(Nacional-)Socijalizam

U jednom odličnom tekstu za Index, Goran Vojković je sjajno analizirao neke probleme kod socijalista. Između ostalog, napomenuo je ono što se često govori. Ako su socijalisti toliko uvjereni u svoje ideje, ako su tako sigurni u učinkovitost modela radničkog samoupravljanja, zašto to ne dokažu i svojim djelom, tj. zašto se ne udruže i otvore neko poduzeće, neku tvornicu koja će poslovati po principu samoupravljanja i “radničke demokracije” u kojoj će svaki radnik imati jednako pravo glasa, i nastupe tako na tržištu? To im je omogućeno i danas, a kamoli ne bi bilo u nekom hipotetskom liberalno-kapitalističkom uređenju. Mogu se registrirati i kao d.d. i kao d.o.o. U Hrvatskoj ima danas preko 300 tisuća nezaposlenih ljudi, eto im odlična prilika da nekome daju posao i dostojnu plaću, te pokažu svojim primjerom kako se radi.

Uistinu, nema ama baš ništa problematično u modelu radničkog samoupravljanja kao takvom, iz libertarijanske perspektive. To je samo jedan od raznih oblika organizacijske strukture i modela upravljanja poduzećem, koji je svakako legitiman. U slobodnom društvu, svatko je slobodan udruživati se s bilo kime u zadruge s bilo kojim ciljem, sve dok se time ne krše prava i slobode trećih osoba, koje ne žele sudjelovati u tome.

Prema tome, nije nikakav problem što bi neke firme poslovale po modelu samoupravljanja, već je problem što bi naši socijalisti taj model nametali silom drugima, te, ako je potrebno, otimali poduzeća i tvornice njihovim vlasnicima. Neka se naši drugovi socijalisti lijepo udružuju u zadruge, podižu tvornice i otvaraju nova poduzeća u zajedničkom vlasništvu, i neka proizvode što god žele, samo neka puste druge ljude na miru.

Nego, stvar je u tome što to socijaliste ne zanima. Nisu ni oni baš toliko glupi i naivni. Oni ne žele imati svoja poduzeća za koja će oni biti odgovorni i čije će obveze morati snositi. Socijalisti bježe od odgovornosti kao vrag od tamjana. Uostalom, to i sami priznaju:

Jasno je, dakle, oni ne žele svoje zadruge, nego oni traže otimačinu i nasilno nametanje svojih fiks ideja (koje su se pokazale kao destruktivne i neodržive) drugima. Na koncu, i oni su sami toga svjesni.

Međutim, ovdje je zanimljivo još par stvari. Ako zadruge unutar kapitalizma neće riješiti niti jedan od navedenih “problema” kapitalizma, jer bi one onda bile samo jedan izolirani mikroprimjer, zar se isto ne može reći za cijelu Hrvatsku? Hrvatska zauzima oko 0,1 promil površine Zemlje, te oko 0,6 promila svjetskog stanovništva. Kako bi onda prisilna kolektivizacija na razini Hrvatske imala nekih rezultata, kad bi se opet radilo o samo jednom mikroprimjeru? Očito je onda jedini način rješavanja “problema” kapitalizma provođenje globalne kolektivizacije, ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnju i tranzicija svih poduzeća na svijetu ka modelu radničkog samoupravljanja. Zašto onda naši drugovi ne krenu odmah protestirati UN-u, a ne gubiti vrijeme na jednom mikroprimjeru kao što je Hrvatska? Je li njih uopće zanimaju ljudi u drugim zemljama?

Tko je ekonomski pismen, razumije da bi globalno socijalističko društvo, između ostalih ozbiljnih problema, bilo suočeno s nerješivim problemom ekonomske kalkulacije u socijalističkoj zajednici. Ali, ovdje sam htio ukazati nešto drugo što su često naglašavali neki klasični liberali, a to je činjenica da je svaki socijalizam, iako nerijetko nominalno internacionalistički, u praksi uvijek izrazito nacionalistički nastrojen.

To je zapravo i vrlo logično, kad malo bolje razmislimo. Bi li se, primjerice, jedan prosječni sindikalni socijalist s FFZG-a, koji je bogatiji od oko 80% stanovništva svijeta, bio voljan odreći svojih stečenih prava zbog neke povišice svojim kolegama u Bangladešu ili na Madagaskaru? Možete li zamisliti neke švedske ljevičarske aktiviste kako odustaju od svojih božićnica i bonusa u korist borbe za prava radnika u Gvatemali? Ili, da uzmemo najapsurdniji primjer, pokušajte zamislite aktiviste iz Occupy Wall Street pokreta, od kojih je dobar dio među 5% najbogatijih ljudi na Zemlji, da pristaju dijeliti svoje bogatstvo s proleterima iz Nigerije ili Angole?

Naravno da su to sve besmislice. Za socijaliste, uvijek su oni koji su bogatiji od njih ti kojima treba oduzeti, a nikad oni sami. Ukazivanje na loše radne uvjete po zemljama trećeg svijeta je korisno kada treba pljuvati po zlim kapitalistima i igrati na emotivnu kartu kod slušatelja, ali ne daj bože da bi oni slučajno dozvolili da netko dirne u njihove privilegije kako bi se tu nešto promijenilo.

Također, socijalisti su zagriženi borci protiv slobodne vanjske trgovine. Zagovaranjem protekcionističkih mjera oni se izravno bore za što lošiji položaj radnika u drugim zemljama, a protivljenjem globalizaciji, oni zapravo svjesno lobiraju za što lošiji životni standard u najnerazvijenijim dijelovima svijeta u kojima vlada najveće siromaštvo. Doduše, oni koji su ekonomski pismeni, jako dobro shvaćaju da protekcionističke mjere više od svega štete onoj zemlji koja ih provodi, te izravno smanjuju životni standard njenih građana, dok od slobodne trgovine koristi imaju sve strane.

Dakle, paradoksalno, iako se ljevičari često znaju dičiti svojim inernacionalizmom, socijalistički je pokret ustvari duboko nacionalistički, i u praksi je uvijek takav. Internacionalni socijalizam je samo jedan teorijski konstrukt u koji ne vjeruju ni sami socijalisti. Da citiram Hayeka:

Socialism, so long as it remains theoretical, is internationalist, while as soon as it is put into practice, it becomes violently nationalist.