Big business vs. Free market

Pisao sam već dosta o brojnim zabludama i mitovima vezanim uz ekonomiju, te slobodno tržište i kapitalizam pogotovo, pa evo i još jedan tekst o još jednoj ustaljenoj pogrešnoj percepciji u javnosti, a to je da podržavanje slobodnog tržišta znači pogodovanje velikim poduzećima i “krupnim” kapitalistima, odnosno da biti pro-market ujedno znači i biti pro-business.

Istina je, dakako, sasvim suprotna. Da slobodno tržište pogoduje velikim korporacijama, onda bi njihovi vlasnici svi bili libertarijanci. Međutim, oni to nisu. Ne samo to, nego u ovom zanimljivom video uratku možemo čuti Miltona Friedmana kako biznismene naziva jednim od najvećih neprijatelja slobodnog tržišta.

O čemu se tu radi?

Na slobodnom tržištu bez državne intervencije, poduzeća da bi ostvarila profit jednostavno moraju konstantno potrošačima nuditi ono što oni žele po prihvatljivim cijenama, moraju im nuditi dovoljno kvalitetne proizvode za koje će kupci htjeti dobrovoljno odvojiti dio svog dohotka. Poduzeća moraju stalno marljivo raditi na udovoljavanju potreba potrošača, te, zbog velikog pritiska konkurencije, stalno biti kreativni i inovativni, smišljati neke nove proizvode, metode proizvodnje i kanale distribucije koji najviše odgovaraju potrošačima. Na slobodnom tržištu, potrošač je kralj. Onaj koji ne zadovoljava potrebe potrošača, u kratkom roku biva izbačen iz igre. Slobodno tržište nagrađuje one koji potrošačima pružaju kvalitetne proizvode i usluge, ali ta nagrada nikome ne dozvoljava da se opuste, već oni moraju i dalje nastaviti marljivo i uporno raditi na iznalaženju što boljeg načina zadovoljenja potreba potrošača kako bi održavali svoje profitne stope.

Poanta slobodnog tržišta je da se poduzeća međusobno natječu za povjerenje potrošača, a to je od izravne koristi za potrošače, jer konkurencija dovodi do bolje kvalitete proizvoda i usluga, niže cijene, bolje diferencijacije, većeg asortimana proizvoda, više inovacija i bržeg tehnološkog razvoja.

Na slobodnom tržištu nema prostora za zabušavanje i rentijerstvo u natjecanju za povjerenje potrošača. A to je ono što poduzećima ne odgovara. Slobodno tržište “prisiljava” poduzeća da stalno budu inovativni i kreativni, da konstantno rade na poboljšanju proizvodnje i prodaje, da budu što učinkovitiji, i da što bolje nastoje ispuniti želje potrošača. Ona poduzeća koja nisu sposobna zadovoljiti potrebe potrošača i ponuditi im što oni žele po prihvatljivim cijenama, bit će se primorana ugasiti ili će bankrotirati. Naravno da to sve nije jednostavno, i jasno je da bi poduzećima bilo draže kad bi mogli na malo lakši način doći do zarade.

Upravo zato, mnogi kapitalisti i vlasnici velikih poduzeća ne vole slobodno tržište. Oni ne vole konkurenciju, jer ih konkurencija tjera da stalno marljivo rade na novim poboljšanjima i inovacijama, da snižavaju cijene, da nalaze efikasnije metode marketinga i distribucije proizvoda, itd. Stalna konkurencija na tržištu jednostavno onemogućava afirmiranim kompanijama da se “ulijene”, već ih stimulira na stalan rad. Mnogi biznismeni to jako dobro razumiju i zato podržavaju brojne državne intervencije u tržište koje upravo pogoduju velikim poduzećima i onemogućavaju konkurenciju. Brojne regulacije i ograničenja poslovanja, viši porezi i nameti, te rigorozniji zakoni o radu otežavaju ulazak novim poduzećima u granu i na taj način najviše pogoduju onim već afirmiranim igračima. Također, nije tajna kako mnoge korporacije redovito lobiraju kod političkih vlasti za određene subvencije njihovoj industriji (corporate welfare), za uvođenje carina i uvoznih kvota, a nerijetko i za državni bailout, no, jasno je da to nema veze sa slobodnim tržištem. To je najobičniji primjer državnog intervencionizma, biranja pobjednika i gubitnika na tržištu, odnosno ekonomskog fašizma.

Prema tome, ideja kako je slobodno tržište u interesu velikih korporacija je daleko od istine. Zapravo, da imamo slobodno tržište, vjerojatno mnoge od današnjih korporacije ne bi bile velike kao danas i ne bi zauzimale ovoliki tržišni udio (dok bi neke druge kompanije bile veće nego danas). Dobar dio korporacija značajan dio svog uspjeha duguje upravo državnom miješanju u ekonomiju i namještanju tržište utakmice. Stoga, ako vas brinu velike korporacije i njihova ekonomska moć, shvatit ćete da je upravo sustav slobodnog tržišta baziran na dobrovoljnoj razmjeni jedini mogući način suprostavljanja pojavi crony kapitalista i jedini učinkoviti alokator oskudnih resursa u gospodarstvu.

538600_399771113377571_1076435997_n

Oglasi

5 comments

  1. Mislim da više moramo prestati prihvaćati igru oko toga nametanja terminologije. Trebamo biti svjesni da postoje sa jedne strane komunizam, a sa druge tri različita sistema koji se lažno i prisilno trpaju pod isto ime “kapitalizma”:

    Čisti Komunizam – Državno-političko upravljanje svime. Ne postoje ikakve političke ili poduzetničke slobode. Svi koji imaju 2 grama mozga znaju što to znači. Oni koji nemaju ta dva grama mozga – njima i onako ne vrijedi išta objašnjavati. Kategorija za sebe.

    Čisti Fašizam – Korporatizam sa strogim političkim nadzorom “velikih riba”, osrednjim ili niskim porezima, niskom korupcijom i državno-socijalističkim protekcionističkim mjerama. Umjerene osobne i niske političke slobode.

    Crony – Korporatizam uz visoku političku korupciju, velikim porezima i državno-političkim uplitanjem nad “malim ribama”, i međunarodnim povezanim kriminalcima (tajkunima). Dirigirani kaos. Lažne i dirigirane političke slobode. Umjerene ili niske osobne slobode.

    Ustvari Crony i Fašizam se u nekim stvarima prividno isprepliću i nadopunjuju. Ali nisu isti. Fašizam provodi uređenu državu, gdje su korporacije u službi države i obrnuto, a Crony ustvari provodi međunarodni korporatizam, gdje su interesi države sporedni ali se ista i dalje nastavlja iživljavati nad vlastitim građanima.

    Čisti Kapitalizam – Niski porezi, velika autonomija poduzetništva i minimalno uplitanje države. Potencijalna mogućnost većih osobnih (ali ne i političkih) sloboda.

    U stvarnosti uvijek imamo nekakvu kombinaciju gornjih čimbenika, a gotovo nikada ih nemamo u čistoj formi.

    Po toksičnosti i ozbiljnosti konačnih posljedica (od najgoreg prema boljemu):

    1. Komunizam – daleko najgori od bilo čega
    2. Crony – rasulo i kriminal ali ipak malo bolji od komunizma (sve je bolje od komunizma)
    3. Fašizam – definitivan napredak u odnosu prema prve dvije kategorije, ali uz cijenu…
    4. Kapitalizam – najbolji kompromis i nažalost potpuno nevoljeno čedo…
    5. Utopija – neki nedosanjani i nemogući san – za svakoga različit

    Drugim riječima ono što se danas podvaljuje pod “kapitalizmom” (Crony) je gore i od samog fašizma. Ali sa stvarnim “kapitalizmom” nema nikakve stvarne veze. To je ključ stvari. TO NIJE KAPITALIZAM. To je ono što komunisti/socijalisti ili ne mogu ili namjerno ne žele shvatiti.

    Demokracije i političkih sloboda nema niti u jednom sustavu tek tako ili samo po sebi. Komunizam i Fašizam ih i formalno zabranjuju, što nazivamo “diktatura”.

    “Crony” ga formalno dopušta i prividno čak i ohrabruje ali samo kao fasadu ili bez stvarnog sadržaja ili sa strogo kontroliranim sadržajem.

    Demokracija je ionako zasebna i duga priča koja ovisi i o mnogim drugim kriterijima…

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s