvirima pravnog sustava, vjerojatno će uvijek imati nešto za dograđivati, popravljati, uređivati, preispitavati.
            Bi li se politika mogla dokinuti, kao što ti veliš? Mislim da ne. I kad bi u jednom trenutku članovi rekli da je dosta s pravilima, kako su dovoljni suci, policija i vojska da sami djeluju u skladu s pravilima i provode ih, politika kao zajednička volja opet bi ostala osnovni stup te zajednice. I ona bi se ponovno u svakom času mogla aktivirati.
            Dakle, politika je pretpostavka zajedničkih pravila, bez politike ih nema.

            Ostracizam, kad ga spominješ, stoji kao prva točka kritike atenske demokracije zbog grubog i bezobzirnog kršenja individualnih sloboda. I kroz opisano shvaćanje politike doista bi se mogao provući.
            I eto nas u modernom dobu. Ono dodaje svoj začin, pa kad danas govorimo o osnivanju političke zajednice, onda se najprije pozivamo na ove ili one deklaracije koje garantiraju pojedincu da vlast neće posezatii u njegove osobne slobode – nepoverdivsot doma, života, vlasništva, govora i sl. pa tako već u začetku politika biva ograničena.

            Da, znam, nije savršeno, prostor političkog doživljava distorzije iz mnogo razloga, ali i to je bolje od ostracizma.

            Sviđa mi se

            1. Razumijem sada što govoriš, ali nisam govorio o dokidanju takve “politike” (kako smo uopće došli dovde od javnog interesa?). Naravno da će ljudi unutar zajednice donositi određena pravila i obveze, ja samo kažem da bi te zajednice trebale biti na dobrovoljnoj bazi, a ne da se ljudima pravila i obveze prisilno nameću od strane onih koji ne odgovaraju za svoje odluke (na to mislim kad kažem “državna politika” i to je nešto fundamentalno drugačije od “politika” unutar dobrovoljne zajednice ili nekog poduzeća, društva ili sportskog kluba), odnosno, da se pojedincima koji ne žele biti dio takvih sistema omogući “opt-out” opcija.

              Sviđa mi se

              1. Možda je preciznije reći javne politike. Političari preko javnih politika praktički određuju i provode ono što je po njima u javnom interesu. A njihova tumačenja su ovisna o mnogo faktora.
                Teorija javnog izbora daje zanimljive odgovore – ponuda i potražnja tu daju dvojbene rezultate.
                Sistem kočnica (ili provjere) i ravnoteža tu sigurno ne djeluje kako si predvidio gore u članku i svojoj zamišljenoj zajednici (ja mislim na suvremene demokracije) i nisam siguran da stvari s vremenom ne bi zastranile. Ljudi su prečesto skloni zažmiriti i raspodjeliti ono što im ne pripada. Samo im treba ponuditi.

                Sviđa mi se

  4. Ne volim kad su političarima i svakojakima puna usta javnih i nacionalnih interesa. To je često pokrivalo iza kojeg se kriju vrlo određeni, pojedinačni interesi.

    No, ne mogu se složiti da javni interes kao takav ne postoji, bar u nekom ograničenom broju slučajeva. Recimo, obrana od vanjske ugroze je očito javno dobro. Zaštita okoliša i očuvanje životinjske i biljne raznovrsnosti. Javno zdravlje kad je riječ recimo kontroli epidemija, nešto što je teško postići samo na individualnoj razini, pa čak i na samo nacionalnoj. Ljudi žive u zajednici i osjećaju se pripadnicima te zajednice, od toga se ne može pobjeći.

    I gore citirana Ayn Rand je koristila javna dobra – mirovinski sustav i zdravstveno – kad joj je bilo potrebno.

    Sviđa mi se

    1. Recimo, obrana od vanjske ugroze je očito javno dobro.

      Čini mi se da miješaš pojam “javno dobro” (za koji postoji definicija u ekonomiji i o kojoj također možemo raspravljati, ali nije tema ovog teksta) i “javni interes”.

      Ljudi žive u zajednici i osjećaju se pripadnicima te zajednice, od toga se ne može pobjeći.

      To nitko ne spori, ja samo kažem da se zajednica sastoji od pojedinaca i da nema zajednica kao zajednica svoj interes nego ga imaju pojedinci koji ju tvore.

      I gore citirana Ayn Rand je koristila javna dobra – mirovinski sustav i zdravstveno – kad joj je bilo potrebno.

      Gore citirana Ayn Rand je bila prisiljena financirati te kolektivističke programe (koji ne spadaju u “javna dobra”) što ti dobro znaš, stoga te molim da ne izvrćeš stvari. I opet ponavljam, to nema veze s temom.

      Sviđa mi se

      1. Može biti, činilo mi se daj u ovom kontekstu možemo govoriti o sinonimima. Valjda je karakteristika javnog interesa da se provodi kroz javne politike – npr. zdravstvenu ili obrambenu politiku – dakle nekakav zajednički napor, dok javno dobro može postojati – npr. čist zrak – bez neke centralizirane akcije, može se npr. čuvati kroz poštivanje ugovora, strogo definirana vlasnička prava i sl. Bar ja tako razumijem razliku.

        Dakle, malo jest ne fer reći da ti si protiv javnih dobara, u svakom slučaju, to u ovom tekstu nisu naznačio.

        No, pitanje je može li se neke ciljeve postići bez zajedničke akcije koja mora biti centralizirana? Odnosno, ne bi li zajednica koja nije u stanju definirati te ciljeve (bilo kroz diktatora koji odlučuje u ime svih ili moderan demokratski proces) i zatim ih učinkovito provesti bila nestabilna i podložna raznim prijetnjama, što prirodnim što od strane neprijatelja.

        p.s. mislim da zdravstvo spada pod klasična javna dobra

        Sviđa mi se

        1. Zdravstvena politika se može provoditi na različite načine tj. prema različitim osobnim interesima. Tko ima ima visoke prihode i zdravlje radije će plaćati uslugu kada mu treba ili će se pak odlučiti za visoku premiju privatnog osiguravatelja. Netko tko je niskih primanja ili bez biti će mu u interesu da netko drugi plaća njegovo zdr. osiguranje kakvo imamo danas. Naravno ima i ljudi koji svoje zdravlje predaju u Božje ruke. Znači ne postoji jedinstveni javni interes.

          Sustav obrane se isto tako može provoditi na puno načina. Dosta se čulo da nam vojska više nije potrebna otkako smo ušli u NATO dok mnogi drugi misle da moramo vratiti vojnu obvezu, i da ne nabrajam dalje. Znači ni tu ne postoji javni interes.

          BTW, dobar primjer promašene obrambene politike je Kineski zid koji je spomenuo Eddy, mnogi su znali da je zid taktička pogreška u smislu linijske obrane pa ipak su bili prinuđeni sudjelovati u gradnji. Mnogi nisu htjeli sudjelovati u gradnji zida jer su se morali prehranjivati svoje obitelji – doslovno. Cijena zida je daleko nadmašivala njegove benefite, ali je poslužila caru za promociju svoje obrambene politike.

          Liked by 1 person

        2. Kekslin, pa bar si ti formalno ekonomski obrazovan, bar mi se čini tako. U ekonomskom smislu, javno dobro je ono dobro koje je po svojoj prirodi non-excludable i/ili non-rivalrous, dakle da je pojedincima nemoguće efektivno onemogućiti korištenje dobra, te gdje korištenje dobra od strane jednog pojedinca ne smanjuje mogućnost korištenja drugima (omiljeni primjer ekonomista su svjetionici).
          Na stranu sada što ja ne prihvaćam baš ni taj koncept, ali ne vidim na koju foru usluga zdravstva može upasti pod tu kategoriju.

          No, pitanje je može li se neke ciljeve postići bez zajedničke akcije koja mora biti centralizirana?

          Nemam ja ništa protiv centralizacije donošenja odluka per se. Nemam ništa ni protiv hijerarhijskih struktura, baš suprotno, vjerujem u nužnost jasnog hijerarhijskog poretka u uređenom društvu. Ono protiv čega imam štošta jest prisilno nametanje hijerarhijskog poretka i centralizacije pojedincima koji ne žele biti dio takvog sustava.

          Sviđa mi se

  5. Stalno miješate javno dobro i javni interes, svatko bira svoj interes prema svemu tako i prema javnom dobru i tamo gdje neka osoba koristi javno dobro ne znači da je to njen interes. Odličan primjer je sustav obrane, svaka osoba ima svoj interes u načinu i organizaciji sustava obrane i onda kada jasno izražava svoj afirmativni interes prema istom, a da ne govorim o onima koji jasno izražavaju svoj negativni stav prema takvom sustavu.

    Sviđa mi se

  6. U potpunosti se slažem s člankom. Smatram također da kad bi nekog poejdinca koji se zalaže za navedeno, dovoljno priupitali što je po njemu “javno” dobro ili interes, složio bi se da su navedeni izmišljeni koncepti; te ako bi ga dalje natjerao da logičnim putem zaključi zašto imamo “javna” dobra te se zašto zalažu za ista… sigurno bi odgovarili da je baš super biti free rider ili dobiti besplatan ručak…međutim, ništa od toga nije svrsihovit i argumentiran odgovor. Današnji sustav centralnog bankarstva je savršeni primjer kako “javna institucija” – HNB radi za “javno dobro”

    Sviđa mi se

  7. Javni interes je mutna kategorija i zato podlozna pokusajima zloupotrebe…

    ALI

    Za pretpostaviti da je bi svako dobrovoljno teritorijalno udruzivanje slobodnih pojedinaca (dakle, Libertarijanski grad-drzava) imalo u svom Ugovoru opcenitu klauzulu ovakvog tipa:

    “Pridruzivanjem ovoj zajednici pristajem na ideju javnog interesa, pristajem na to da ce se javni interes odredjivati demokratskim glasovanjem medju clanovima zajednice, i pristajem na to da mi se ogranice prava raspolaganja mojim vlasnistvom u slucaju da je to nuzno za opstanak zajednice, te poneki drugi javni interes koji ce tek biti utvrdjen u buducnosti, pod uvjetom da je ogranicenje razumno, razmjerno potrebi i da je teret ravnomjerno rasporedjen”

    Kljucno je ovdje da ces teritorijalnim ulaskom u svaku libertarijansku grad-drzavu morati pristati na javne interese koji jos nisu niti zamisljeni!

    Teritorijalni ulazak razlikujem od fizickog ulaska — posjeta. Teritorijalni ulazak je posjedovanje zemljista unutar granica.

    Razlog zasto ce slobodni ljudi morati uvrstiti mutnu ideju javnog interesa u svoj Ustav je to sto — nemaju drugog izbora. A nemaju izbora zato jer jednom kad se teritorijalno ukljucis, vise nije moguc opt-out. Nema izlaza. Jos mozemo zamisliti otcjepljivanje neke rubne parcele, ali parcele koje nisu na samoj granici (dakle vecina) su okruzene i ne mogu se odcijepiti.

    Dakle, ako znas da ces se teritorijalno uclaniti u neku zajednicu i da se od nje neces moci odcijepiti, onda se prilikom pisanja Ugovora/Ustava moras unaprijed pobrinuti za jako jako puno stvari.

    Recimo. Neces pristati na to da tvoji susjedi imaju apsolutno pravo dovesti u svoj dom koga god hoce. Inzistirati ces na tome da, zbog toga jer postoje razne zarazne bolesti koje se prenose kontaktom, pa cak i zrakom, moraju postojati granice oko cijelog grada-drzave, da se ulazak stranaca mora kontrolirati i da mora postojati karantena za sumnjivce.

    Dakle vec si tu poceo viriti susjedima u kucu i mijesati se u njihove odluke. Medjutim, ako u nas Ugovor uvrstimo klauzulu o karanteni, opet nismo pokrili sve mogucnosti.

    Moj je omiljeni primjer Tenk. Mozemo li dopustiti da ja pozovem svog rodju iz Sirije da malo predahne u nasem gradu, dokle ce se dovesti svojim tenkom kojeg ce parkirati u mojoj garazi? Naravno da to ne mozemo dopustiti, rizik je jednostavno prevelik. Taj tenk mora biti zaustavljen na granici. Medjutim, ako uvrstimo klauzulu o Tenku u nas Ugovor, onda nismo pokrili Hovercrafte.

    Na kraju nabrajanjem raznih iznimaka gdje ce se zajednica mijesati u zelje libertarijanskih gradjana (karantena za bolesnike, droga, oruzje…) dolazimo do cinjenice da jednostavno ne mozemo sve nabrojati. U buducnosti ce se pojaviti nove prijetnje, novi izazovi.

    Ponavljam, teritorijalni “opt-out” ne postoji i ne moze postojati. I kako onda rijesiti problem upravljanja zajednickim zemljistem? Ako smo nas 10 suvlasnici nase ceste, i nakon nekog vremena ja pozelim da mi diler dostavlja drogu do kuce, a vas 9 inzistirate da diler uopce ne ulazi u ulicu jer se u njoj igraju vasa djeca i ne zelite da ima dodira s njima, sto mozemo?

    1. Mozemo se u nasem Ustavu dogovoriti da su ceste svacije i svatko moze na njima raditi sto hoce (ne dolazi u obzir, vidi pod “tenk”, “ebola”)
    2. Mozemo pokusati unaprijed specificirati detaljno i pokriti sve moguce slucajeve upotrebe ulice (neprakticno)
    3. Mozemo specificirati u nasem Ustavu da cemo odlucivati o svakom pojedinom slucaju kad se ukaze potreba, i da cemo se pritom *preglasavati*, odnosno da ako devetorica zele jedno, a deseti drugo, deseti gubi

    Naravno, ovaj treci princip cemo moderirati kako bismo pokusali smanjiti zloupotrebe. Mozemo uvrstiti klauzulu da ce “svako koristenje koje ne ugrozava prava i sigurnost drugih suvlasnika” biti dopusteno. Ili, krecuci s druge strane, da ce se zabranjivati samo “koristenja koja ometaju prava i sigurnost drugih suvlasnika”. Ali jasno je da ce tu dolaziti do nesporazuma i nejasnih situacija. I kljucno je pitanje sto onda?

    Recimo, ja mogu tvrditi da moj diler nece djeci nuditi drogu (ili da moj Sirijac nece pucati iz tenka), on ce samo prosetati do ulaza u moje dvoriste, pozvoniti, popricati sa mnom, dati mi drogu, ja njemu novac, i ode on natrag odakle je dosao. A vi mozete tvrditi da je diler po definiciji opasan jer trazi nove klijente i da se djeca trenutno igraju u ulici bez nadzora a pustanje dilera u ulicu ih ugrozava i roditeljima namece trosak konstantnog nadzora dilera/djece dok su oboje u ulici.

    Kako bi se izbjeglo da se zajednicko odlucivanje zloupotrijebi uvesti cemo razne mehanizme, od Ustavnih garancija preko proceduralnih komplikacija, do ukljucivanja neke kvazi-neovisne trece strane (sudstvo) za arbitriranje.

    Medjutim, to nista ne mijenja na stvari moju poantu da se ne mogu sve mogucnosti predvidjeti i da ce se morati o “javnom interesu” odlucivati — glasovanjem.

    Da zakljucim. Teritorijalnu zajednicu libertarijanaca uopce nije moguce formirati bez da kreatori pristanu na ova dva anti-libertarijanska koncepta:

    – pristajanja na ogranicavanje koristenja vlastitog privatnog vlasnistva odmah te u buducnosti na nacine i u mjeri koja nije unaprijed predvidiva
    – demokratskog odlucivanja i preglasavanja

    Sviđa mi se

    1. Slažem se sa gotovo svime što si napisao, osim:

      1) nemogućnost teritorijalnog opt-outa: stvarno ne vidim zašto ne bi bio moguć, tj. morao bi biti moguć ako govorimo o libertarijanskoj zajednici
      2) libertarijanska zajednicu ne bi bilo moguće formirati bez demokratskog odlučivanja i preglasavanja: ako pod “demokratski” znači “jedan čovjek – jedan glas” ne mislim da je to slučaj da bi moralo biti tako, ali to je manje bitno

      Sviđa mi se

      1. Teritorijalni Opt-out je teorijski moguc samo za parcele koje su na samoj granici teritorije, odnosno jednom stranom granice sa vanjskim teritorijem i mogu s njega imati pristup. U bilo kojem drugom slucaju Opt-out je nemoguc iz razloga sto se ceste ne mogu dijeliti. Dakle ako je tvoja parcela negdje po sredini naseg grada-drzave, okruzena je drugim parcelama (privatno) i cestama (zajednicko). Ti nemozes reci “ok momci, dosadili ste mi, odcjepljujem svoju parcelu” jer se do tvoje parcele moze doci jedino koristenjem cesta koje su u suvlasnistvu drugih. Ne mozes reci “uzimam sa sobom svoju 1/10” ceste.

        Odcjepljenje je moguce jedino uz pretpostavku nicijih cesta. Ali ceste nikako ne mogu biti nicije (ako su nicije, netko ce ih prisvojiti), mogu biti samo zajednicke i to vlasnistvo tocno specificiranih suvlasnika.

        Ako pak zelis odcijepiti samo svoju parcelu, a ceste neka ostanu po starom, onda sto si zapravo napravio? Svakako se nisi odcijepio jer i dalje ne mozes dovesti ni dilera ni tenk.

        Sviđa mi se

        1. Ti nemozes reci “ok momci, dosadili ste mi, odcjepljujem svoju parcelu” jer se do tvoje parcele moze doci jedino koristenjem cesta koje su u suvlasnistvu drugih. Ne mozes reci “uzimam sa sobom svoju 1/10″ ceste.

          Ne mogu, ali to ne mora značiti da će mi biti zabranjeno korištenje ceste nakon opt-outa iz zajednice. To ovisi o vlasnicima ceste koga će puštati da koristi cestu, kako i zašto. Možda hoće, možda neće, možda će trebati platiti neku cestarinu, itd. Sve ću to uzeti u obzir pri razmišljanju o opt-outu.

          Odcjepljenje je moguce jedino uz pretpostavku nicijih cesta.

          Kao što sam naveo gore, ne mora nužno uopće značiti da će korištenje cesta biti zabranjeno nekome tko se odcijepi, možda će on i dalje biti suvlasnik te ceste. Mislim, to ovako samo pogađamo, ovisilo bi sve od slučaja do slučaja, kako je točno uređena unutarnja “politika” određene zajednice i poslovna politika cestovnog menadžmenta.

          Ako pak zelis odcijepiti samo svoju parcelu, a ceste neka ostanu po starom, onda sto si zapravo napravio? Svakako se nisi odcijepio jer i dalje ne mozes dovesti ni dilera ni tenk.

          Što sam napravio? Pa možda sam izbjegao neke nove zakone i pravila koji su naknadno donešeni unutar zajednice, npr. uravnilovke ili obavezno sudjelovanje u LGBT povorkama, ili su mi dojadila stara pravila iz nekog razloga. To što ne mogu dovesti dilera i tenk je moj problem tehničke prirode, da je to bio baš isključivi razlog mog opt-outa, vjerojatno bi mi jeftinija opcija bila da jednostavno prodam parcelu i preselim se negdje kraj granice ili u najbližu zajednicu koja će mi omogućiti ono što mi treba. A mogao bih i, hipotetski, dilera dovesti helikopterom ili iskopati tunel ispod zemlje. U slučaju tenka to je već nešto drukčije, jer samo moje parkiranje tenka i usmjeravanje topa prema vani bi moglo predstavljati prijetnju nasiljem.

          Sviđa mi se

          1. Ovih par primjera sto sam ja spomenuo su vrh ledene sante. Mislim da je netko gore vec spomenuo free-riding (prevodi li se to kao dzabalebarstvo?). Imas parcelu odmah do Liberburga. Svidja ti se kako im fino ide. Apliciras da se pridruzis. Prihvate te i daju ti na potpis Ustav. Potpises. Tvoja je parcela novopridosla, na rubu je, na njenom se vanjskom obodu podize zid, u kontinuitetu s ostatkom zidina. Snosis dio troska. Nakon 30 godina Liberburg se jako prosirio. Nisi vise na rubu, ti si sad u sredini. Trazi se u nekom trenutku opet nekakav obrambeni trosak. Ne zelis platiti, tvrdis da nisi ugrozen (a i nisi direktno, daleko si od granice). Sto sad, profitirati ces od toga sto ce drugi zaustaviti agresora, a ne zelis sudjelovati u trosku.

            Da bi se to izbjeglo, Ustav koji si potpisao na pocetku, jer ovo je jako predvidiva situacija, ce imati klauzulu kojom se obvezujes da ces snositi dio troskova obrane — u nedogled (pod raznim uvjetima, da se pokusa smanjiti mogucnost zloupotrebe — da je prijetnja realna, a sto ce se utvrdjivati vecinom glasova, da su troskovi razmjerni i razumni, itd, no te ograde nista ne mijenjaju cinjenicu da ces biti prisiljen). Ako si unaprijed potpisao tako nesto, kako ces se otcijepiti?

            Ovdje je vrlo vazno pitanje je li zemljiste imovina kao i svaka druga ili je ipak drukcija. Nije sva imovina ista. Covjekovo vlasnistvo nad njegovim tijelom ili nad njegovom djecom je kvalitativno drukcije vrste od covjekova vlasnistva nad njegovim automobilom. Ukoliko uzmemo da je zemljiste imovina slicnija automobilu — moralnopravno inertna imovina koja nema nikakva svoja zasebna prava, imovina ciji se oblik i opseg vlasnistva moze precizno definirati ugovorima i prenositi na drugoga, onda ugovor kojim se u zamjenu za pristup nekoj zajednici trajno odricemo apsolutnog vlasnistva nad nekim zemljistem i obecajemo da ga necemo pokusati odcijepiti mozemo promatrati kao i svaki drugi ugovor o upotrebi predmeta i smatrati ga opravdano obvezujucim.

            Suprotno tome bi bilo tvrditi da cinjenica sto je nekome neko zemljiste “dom” ili “ognjiste” daje istome razna moralna prava koja su superiorna potpisanom ugovoru. Potonje je moguce braniti i spada zapravo u siru temu preciznosti i apsolutnosti ugovora, tumacenja ugovora, redifiniranja ugovora i postupanja kada se prekrsi ugovor, kojom se libertarijanski mislioci rijetko bave i u koju ovdje necu ulaziti, iako nije uopce tangencijalna nego dira u srz stvari. Pitanje odcjepljenja zemljista se moze gledati kroz opcenitija pitanja o ugovorima.

            Moguce je, naravno, da bi bilo nekakvih teritorijalnih udruzivanja gdje bi cak i eksplicitno bilo zapisano da je svakome u svakom trenutku dopusteno oddruzivanje. Ali ja mislim da je tako nesto malo vjerojatno (nuzno zahtjeva nicijost cesta). Jos je taj scenarij moguce zamisliti ako se radi o nekom selu u planinama gdje se udruzilo desetak trapera da mogu kartati zajedno dok se ne otopi snijeg. Ali cim tu dodju zene, djeca, cim se radi o stalnim naseljima u koja ce ljudi uloziti ozbiljna sredstva, puno je vjerojatnije suprotno: Ustav ce sadrzavati nekakvu klauzulu o tome da se zajednicu u svakom trenutku moze napustiti osobno, ali parcela ostaje. Inace, to ce vrijediti vjerojatno cak i za rubne parcele. Libertarijanski pisci Ustava ce se upitati — sto ako budemo napadnuti, pa nas neprijatelj porazi tako sto od vlasnika otkupi parcele na kojima se nalazi obrambeni zid? Pravo kupnje i prodaje zemljista ce pridruzivanjem teritorijalnoj zajednici biti trajno i bespovratno ograniceno.

            Sviđa mi se

            1. Ako si unaprijed potpisao tako nesto, kako ces se otcijepiti?

              Naravno, ako si unaprijed pristao na takve uvjete, onda ne možeš (tj. ovisilo bi točno o samom konkretnom ugovorenom “ustavu” što u njemu piše, bitno je da su uvjeti ulaska i izlaska iz zajednice vrlo jasni). I ako sam na to svjesno pristao, onda nisam više “prisiljen”.

              Trazi se u nekom trenutku opet nekakav obrambeni trosak. Ne zelis platiti, tvrdis da nisi ugrozen (a i nisi direktno, daleko si od granice). Sto sad, profitirati ces od toga sto ce drugi zaustaviti agresora, a ne zelis sudjelovati u trosku.

              Vrlo vjerojatno bi se takvi stvari ugovarale unaprijed, ali čak i kad ne bi bile, ne mislim da bi nastao neki problem, jer bi takve pojedince zajednica vrlo lako ostracizirala i potpuno izolirala, čak i ako bi se oni “odcijepili”, oni ne bi mogli napustiti svoj posjed jer bi im sasvim sigurno bio onemogućen pristup cesti i susjednom posjedu, nitko ne bi htio imati posla s njime, nitko ga ne bi zaposlio, otkazali bi mu struju, vodu, itd., prevelik rizik bi bio imati ikakvog posla s njime, dakle, praktički bi si taj potpisao smrtnu presudu. Analogno vrijedi za npr. oboljele od ebole koji se ne žele karantenizirati. Neka se oni “odcijepe” na svom posjedu, ali time bi sebi još veću štetu učinili.
              Ali, opet, vjerojatno bi se sve te stvari uređivale unaprijed, kao što i sam govoriš. Vrlo vjerojatno zajednica ne bi niti primila unutra nekoga tko ne bi unaprijed pristao da će sudjelovati u tim stvarima tipa obrana, zaštita od epidemija i sl.

              Covjekovo vlasnistvo nad njegovim tijelom ili nad njegovom djecom

              Hm, nije čovjek ‘vlasnik’ djece.

              Ovdje je vrlo vazno pitanje je li zemljiste imovina kao i svaka druga ili je ipak drukcija. Nije sva imovina ista.

              Ne mislim da je uopće ovdje nužno uvoditi različite kategorije imovina…

              ugovor kojim se u zamjenu za pristup nekoj zajednici trajno odricemo apsolutnog vlasnistva nad nekim zemljistem i obecajemo da ga necemo pokusati odcijepiti mozemo promatrati kao i svaki drugi ugovor o upotrebi predmeta i smatrati ga opravdano obvezujucim

              Apsolutno se slažem. I ne vidim što bi tu trebalo biti sporno iz libertarijanskog aspekta.

              Suprotno tome bi bilo tvrditi da cinjenica sto je nekome neko zemljiste “dom” ili “ognjiste” daje istome razna moralna prava koja su superiorna potpisanom ugovoru.

              Slažem se, i ja poričem da su ta moralna prava superiorna potpisanom ugovoru. Ako si dobrovoljno i svjesno potpisao ugovor kojim si pristao na svojevrsno ograničenje apsolutnosti vlasništva nad svojim posjedom, dužan si se držati toga. U suprotnom se radi o prevari, koja je zapravo kršenje tuđeg vlasništva.

              Moguce je, naravno, da bi bilo nekakvih teritorijalnih udruzivanja gdje bi cak i eksplicitno bilo zapisano da je svakome u svakom trenutku dopusteno oddruzivanje.

              Moguće da bi, ali pazi, ja nigdje to ni ne navodim da mora biti svakome u svakom trenutku to dopušteno, samo da moraju biti jasno obznanjeni uvjeti ulaska i izlaska iz zajednice. Koliko će oni biti zahtjevni i rigorozni je nebitno kada govorimo o principima, nego je bitno da ljudi na njih dobrovoljno pristaju.

              Sviđa mi se

              1. Da ne sirim sad raspravu na razne strane 🙂 moja je poanta u kontekstu tvoj clanka bila sljedeca: zajednica koja bi nastala od nule slobodnim udruzivanjem slobodnih pojedinaca bi u mnogim stvarima nalikovala danasnjim drzavama ukljucujuci tu i postojanje >>javnog interesa<<.

                Ne znam kontekst izjave Ayn Rand koju si citirao, ali ako bi se ona slozila da je moj opis nastanka Liberburga "kosher", onda bismo se morali sloziti da je glavna razlika izmedju danasnjeg javnog interesa u Hrvatskoj i javnog interesa u Liberburgu — istocni grijeh. U Liberburgu je svatko tko se pridruzivao ili useljavao morao eksplicitno pristati na Ustavnu ideju javnog interesa. Hrvatska je s druge strane nastala dobrim dijelom silom, postoji sigurno znacajan broj ljudi koji nisu htjeli biti dio Hrvatske ali su natjerani. Takodjer, tu je i zasebna kategorija onih koji su rodjeni u Hrvatskoj i nikada nisu upitani pristaju li na Ustav ili ne.

                Razradimo to jos malo dodajuci kategoriju useljenika. Koja je u tom trenutku razlika izmedju nekoga tko useljava u Liberburg, koji je nastao 100% dobrovoljnim udruzivanjem, i Hrvatsku, koja je ratovala za teritorij? Oba entiteta imaju svoje Ustave. Netko tko useljava iz trece zemlje, dakle nije okupiran i natjeran da dodje, u oba slucaja dobrovoljno pristaje na ideju javnog interesa, i ta je ideja u provedbi slicna. Dakle za useljenika, izmedju liberburske i hrvatske ideje javnog interesa nema nikakve bitne razlike.

                Odnosno, ako cijelu analizu primjenimo na Ayn Rand, vidjeti cemo da je ona dobrovoljno uselila u SAD sa nekih 20 godina. SAD su u tom trenutku bile drzava sa Ustavom u koji se, kao i svi ustavi, bavi javnim interesom.

                Kritika ideje javnog interesa od strane Rand, a s obzirom na to da je ona po svemu napravila i dozivjela isto kao da je uselila u Liberburg, mora se promatrati kao kritika liberburske ideje javnog interesa, odnosno, prema Rand, apsolutno nikakav javni interes ne moze postojati, pa ni onaj na koji pojedinac sam pristane.

                Sviđa mi se

                1. zajednica koja bi nastala od nule slobodnim udruzivanjem slobodnih pojedinaca bi u mnogim stvarima nalikovala danasnjim drzavama ukljucujuci tu i postojanje >>javnog interesa<<

                  OK, ali ja to nigdje baš u tekstu ne sporim (jest da su mi pojmovi “javni interes”, i pogotovo “opće dobro” malo glupasti), čak kažem: “Sasvim je prirodno da se pojedinci koji dijele neke zajedničke interese dobrovoljno udružuju s ciljem uzajamnog pomaganja i lakšeg ispunjenja svojih interesa.”, jedino što naglašavam da ne postoji nekakav zajednički (“javni”) interes neovisan od interesima samih pojedinaca koji tvore tu zajednicu (“javnost”).

                  U Liberburgu je svatko tko se pridruzivao ili useljavao morao eksplicitno pristati na Ustavnu ideju javnog interesa. Hrvatska je s druge strane nastala dobrim dijelom silom, postoji sigurno znacajan broj ljudi koji nisu htjeli biti dio Hrvatske ali su natjerani.

                  Pa postoji all the difference in the world između voluntarnog asociranja i prihvaćanja nekih zakona i pravila, i nametanja nekih zakona ljudima protiv njihove volje, i to od strane jednog monopolista legalne inicijacije sile.

                  Netko tko useljava iz trece zemlje, dakle nije okupiran i natjeran da dodje, u oba slucaja dobrovoljno pristaje na ideju javnog interesa, i ta je ideja u provedbi slicna

                  Prvo, ne razumijem što bi trebalo značiti “pristati na ideju javnog interesa”? Imam dojam da želiš reći kao da on pristaje na hrvatske zakone i Ustav i da se slaže s njima (ili želiš reći nešto drugo)?
                  Ne znači uopće da useljenik u npr. Hrvatsku ili bilo koju današnju državu pristaje na to. Useljava u Hrvatsku iz nekog svog konkretnog razloga, koji za njega znači najbolji izbor između mogućih alternativa. Recimo, neki Bosanac smatra da će u Hrvatskoj imati bolju priliku za posao i višu plaću, ili će biti sigurniji, i useli u nju. Gdje iz toga izvlačimo da on pristaje na poštivanje hrvatskih zakona?

                  Dakle za useljenika, izmedju liberburske i hrvatske ideje javnog interesa nema nikakve bitne razlike

                  Sad ću opet odgovoriti pod pretpostavkom da pod “javni interes” misliš zapravo na zakonski okvir.
                  Malo je onda to ipak nezahvalno uspoređivati. Useljenik očito bira između različitih mogućih alternativa i bira onu za njega najbolju,koja mu najviše odgovara. U nekim slučajevima to može biti hrvatski zakonski okvir, međutim, on ne bira između zakonskih okvira formiranih na tržištu dobrovoljnih udruživanja milijuna i milijuna slobodnih pojedinaca, nego bira između tuceta nasilno nametnutih režima koji su svoj legitimitet dobili prilično nevoluntarnim mehanizmima.

                  odnosno, prema Rand, apsolutno nikakav javni interes ne moze postojati, pa ni onaj na koji pojedinac sam pristane

                  Ayn Rand to vjerojatno onda ne bi nazvala javnim interesom, kao što uostalom ne bih ni ja.

                  Inače, kontekst iz kojeg je navedeni citat je:

                  So long as a concept such as “the public interest” (or the “social” or “national” or “international” interest) is regarded as a valid principle to guide legislation—lobbies and pressure groups will necessarily continue to exist. Since there is no such entity as “the public,” since the public is merely a number of individuals, the idea that “the public interest” supersedes private interests and rights, can have but one meaning: that the interests and rights of some individuals take precedence over the interests and rights of others.

                  If so, then all men and all private groups have to fight to the death for the privilege of being regarded as “the public.” The government’s policy has to swing like an erratic pendulum from group to group, hitting some and favoring others, at the whim of any given moment—and so grotesque a profession as lobbying (selling “influence”) becomes a full-time job. If parasitism, favoritism, corruption, and greed for the unearned did not exist, a mixed economy would bring them into existence.

                  I kaže dalje na drugom mjestu.

                  There is no such thing as “the public interest” except as the sum of the interests of individual men. And the basic, common interest of all men—all rational men—is freedom. Freedom is the first requirement of “the public interest”—not what men do when they are free, but that they are free. All their achievements rest on that foundation—and cannot exist without it.
                  The principles of a free, non-coercive social system are the only form of “the public interest.”

                  Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s