Monopolofobija

Jedan od vjerojatno najapsurdnijih i najneutemeljenijih argumenata protiv slobodnog tržišta jest strah od pojave monopola na tržištu. Priča kaže da, ako nemamo dovoljno intervencionizma mudre Majke Države, na tržištu će se stvoriti sve više velikih korporacija koje će zauzeti monopolske pozicije u svojim industrijama, te naplaćivati monopolske cijene i zarađivati ekstraprofite nauštrb ekonomskog blagostanja većine.

Većina argumenata protiv slobodnog tržišta su prilično plitki, besmisleni i nepromišljeni, ali ovaj je stvarno posebno bizaran.

Za početak, što je uopće to monopol? Može li monopol uopće definirati?

Vjerovali ili ne, ne postoji baš neka jasna univerzalna definicija monopola u ekonomskoj literaturi. Najčešće se uzima da monopol tržišna situacija u kojoj postoji samo jedan ponuđač nekog dobra (samo jedan proizvođač nekog proizvoda ili samo jedan davatelj neke usluge).

Međutim, ovakvo definiranje je prilično široko i arbitrarno i zapravo nam ne govori ništa konkretno, jer, što u tom kontekstu znači “dobro”? Vjerujem da je svima jasno da ne postoje potpuno homogena dobra. Svaka dva konkurentska proizvoda se razlikuju po nečemu. U tom smislu, za praktički svakog ponuđača bilo kojeg dobra na svijetu bi se moglo reći da je monopolist, s obzirom da se proizvod koji on proizvodi razlikuje bar po nečemu od proizvoda koje nude njegovi konkurenti, a kako je on jedini proizvođač tog (svog) proizvoda, on je monopolist.

Što ćemo definirati kao “dobro” je potpuno arbitrarno. Ako kao “dobro” definiramo “čokolada” onda ćemo primjetiti da postoji solidan broj konkurenata na tržištu koji kupcima nude čokolade. Ako kao “dobro” definiramo “slatkiši i slastice” u što ubrajamo čokolade, tada će broj ponuđača biti znatno veći. Ako pak suzimo definiciju dobra pa promatramo npr. “čokolada s lješnjacima” ili “čokolada punjena nougat kremom”, ustanovit ćemo da je broj ponuđača manji nego kad smo za promatrano dobro uzeli dobro “čokolada”.

Prema tome, s obzirom na našu maštovitost možemo potpuno arbitrarno određivati granice klasifikacije dobara, te na taj način, kada vrlo usko definiramo pojedina dobra, dobiti rezultat da smo zapravo svuda oko sebe okruženi samim monopolima. Čak se to isto odnosi i na tržištu rada. S obzirom da je svaki pojedinac različit od ostalih i ne postoje dva identična čovjeka na svijetu, svatko od nas ima monopol na rad samog sebe. Brad Pitt ima monopol na “glumačke usluge Brada Pitta”, Leo Messi ima monopol na “usluge igranja nogometa Lea Messija”, gospođa Vesna na blagajni u Lidla ima monopol na “usluge blagajnice Vesne”, itd.

Dakle, jasno je da nam ovakva definicija ne pomaže puno pri objašnjavanju pojave monopola.

Onda postoje nekakve tehnike i formule mjerenja monopolske moći kao npr. Herfindahlov indeks, koji uzima tržišni udio proizvodnje nekoliko najvećih proizvođača u ukupnoj proizvodnji promatrane industrijske grane.

Međutim, ovdje nailazimo na iste probleme, jer što je “industrijska grana”? Kako možemo nearbitrarno definirati industrijsku granu, a da taj pojam ima smisla u ovom kontekstu?

Uzmimo za primjer “industriju crvenih naranača”. Ako pogledamo ponuđače crvenih naranača na tržištu, vjerojatno ćemo ustanoviti da postoji zaista vrlo mali broj ponuđača i moguće je da jedno poduzeće ima uistinu veliki tržišni udio, recimo oko 80%.

Ali, ako promatramo “industriju naranača” što je širi koncept od “industrije crvenih naranača”, sigurno ćemo naći mnogo više ponuđača, a tržišni udio najveće firme će biti znatno manji. Nadalje, uzmemo li u obzir “industriju agruma” slika se potpuno mijenja. Ovdje nalazimo već znatno veću konkurenciju i puno manji tržišni udio pojedinih igrača. Analizu možemo dalje proširiti na “industriju voća” ili npr. “”industriju hrane za doručak”, “industriju mediteranske hrane” ili u konačnici “industriju hrane”, te će nam indeksi monopoliziranosti industrije pokazivati drastično različite rezultate.

Dakle, arbitrarnim mijenjanjem aspekta promatranja industrije i maštovitim igrama s definiranjem pojedine “grane” (hrana > hrana za doručak > voće > agrumi > naranče > crvene naranče) možemo izvlačiti potpuno različite rezultate od slučaja do slučaja. Prema tome, jasno je da ni ovaj pristup problematici monopola nema nekog smisla.

Ono što, pak, ima smisla jest klasična definicija monopola iz 17. stoljeća koju iznosi engleski pravnik sir Edward Coke:

A monopoly is an institution or allowance by the king, by his grant, commission, or otherwise . . . to any person or persons, bodies politic or corporate, for the sole buying, selling, making, working, or using of anything, whereby any person or persons, bodies politic or corporate, are sought to be restrained of any freedom or liberty that they had before, or hindered in their lawful trade.

Odnosno, kako je reformulirao Murray Rothbard:

Monopoly is a grant of special privilege by the State, reserving a certain area of production to one particular individual or group.

Ili kako ja to slobodno prevodim:

Monopol je garancija posebne privilegije od strane Države, koja osigurava određeni sektor proizvodnje za jednog pojedinca ili skupinu.

Primijetimo i kako je jedan od prvih američkih ekonomista, Francis Wayland, slično definirao monopol:

A monopoly is an exclusive right granted to a man, or to a company of men, to employ their labor or capital in some particular manner.

Iz ove definicije je jasno da takva neka pojava ne može nastati na slobodnom tržištu. Na slobodnom tržištu, strukture poput monopola, kartela, ili oligopola se jednostavno ne mogu održati i zloupotrebljavati svoju poziciju naplaćivanjem monopolskih cijena, jer je ulazak na tržište potpuno slobodan. Ako je svakome omogućeno da bez ikakvih posebnih barijera otvori svoje poduzeća i uđe u odnosnu industrijsku granu, tu nema govora o monopolu. Na slobodnom tržištu, one industrijske grane u kojima su profiti trenutno na nadprosječnim razinama privlače nove igrače u tržišnu utakmicu, dok poduzeća izlaze iz onih grana u kojima su profiti niži od prosječnih (ili se ostvaruju gubici), te se u tim granama konkurencija smanjuje, te na taj način u dugom ruku profitne stope među različitim industrijama teže izjednačavanju.

Prema tome, upravo Država gušenjem konkurencije i ulaska na tržište, te otežavanjem poslovanja, omogućava formiranje monopola i kartela. Visoki porezi i nameti, skupa birokracija, te nepotrebni propisi i regulacije (najčešće donešeni pod krinkom zaštite potrošača) onemogućavaju tržišnu utakmicu jer mnoge “male” igrače izbacuju s tržišta. Što su veći troškovi poduzeća (u što spadaju porezi, parafiskaliteti, troškovi regulacija), manji su profiti (ili veći gubici) a poduzeće dugoročno ne može poslovati s gubitkom, te će se zatvoriti i otpustiti radnike, a što je manje poduzeća u određenoj grani, to je jača pozicija onih koji su se već afirmirali.

Razmislite malo, kome najviše šteti neki novi namet, novo povećanje nekog poreza ili dodatne regulacije poslovanja, Ivici Todoriću ili nekom lokalnom trgovcu u vašem kvartu? Velikim kompanijama poput Konzuma, koje mogu koristiti ekonomije opsega, takvi dodatni nameti i regulacije ne predstavljaju veliki problem, ali oni mogu biti nepremostiva prepreka za mnogo “manjih” konkurenata. Cijelo vrijeme postoje brojna poduzeća koja su na granici isplativosti i koje samo jedan novi državni namet može otjerati u propast. Dakle, paradoksalno, uvođenje novih nameta biznisima i nove regulacije oko poslovanja i zapošljavanja upravo pogoduju “velikim”, afirmiranim igračima koji čvrsto drže vodeće pozicije na tržištu, i time takvi oblici intervencije upravo pogoduju stvaraju monopola i oligopola. Što je manje konkurenata u igri, to je oligopolistima lakše nametati svoja “pravila igre”; cijene će biti više, kvaliteta proizvoda vjerojatno niža, a također će i plaće radnika biti niže, jer ljudi imaju manje mogućnosti zaposlenja.

Primijetite da uopće ne spominjem toliko očite i jasne primjere pogodovanja ustaljenim korporacijama u borbi protiv konkurencije, poput obilnih državnih subvencija, uvoznih carina i kvota, licenciranja, patenata ili legaliziranja kartela.

Stoga, ukoliko nas je strah pojave monopola i oligopola, onda je upravo jedini učinkoviti lijek za to slobodno tržište, što podrazumijeva ukidanje nepotrebnih regulacija, ukidanje (smanjenje) poreza i raznih parafiskaliteta, ukidanje zakona o radu, liberalizacija poslovanja, ukidanje subvencija industrijama, carina, državnih licenci i komora, te jednostavno omogućavanje ljudima da slobodno rade i stvaraju, te koriste svoju kreativnost kako znaju i umiju (dok time ne krše tuđe vlasništvo).

Država stvara monopole. Na slobodnom tržištu, takve pojave ne bi mogle opstati. Priče o zločestim kartelima koji će sutra pokupovati cijeli svijet ako ukinemo antitrustovske zakone su bajke za malu djecu. A mitovi o dampingu su još gluplje bajke.

P. S. Evo ovdje imamo opisan jedan dobar primjer moguće situacije jednog ponuđača usluga na tržištu koji nije monopolist.