Monopolofobija

Jedan od vjerojatno najapsurdnijih i najneutemeljenijih argumenata protiv slobodnog tržišta jest strah od pojave monopola na tržištu. Priča kaže da, ako nemamo dovoljno intervencionizma mudre Majke Države, na tržištu će se stvoriti sve više velikih korporacija koje će zauzeti monopolske pozicije u svojim industrijama, te naplaćivati monopolske cijene i zarađivati ekstraprofite nauštrb ekonomskog blagostanja većine.

Većina argumenata protiv slobodnog tržišta su prilično plitki, besmisleni i nepromišljeni, ali ovaj je stvarno posebno bizaran.

Za početak, što je uopće to monopol? Može li monopol uopće definirati?

Vjerovali ili ne, ne postoji baš neka jasna univerzalna definicija monopola u ekonomskoj literaturi. Najčešće se uzima da monopol tržišna situacija u kojoj postoji samo jedan ponuđač nekog dobra (samo jedan proizvođač nekog proizvoda ili samo jedan davatelj neke usluge).

Međutim, ovakvo definiranje je prilično široko i arbitrarno i zapravo nam ne govori ništa konkretno, jer, što u tom kontekstu znači “dobro”? Vjerujem da je svima jasno da ne postoje potpuno homogena dobra. Svaka dva konkurentska proizvoda se razlikuju po nečemu. U tom smislu, za praktički svakog ponuđača bilo kojeg dobra na svijetu bi se moglo reći da je monopolist, s obzirom da se proizvod koji on proizvodi razlikuje bar po nečemu od proizvoda koje nude njegovi konkurenti, a kako je on jedini proizvođač tog (svog) proizvoda, on je monopolist.

Što ćemo definirati kao “dobro” je potpuno arbitrarno. Ako kao “dobro” definiramo “čokolada” onda ćemo primjetiti da postoji solidan broj konkurenata na tržištu koji kupcima nude čokolade. Ako kao “dobro” definiramo “slatkiši i slastice” u što ubrajamo čokolade, tada će broj ponuđača biti znatno veći. Ako pak suzimo definiciju dobra pa promatramo npr. “čokolada s lješnjacima” ili “čokolada punjena nougat kremom”, ustanovit ćemo da je broj ponuđača manji nego kad smo za promatrano dobro uzeli dobro “čokolada”.

Prema tome, s obzirom na našu maštovitost možemo potpuno arbitrarno određivati granice klasifikacije dobara, te na taj način, kada vrlo usko definiramo pojedina dobra, dobiti rezultat da smo zapravo svuda oko sebe okruženi samim monopolima. Čak se to isto odnosi i na tržištu rada. S obzirom da je svaki pojedinac različit od ostalih i ne postoje dva identična čovjeka na svijetu, svatko od nas ima monopol na rad samog sebe. Brad Pitt ima monopol na “glumačke usluge Brada Pitta”, Leo Messi ima monopol na “usluge igranja nogometa Lea Messija”, gospođa Vesna na blagajni u Lidla ima monopol na “usluge blagajnice Vesne”, itd.

Dakle, jasno je da nam ovakva definicija ne pomaže puno pri objašnjavanju pojave monopola.

Onda postoje nekakve tehnike i formule mjerenja monopolske moći kao npr. Herfindahlov indeks, koji uzima tržišni udio proizvodnje nekoliko najvećih proizvođača u ukupnoj proizvodnji promatrane industrijske grane.

Međutim, ovdje nailazimo na iste probleme, jer što je “industrijska grana”? Kako možemo nearbitrarno definirati industrijsku granu, a da taj pojam ima smisla u ovom kontekstu?

Uzmimo za primjer “industriju crvenih naranača”. Ako pogledamo ponuđače crvenih naranača na tržištu, vjerojatno ćemo ustanoviti da postoji zaista vrlo mali broj ponuđača i moguće je da jedno poduzeće ima uistinu veliki tržišni udio, recimo oko 80%.

Ali, ako promatramo “industriju naranača” što je širi koncept od “industrije crvenih naranača”, sigurno ćemo naći mnogo više ponuđača, a tržišni udio najveće firme će biti znatno manji. Nadalje, uzmemo li u obzir “industriju agruma” slika se potpuno mijenja. Ovdje nalazimo već znatno veću konkurenciju i puno manji tržišni udio pojedinih igrača. Analizu možemo dalje proširiti na “industriju voća” ili npr. “”industriju hrane za doručak”, “industriju mediteranske hrane” ili u konačnici “industriju hrane”, te će nam indeksi monopoliziranosti industrije pokazivati drastično različite rezultate.

Dakle, arbitrarnim mijenjanjem aspekta promatranja industrije i maštovitim igrama s definiranjem pojedine “grane” (hrana > hrana za doručak > voće > agrumi > naranče > crvene naranče) možemo izvlačiti potpuno različite rezultate od slučaja do slučaja. Prema tome, jasno je da ni ovaj pristup problematici monopola nema nekog smisla.

Ono što, pak, ima smisla jest klasična definicija monopola iz 17. stoljeća koju iznosi engleski pravnik sir Edward Coke:

A monopoly is an institution or allowance by the king, by his grant, commission, or otherwise . . . to any person or persons, bodies politic or corporate, for the sole buying, selling, making, working, or using of anything, whereby any person or persons, bodies politic or corporate, are sought to be restrained of any freedom or liberty that they had before, or hindered in their lawful trade.

Odnosno, kako je reformulirao Murray Rothbard:

Monopoly is a grant of special privilege by the State, reserving a certain area of production to one particular individual or group.

Ili kako ja to slobodno prevodim:

Monopol je garancija posebne privilegije od strane Države, koja osigurava određeni sektor proizvodnje za jednog pojedinca ili skupinu.

Primijetimo i kako je jedan od prvih američkih ekonomista, Francis Wayland, slično definirao monopol:

A monopoly is an exclusive right granted to a man, or to a company of men, to employ their labor or capital in some particular manner.

Iz ove definicije je jasno da takva neka pojava ne može nastati na slobodnom tržištu. Na slobodnom tržištu, strukture poput monopola, kartela, ili oligopola se jednostavno ne mogu održati i zloupotrebljavati svoju poziciju naplaćivanjem monopolskih cijena, jer je ulazak na tržište potpuno slobodan. Ako je svakome omogućeno da bez ikakvih posebnih barijera otvori svoje poduzeća i uđe u odnosnu industrijsku granu, tu nema govora o monopolu. Na slobodnom tržištu, one industrijske grane u kojima su profiti trenutno na nadprosječnim razinama privlače nove igrače u tržišnu utakmicu, dok poduzeća izlaze iz onih grana u kojima su profiti niži od prosječnih (ili se ostvaruju gubici), te se u tim granama konkurencija smanjuje, te na taj način u dugom ruku profitne stope među različitim industrijama teže izjednačavanju.

Prema tome, upravo Država gušenjem konkurencije i ulaska na tržište, te otežavanjem poslovanja, omogućava formiranje monopola i kartela. Visoki porezi i nameti, skupa birokracija, te nepotrebni propisi i regulacije (najčešće donešeni pod krinkom zaštite potrošača) onemogućavaju tržišnu utakmicu jer mnoge “male” igrače izbacuju s tržišta. Što su veći troškovi poduzeća (u što spadaju porezi, parafiskaliteti, troškovi regulacija), manji su profiti (ili veći gubici) a poduzeće dugoročno ne može poslovati s gubitkom, te će se zatvoriti i otpustiti radnike, a što je manje poduzeća u određenoj grani, to je jača pozicija onih koji su se već afirmirali.

Razmislite malo, kome najviše šteti neki novi namet, novo povećanje nekog poreza ili dodatne regulacije poslovanja, Ivici Todoriću ili nekom lokalnom trgovcu u vašem kvartu? Velikim kompanijama poput Konzuma, koje mogu koristiti ekonomije opsega, takvi dodatni nameti i regulacije ne predstavljaju veliki problem, ali oni mogu biti nepremostiva prepreka za mnogo “manjih” konkurenata. Cijelo vrijeme postoje brojna poduzeća koja su na granici isplativosti i koje samo jedan novi državni namet može otjerati u propast. Dakle, paradoksalno, uvođenje novih nameta biznisima i nove regulacije oko poslovanja i zapošljavanja upravo pogoduju “velikim”, afirmiranim igračima koji čvrsto drže vodeće pozicije na tržištu, i time takvi oblici intervencije upravo pogoduju stvaraju monopola i oligopola. Što je manje konkurenata u igri, to je oligopolistima lakše nametati svoja “pravila igre”; cijene će biti više, kvaliteta proizvoda vjerojatno niža, a također će i plaće radnika biti niže, jer ljudi imaju manje mogućnosti zaposlenja.

Primijetite da uopće ne spominjem toliko očite i jasne primjere pogodovanja ustaljenim korporacijama u borbi protiv konkurencije, poput obilnih državnih subvencija, uvoznih carina i kvota, licenciranja, patenata ili legaliziranja kartela.

Stoga, ukoliko nas je strah pojave monopola i oligopola, onda je upravo jedini učinkoviti lijek za to slobodno tržište, što podrazumijeva ukidanje nepotrebnih regulacija, ukidanje (smanjenje) poreza i raznih parafiskaliteta, ukidanje zakona o radu, liberalizacija poslovanja, ukidanje subvencija industrijama, carina, državnih licenci i komora, te jednostavno omogućavanje ljudima da slobodno rade i stvaraju, te koriste svoju kreativnost kako znaju i umiju (dok time ne krše tuđe vlasništvo).

Država stvara monopole. Na slobodnom tržištu, takve pojave ne bi mogle opstati. Priče o zločestim kartelima koji će sutra pokupovati cijeli svijet ako ukinemo antitrustovske zakone su bajke za malu djecu. A mitovi o dampingu su još gluplje bajke.

P. S. Evo ovdje imamo opisan jedan dobar primjer moguće situacije jednog ponuđača usluga na tržištu koji nije monopolist.

mono

Oglasi

11 comments

  1. super objašnjeno
    ali što je sa ‘monopolom’ nad ograničenim resursima o kojima ovisi mnogo proizvodnih grana…
    npr. “dysprosium” koji je neophodan u mnogo elektronike.
    da li vlasnik najvećeg rudnika može otkupiti ostale manje rudnike? da li bi to bio kartel? trust?

    ispričavam se ako je sve ovo već objašnjeno na blogu, ponekad ne mogu ni pročitati neke postove do kraja jer moram lupati glavom u zid od jada što ljudi ne kuže, niti žele shvatiti prednosti slobodnog tržišta i kako bi im život bio vrijedniji bez ogromnog parazitskog političko-birokratskog aparata
    ‘Yes minister’ koji opet ide na HTV-u mi je više tragedija i horror nego komedija jer ‘naši’ još nisu dostigli ni tu razinu inkompetencije

    Sviđa mi se

    1. da li vlasnik najvećeg rudnika može otkupiti ostale manje rudnike? da li bi to bio kartel?

      A može li otkupiti, u teoriji može, baš kao što bi u teoriji neki najbogatiji šeici mogli otkupiti cijeli svijet… No to opet ne bi značilo nužno da bi on mogao imati monopolske cijene, jer svaki proizvod opet ima neki supstitut, ako je tržište slobodno, konkurencija će naći već alternativne načine proizvodnje, koristeći neke druge resurse i sl. Također, u takvim situacijama nabavljači ruda bi sasvim sigurno zahtjevali ugovaranje otkupnih cijena za duže razdoblje unaprijed ako misle da postoji realna opasnost da ‘monopolist’ znatno poveća cijene.

      Sviđa mi se

    2. Da, to je jedan od rijetkih primjera kada možemo govoriti o stvarnom monopolu – ali samo u zatvorenim i ograničenim tržištima. Posljedica je da cijene “dysprosium-a” rastu, i povećava se broj “igrača” koji će biti zainteresirani ili za ulaganje u alternativne tehnologije (koje ne trebaju taj materijal) ili u druge izvore, a koji bi bili preskupi za eksploataciju da je “dysprosium” jeftin (iz podmorja ili svemira na primjer). Tako da to nije nužno (dugotrajno) loše, jer ustvari potiče napredak. Tipičan i dobro poznati primjer toga je – Helij. To ponekada dovodi do toga da vlasnik monopola drži cijene daleko ispod onih koje bi ustvari tržišno (ali relativno kratkotrajno) mogao dobiti, baš zato da ne provocira konkurenciju, a po potrebi limitira isporuku (ali i dalje ne diže cijene)

      Svakome tko je imalo upućen o poslovanju na velikoj skali, je jako dobro poznato da Business puno više cijeni dugoročnu stabilnu, umjerenu (ali precizno predvidljivu) zaradu od kratkoročne visoke ali potpuno nepredvidljive zarade…..

      Naravno ako netko u jednoj maloj pustinjskoj zemlji okupira sve izvore vode, onda će oružjem morati braniti taj status, i oružjem će mu taj status sigurno biti i oduzet. Sve je ustvari pitanje koliko se nekome isplati držati sve ostale sa strane. Vremenom, ponekad i jako brzo ti troškovi prerastu korist od samog monopola…..

      Sviđa mi se

  2. Zar nije strašno ironično to da se monopola najviše boje oni koji se protive slobodnom tržištu?
    Svaki argument protiv monopola (visoke cijene i/ili loša kvaliteta proizvoda, eksploatacija radnika, koncentracija ekonomske moći, neefikasnost, itd.), zapravo je argument ZA konkurenciju. Konkurencija priječi nastanak ili održanje monopola. Ili bi to možda trebala biti država?
    Problem je ta kognitivna disonanca u glavama ljudi. Država stvara monopole (što je sve donedavno bio HEP? HŽ? HAC? Što je, uostalom, sama država?), a oni iz nekog razloga misle da je država ta koja ih treba sprječavati.

    Sviđa mi se

    1. Ima onaj jedan vic, ide u dva dijela.

      1) U sovjetskom zatvoru sjede tri zatvorenika i pričaju između sebe zašto su završili u zatvoru.
      Kaže prvi: “Stalno sam kasnio na posao, pa su me optužili za varanje države.”
      Kaže drugi: “Stalno sam dolazio rano na posao, pa su me optužili za ulizivanje komesaru.”
      Kaže treći: “Stalno sam dolazio na vrijeme na posao, pa su me optužili da imam zapadnjački (kapitalistički) sat!”

      2) U američkoj zatvoru sjede tri zatvorenika i pričaju međusobno kako su završili u zatvoru.
      Kaže prvi: “Naplaćivao sam više cijene od drugih, pa su me optužili za profiterstvo.”
      Kaže drugi: “Naplaćivao sam niže cijene od drugih, pa su me optužili za dumping.”
      Kaže treći: “Naplaćivao sam iste cijene kao drugi, pa su me optužili za dogovaranje cijena.”

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s