Uspoređivanje neusporedivog i savršena nesavršenost

Nedavno sam pisao o besmislenosti opravdavanja progresivnog reketarenja argumentima o povećanju društvene korisnosti, koji proizlaze iz pogrešnog poimanja korisnosti, a ovdje bih ukazao na još jedan gaf u mainstream ekonomiji koji se bazira na sličnoj pogrešci. Radi se o opravdavanju donošenja antitrustovskih zakona.

U svakoj knjizi osnova ekonomije u jednom od prvih poglavlja naići ćete na koncept oportunitetnog troška, odnosno troška propuštene prilike. Svaki trošak je oportunitetan. Svaka kuna ili dolar koji smo potrošili na neko dobro smo mogli potrošiti na neko drugo dobro, i ta alternativna upotreba te kune ili dolara je oportunitetni trošak. Taj koncept je u ekonomsku analizu uveo austrijski ekonomist Friedrich von Wieser početkom 20. stoljeća, iako ga indirektno spominje i francuski filozof Bastiat pedesetak godina ranije.

Uglavnom, ono što je bitno shvatiti jest da je pri analizi uspješnosti nekog projekta ili poslovne odluke vrlo važno uzeti u obzir i oportunitetni trošak te radnje, a ne samo njene eksplicitne izdatke.

Uzmimo za primjer jednog studenta koji plaća godišnju školarinu u iznosu od 20 tisuća kuna. Tih 20 tisuća kuna je eksplicitni trošak njegove investicije u obrazovanje, ali njegov oportunitetni trošak je potencijalna zarada koju je on mogao ostvariti da se odlučio zaposliti umjesto školovanja. Ako pretpostavimo da bi u godini dana mogao zaraditi 50 tisuća kuna radeći, tada njegov ukupni trošak obrazovanaj iznosi 70 tisuća kuna.

Također je bitno naglasiti kako oportunitetni trošak ne mora uvijek biti izražen i mjerljiv u novcu, već može biti prikazan kao bilo kakvo alternativno korištenje rijetkih resursa koje se nije ostvarilo. Na primjer, oportunitetni trošak odlaska u kino može biti propušteno zadovoljstvo odlaska na nogometnu utakmicu ili igranja biljara s prijateljima. Takve stvari se ne mogu egzaktno izraziti u novčanim jedinicama, pogotovo zato što različiti pojedinci imaju različite preferencije, te različito vrednuju različite alternative.

I sve je to tako lijepo objašnjeno u svakom mainstream udžbeniku iz osnova ekonomske teorije. Međutim, negdje u kasnijim poglavljima, pojavljuje se nešto bizarno:

img1C

 

Ovo je klasični grafički prikaz mikroekonomske analize monopolskog poduzeća u odnosu na poduzeće u uvjetima savršene konkurencije. Apscisa mjeri količinu proizvodnje, a ordinata cijene i troškove u novčanim jedinicama. Pravac D je krivulja potražnje za promatranim dobrom i ujedni krivulja prosječnog prihoda (AR), dok je krivulja graničnog prihoda (MR) izvedena iz nje. Krivulja ATC predstavlja prosječne ukupne troškove poduzeća, a krivulja MC njegove granične troškove.

Mikroekonomska teorija nam kaže kako se ravnoteža u savršenoj konkurenciji postiže u točki izjednačavanja graničnog troška i cijene (jer je cijena jednaka graničnom prihodu), dok je u slučaju monopola granični prihod manji od prosječnog prihoda, pa monopolist postiže dugoročnu ravnotežu u točki gdje je granični trošak jednak graničnom prihodu, ali manji od cijene.

Stoga, pogledamo li prikazani grafikon, konkurentsko poduzeće bi proizvodilo količinu Qr po cijeni pr (“društveno optimalna cijena”), dok bi monopolist proizvodio manju količinu od Qm po cijeni pm, koja je znatno viša od društveno optimalne. Ta monopolska cijena sadrži takozvani ekstraprofit, a potrošači gube potrošačev višak. Kao spasonosno rješenje za tu veliku nepravdu stručnjaci kažu kako država treba regulirati cijenu monopolista na razini prosječnog troška, tj. na razini pf, pri kojoj bi proizvedena količina bila Qf. Također, ono još važnije, jest da država donese odgovarajuće antitrustovske zakone kojima odlučno zabranjuje bilo kakva tajna sporazumna udruživanja različitih poduzeća u trustove sa svrhom reguliranja proizvodnje i cijena nekog proizvoda, koja bi takvim nečasnim radnjama dovela do monopolizacije određene industrije i povećanja cijena.

Da, samo je problem u tome što su to besmislice. Prvo što treba primijetiti jest da ovakvi prikazi krivulja troškova s infinitezimalnim promjenama, iako praktični i zgodni za jednostavnu analizu, ne odgovaraju stvarnosti. Drugo, još važnije, gdje je sad nestala cijela priča oko oportunitetnih troškova? Kažu nam stručnjaci kako je optimalna cijena koja povećava društvenu korisnost određena točkom u kojoj krivulja MC siječe krivulju potražnje, ali gdje je tu uzet u obzir oportunitetni trošak proizvođača? Naravno, taj oportunitetni trošak nije moguće izraziti u novcu, pa tako ni cijela ova analiza nema previše smisla, pogotovo ne kao argumentacija u korist donošenja antitrustovskih zakona. Ono što vidimo ovdje jest interpersonalna usporedba korisnosti, tj. uspoređivanje razina korisnosti (satisfakcije) koje različite stvari predstavljaju za različite osobe, što je potpuno suludo! Nemoguće je izražavati korisnost nekim kardinalnim brojevima, te uspoređivati korisnosti nekih dobara između različitih pojedinaca.

Uzmimo za primjer Novaka Đokovića. Đoković je vrhunski svjetski tenisač u čijim igrama uživaju milijuni ljudi diljem svijeta i recimo da on godišnje odigra 20 turnira. Mogao bi fizički stići odigrati i više (npr. 30), ali on ipak vrednuje više svoj odmor i razonodu od igranja dodatnih 10 turnira u godini. Međutim, ako ćemo biti dosljedni s antitrustovskom logikom iz gornjeg primjera, trebalo bi prisiliti Novaka Đokovića da odigra tih dodatnih 10 turnira jer će tako društvena korisnost biti dovedena do optimuma. Možda sam Đoković više vrednuje svoj odmor u odnosu na tih dodatnih 10 turnira, ali ukupna društvena korisnost koju ti turniri predstavljaju za milijune navijača i ljubitelja tenisa uvelika nadmašuju tu “dissatisfakciju” jednog Novaka Đokovića. Prema tome, Đoković neigranjem tih dodatnih turnira u godini zakida milijune ljudi njihovog potrošačevog viška i povećanja društvene korisnosti.

Naravno da je ta priča suluda i da su takve ideje besmislene. Ne možemo mjeriti pa uspoređivati korisnosti različitih pojedinaca jer korisnost nije neka egzaktna veličina koje se može izraziti kardinalnim brojem.

Inače, ono na što je potrebno još ukazati u kontekstu ove klasične mikroekonomske analize tržišnih stanja jest ta prokleta terminologija. Tako je usvojen termin savršena konkurencija, koji inače opisuje imaginarno tržišno stanje neostvarivo u praksi. Problem s time je što se iz toga da implicirati da, kako tržište u stvarnosti nikad nije u stanju te savršene konkurencije, onda nam trebaju državne intervencije da isprave te nesavršenosti. Užas.

Što se tiče samih trustova, naravno da se poduzeća koja posluju na tržištu imaju pravo spajati i međusobno sklapati ugovore kakve god žele, dok time ne krše vlasnička prava trećih strana koje u taj ugovor nisu dobrovoljno stupile. Ako se dvoje ili više pojedinaca smije međusobno povezivati i sklapati ugovore u svrhu ostvarivanja nekog zajedničkog interesa, onda bi to isto trebala vrijediti za dva ili više poduzeća. A do tzv. monopolizacije industrije neće doći dok god je tržište slobodno i nema barijera pri ulasku u industriju. Karteli su na slobodnom tržištu vrlo nestabilni zbog stalne mogućnosti ulaska novih konkurenata u granu, a monopoli i oligopoli nastaju praktički uvijek državnom intervencijom. Upravo država, svojim regulacijama i nametima, uništava tržišnu konkurenciju, pogoduje onim već afirmiranim “velikim” igračima i omogućava stvaranje monopola. Da nema državnog intervencionizma i regulacija, ne bi ni bilo tih monopola.

Prema tome, ako nas je stah od monopolizacije određenih industrija i zlouporabe tržišnih pozicija velikih korporacija, ono što država treba i mora jest upravo smanjiti svoje prisustvo u tržišnoj utakmici, smanjiti intervencionizam, regulacije u poslovanju, poreze i ostale namete, liberalizirati (ili još bolje ukinuti) zakone o radu, te ukinuti brojne birokratske prepreke u ulasku na tržište i normalnom obavljanju posla, i na taj način omogućiti konkurentniju tržišnu utakmicu.

Oglasi

21 comments

  1. Odličan članak, da ne kažem kao i obično, pa da ispadne da ti se uvlačim 🙂

    Međutim (tu ide ono ali), koliko je meni poznato komunisti (boljševici) su taj problem “tržišno” rješavali normama i planovima koje su onda heroji socijalističkog rada udarnički prebacivali. Ako ne u stvarnosti onda na papiru. Dakle, oni su barem formalno priznavali taj “optimum” korisnosti. Tj, čak i oni su htjeli postići maksimalni učinak u politički oportunim industrijama.

    Postavlja se onda pitanje zašto moderni socijalisti rade upravo suprotno. Kažnjavaju prebacivanje učinka (suludim porezima), a nagrađuju sabotere i neradnike?

    Ako je Novak Đoković propustio odigrati 10 turnira, on možda nije sebe oštetio, ali je oštetio državu za porez koji nije zaradio. A mogao je. Stoga bi država trebala udariti normu Novaku Đokoviću, od recimo barem 40 turnira godišnje i ako on podbaci ispuniti normu, naplatiti mu porez na novac koji je mogao zaraditi ali nije + kaznu. Ako prebaci normu, naplatiti progresivni (eksponencijalni) porez ali mu zato dati značku udarnika socijalističkog reketa….

    To bi sigurno već napravili da ne postoji jedan problem. To isto bi onda morali napraviti i svima koji ne rade ništa a primaju novac od države. Oni su tu dvostruki trošak. Osim što uzimaju novac, ne zarađuju porez državi. Pa bi i svima njima trebalo udariti radne norme. Naravno ako netko tvrdi da je bolestan a nije polumrtav, nego samo ima na primjer rak ili neku drugu sličnu bezazlenu bolest, treba ga tretirati kao sabotera i poslati u gulag.

    Iz nekog meni neshvatljivog razloga to moderni socijalisti ne smatraju za pošteno. Oni smatraju da je pošteno nekoga kazniti samo ako EFIKASNO radi i pri tome zarađuje 🙂

    Ako netko misli da je ovo šala, ustvari se to već ili radi ili se planira raditi. Na primjer netko ima stan “viška” ali ga ne iznajmljuje. Država nema problem da to shvati kao da je netko nju oštetio za porez (!!!!) Jer je eto kao mogao zaraditi ali nije. To da li je zaista mogao ili nije, državu ne zanima (naravno). Ovo gore je samo malo proširenje toga pojma.

    Na primjer, u jednoj Švicarskoj ako imate svoj vlastiti stan “viška” kojeg ne iznajmljujete, državi morate platiti porez kao da ste taj novac i to po (pretpostavljenim) tržišnim cijenama zaradili. Državu se ne tiče jeste li Vi stvarno zaradili taj novac ili ne. Mogli ste, tko Vam kriv što niste……

    Tek toliko da znamo dokle ta državna otimačina ide, i da tome nažalost nije tako samo u Hrvatskoj. Virus socijalističkog ludila je očito jako rasprostranjen. I očito vrlo lako mutira u sve opasnije varijante….

    Sviđa mi se

    1. “Pohlepa je prirodna posljedica orijentacije na imanje. Pohlepnik, ma što bio sadržaj njegove pohlepe, nikada neće imati dovoljno ni biti zadovoljan. Svaka je pohlepa mentalna, makar je zadovoljavali tjelesnim putem – nema točke zasićenja, jer unutrašnja praznina, dosada, usamljenost i potištenost koj bi trebale prevladati ne mogu biti uklonjene zadovoljavanjem dotične pohlepe.”

      U primjeru Švicarskog stana koji je višak, čim je višak znači da vlasniku nije potreban i da ga on posjeduje isključivo radi vlastite pohlepe. Porezom se vlasnik kažnjava ne zato što pošteno zarađuje nego zato što zanemaruje svoj osobni razvoj i ne pridonosi društvu, što je njegova ustavna obaveza kao vlasnika. Može se reći da je takav porez edukativnog karaktera.

      Sviđa mi se

        1. http://www.velimirsrica.com/imati-ili-biti-pitanje-je-sad.aspx

          Postoji jedan malecki problem što je količina resursa na planeti ograničena i prema nekim procjenama, kada bi ljudi živjeli “standardom” koji vlada u Sj Americi na planeti bi bilo mjesta za samo 1.2mlrd ljudi. Otud vjerojatno i nastojanja određenih fondacija i “bogatih” pojedinaca prema redukciji Zemljine populacije.

          Inače me ne bi bilo briga šta itko radi sa svojom imovinom, no sustav je uređen na način da birokratskim odlukama smanjuje vrijednost moje imovine i time me prisiljava da radim više nego što mi je potrebno. Vjerujem da je vama kao ekonomski potkovanim ljudima to savršeno jasno.

          Sviđa mi se

      1. Tako je @fantom. U pravu si. Kapa dolje. Stoga državi ne treba davati ništa, niti zrna žita, niti jedne lipe, jer je njezina pohlepa nezasitna. I koliko god da uzme nikada joj nije dosta. Unutrašnja praznina proračuna je jednaka crnoj jami. Stoga treba “varati” na porezu gdje god možeš. Ako ne možeš, tada ne treba ništa raditi niti posjedovati kako ti ne bi imali od kuda uzeti. To je pravi put. A vlasnik stana koji mu je “višak” ga treba zapaliti da ne izaziva pohlepne poglede poreznika. Na taj način treba educirati državu i sebe osobno razvijati.

        Eto, baš mi je drago da se ti i ja konačno u nečemu slažemo u potpunosti…..

        Sviđa mi se

    2. Ono što socijaliste potiče na oporezivanje sposobnijih i bogatijih pojedinaca zove se zavist.
      Taj grijeh, nemoralnost, zlo, prikrivaju i sebi moralno opravdavaju tako da ga proglase vrhunskim moralnim činom borbe za jednakost među ljudima. Socijalisti su majstori u iskrivljavanju pojmova do te mjere da bez problema crno proglase bijelim, lijevo desnim, nemoralno moralnim, slobodno neslobodnim, humano nehumanim…
      Socijalizam je zlo, a socijalisti su uvjereni da su oni humanisti, a da su oni koji se bore za moralno i slobodno društvo neprijatelji čovječanstva.
      Pitajte ih pa ćete se uvjeriti!

      Sviđa mi se

      1. Naravno, dandy, da je glavni i zapravo jedini razlog koji socijaliste potiče ta zavist i ljubomora.
        Ali, ponekad, onako, vole se pokušati napraviti pametni pa ovako izbace neku poluozbiljnu teoriju koju pokušaju opravdati nekakvih grafovima i formulama koje onda predstavljaju kao “znanost” i opravdanje za njihovu kleptomaniju.

        Sviđa mi se

  2. Fantome, ni ja to ne bih bolje sročio! Ustavna obaveza svakoga od nas je osobni razvoj i ne činimo li to – ne pridonosimo društvu. Nisam čitao ustav, ali sam siguran da je to tako.

    Da ne fantaziram vidljivo je recimo iz primjera … ajmo stavit primjer iz Indije. Sveti ljudi, koji se osobno razvijaju, ne jedu, meditiraju navrh stabla jedno 10 sati dnevno i tako deseteljećima, i pritom od imovine imaju samo krpu oko suhovanjavih bokova nisu oprezovani.

    Dok recimo, zla (zapadna) korporacija, koja je otvorila, radi pohlepe, pogon u Indiji i zapošljava 3.000 ljudi i hrani putem toga još barem 10.000 ljudi je vjerojatno oporezovana da se sve praši, barem odnosu na prijespomenutog meditativnog gurua.

    Ergo, država ne oporezuje one koje doprinose društvu. Tko to ne vidi, Dudek je.
    A Dudek bi rekao: Tetec, Tetec, meni se vidi da to nekak ni tak.

    Sviđa mi se

  3. Imućni i slavni hrle u Švicarsku jer tamo ne plaćaju porez na dohodak ili imovinu nego tzv. rental value nekretnina, umnožena s nekim brojem, dakle nekakav oblik poreza na potrošnju zapravo. Mislim da taj koncept “potencijalne najamnine” ne primjenjuje samo u Švicarskoj, ali je tipično švicarski. Nije da se takvim pristupom vlasnik kažnjava (kao što fantom sugerira) nego se jednostavno porez na nekretnine izračunava na taj način.

    Sviđa mi se

    1. Dakle nije šija nego je vrat. Jednako ti uzmem novac samo pod drugim opravdanjem. Pa je onda sve u redu. Slažem se. Socijalizam je super stvar.

      P.S. Taj porez plaćaju svi državljani Švicarske. Bogati i slavni pridošlice (dakle ne državljani) se direktno dogovaraju za dobivanje statusa rezidenta (ne državljanina) i postotak poreza koji će platiti (1-3%) na tzv. “personal world income”. Drugim riječima oni su u puno boljoj poziciji nego Švicarski državljani….

      Sviđa mi se

  4. kad si već spomenuo monopole, meni najdraži primjer iz povijesti je Standard Oil koji prekrasno ilustrira kako tržište funkcionira puno bolje od antitrust zakona.

    http://wiki.mises.org/wiki/Standard_Oil

    While Standard Oil owned 88% of refining business at its height (by no means a monopoly), its market share had already decreased to 64% by 1911 (before the anti-trust case

    The argument that Standard Oil extorted high prices from the public is simply unsupported by evidence. Indeed, the opposite appears to be true: Refined oil prices “fell from over 30 cents per gallon in 1869, to 10 cents in 1874, to 8 cents in 1885, and to 5.9 cents in 1897.” [19] Being a large market power, but a market power nonetheless, Standard Oil could not create monopoly prices for fear of competitors springing up to win over dissatisfied customers.

    btw. naletio sam na odličan tekst market vs. goverment na cafe hayek. preporučam tko nije pročitao.

    http://cafehayek.com/2014/12/government-regulation-vs-the-market.html

    Sviđa mi se

  5. Moje razumijevanje je: netko ima tri kuće i sve tri iznajmljuje, netko ima tri kuće i niti jednu ne iznajmljuje – obojica će platiti porez, ali ovaj koji ne iznajmljuje će platiti notional rental value, dakle neki postotak (70%?) od iznosa koji bi dobio da stvarno iznajmljuje. Dakle, faktički svi plaćaju porez na nekretninu, ali se obračunava na temelju njene rentne vrijednosti. Inače, Švicarska je na europskom začelju glede postotka kućevlasništva. Je li to, osim kulturoloških razloga, i zbog takvog sustava? Može biti da namjerno obeshrabruju posjedovanje nekretnina. Možda zato Švicarska nije imala neke dramatične događaje na tržištu nekretnina, ali istovremeno ima jednu od najviših razina hipotekarnih kredita (jer se troškovi odbijaju)?

    Ali ne vidim da je to bitno drugačije od poreza na nekretnine kakav postoji npr. u SAD-u, samo je način na koji se računa drugačiji.

    Sviđa mi se

    1. Da dobro si to shvatio. Ali nitko i nije tvrdio da se bilo koje uzimanje poreza bitno razlikuje po bilo čemu. Variraju opravdanja, ali se na kraju sve svodi na isto – otmi koliko možeš. Ili ti po narodski: “isti kur*c drugo pakovanje”.

      Meni uopće nije jasno zašto inzistiraš na dodatnim razlikama i objašnjenjima? Kada je sve jasno samo po sebi. Je li ti nekome to objašnjavaš kako je sunce svanulo a trava je zelena. Da, sunce je svanulo a trava je zelena. Zašto je to uopće bitno?

      Meni je potpuno svejedno hoće li meni netko uzeti xy kn iz džepa po obračunu A, B ili C, ili po metodi BLA ili MLA. Boli me kur*c po kojem će to obračunu uzeti i kako će to opravdati. Meni je bitna jedino činjenica da mi se uzima. Je li ti sada jasno?

      Sviđa mi se

  6. Zato jer koristim priliku da nešto naučim, dođem do nekih novih informacija. Osobno govoreći, pitanje poreza u Švicarskoj me trenutno ne dira, a niti jedna vrlo općenita i teorijska rasprava o monopolima neće ostaviti neki utjecaj na moj svakodnevni život. Ovo je platforma za raspravu i zabavu, a ne za rješavanje problema.

    Sviđa mi se

    1. Sumnjam da autor ovih članaka to sve radi iz zabave. Iskreno sumnjam. To je previše posla, i autor previše ozbiljno i sistematski radi taj posao. Za puno lošije odrađen posao ljudi primaju visoke plaće u državnoj upravi. Isto tako sumnjam da je autor tip čovjeka koji voli nešto raditi “onako”, tek tako da mu prođe vrijeme. Za to bolje služe rebusi i križaljke.

      A bome niti ja nisam taj tip. I ja volim na kraju vidjeti neke konkretne rezultate. Da ne mislim kako će barem nekoliko ljudi promijeniti način razmišljanja, te da će svi ovi razgovori na kraju dovesti do neke akcije, ostaje tek da se vidi kakve, ne bi napisao niti jednu jedinu rečenicu….

      To dakle ostavlja tebe sa tvojim motivima prilično usamljenoga. I nužno dovodi do razvodnjavanja cijele stvari. Baš kao što imamo situaciju razvodnjavanja i beskorisnog lupetanja na bezbrojnim “klasičnim” forumima. To je ono što ustvari ti radiš. Je li tako? (ne očekujem tvoj odgovor).

      Sviđa mi se

  7. Odgovoriču ti, iako opet radiš istu stvar i pozivaš druge diskutante da se očituju o svojim motivima, kao da si dežurni zaštitar bloga.

    Ovdje sam iz istog razloga kao i većina ljudi po forumima i blogovima – jer me ove teme zanimaju i volim raspravljati o njima, čak i s ljudima s kojima se ne slažem. Pogotovo s ljudima s kojima se ne slažem.

    Nisam napisao da to autor radi iz puke zabave nego da je ovo (blog) platforma za raspravu i zabavu – pri tome mislim na to da ovdje ljudi dolaze kako bi diskutirali (što je oblik zabave), komentirali, a ne kako bi rješavali važne probleme.

    Ne mislim da je postojanje ovakvih blogova sasvim nevažno. Svaka promjena počinje s idejama (When that crisis occurs, the actions that are taken depend on the ideas that are lying around). Blogovi ove vrste su korak u dobrom smjeru. Ali to ne znači da svaki komentator mora držati liniju i ne smije ništa dovoditi u pitanje jer onda, eto, on razvodnjava stvar. Nije zadaća niti jednog diskutanta na niti jednom blogu držati liniju i složno raditi na zajedničkom cilju.

    Ali razina rasprave na sličnim blogovima je ionako minimalna. Uglavnom dolaze ljudi koji su ideološki već na sličnim pozicijama, a svatko tko se ne slaže biva brzo čoporativno napadnut i otjeran, bez da je promijenio način razmišljanja.( A često dolaze i ispucavati frustracije koje valjda ne mogu ispucati nigdje drugdje, naravno da onda neistomišljenike dočekaju na nož).

    Ne znam koji su motivi svih ostalih ljudi koji ovdje dolaze komentirati; žele li si svi međusobno povlađivati, tepati, nalaziti se na kavicama i potom konkretno djelovati? Pa sam ja tu onda doista usamljen jer samo želim malo raspravljati bez ikakvog konkretnog cilja osim da, eventualno, nešto novo naučim?

    Što uopće znači razvodnjavanje cijele stvari? To može biti jedino ako se krene off topic (kao što smo mi malo krenuli s švicarskim porezima i sad ovim), ali bojim se da se ti često ne držiš teme i razvodnjavaš je pozivanjima na red, traženjem motiva i sličnim.

    Ako želiš mijenjati načine razmišljanja zašto ne pokreneš svoj blog? Tamo možeš staviti precizna pravila komentiranja – npr. “zabranjeno je razvodnjavati stvar neslaganjem”, “tko ne želi konkretno djelovati neka odmah napusti ovaj blog”…

    Liked by 1 person

  8. Pročitao sam nedavno od Thiela Zero to one i on ustvari zagovara stvaranje monopola i na neki način kaže da su monopli dobri i za osnivača (naravno), ali i za konzumenta jer npr. monopl Google-a na oglašivačkom tržištu (zbog svoje tehničke superiornosti) doveo je do toga da je Google razvio puno drugih stvari koje ne stvaraju nikakav profit, ali su stvorili vrijednost potrošačima. Ne bi to mogao da nije monopol.
    Naravno naglašava da je važno da je monopol stvoren tržišnim uvjetima, superiornošću kompanije, a ne dogovorom s nekim političarom.

    P.S. Što se tiče Standard Oila dobar mi je ovaj isječak iz odličnog dokumentarca The men whou built America

    Sviđa mi se

    1. upravo tako. evo eklatantan primjer.

      ako ja recimo proizvodim proizvod A za 10kn po proizvodu i prodajem ga za 9 kn po proizvodu, zašto je sama činjenica da ja držim 100% tržišta nekome problem, zašto bi se netko borio protiv monopola?
      naravno najčešće to nije baš tako eklatantno, ali očito dovoljno blizu tome da konkurencija jednostavno nema interesa ulaziti.

      no takve situacije su rijetkost i zapravo danas postoje samo na internetu, jer se internet pokazao prilično nepovoljan za regulaciju. i mogu zamisliti da zapravo sav napredak koji svijet ima unazad 30-40 godina unatoč sve nepovoljnijoj ekonomsko-političkoj klimi (povećana regulacija) dolazi upravo zahvaljujući internetu a unatoč toj svoj silnoj regulaciji.

      također teško je odvojiti i neke druge mehanizme, vjerojatno antitrust zakone i sl ti i takvi monopoli koriste zapravo vrlo spretno u svoju korist (npr. patentni zakoni su poznati da zapravo vrijede koliko novca imaš na računu).
      Recimo što meni znači patent za neku ideju ako nemam novca da ju na sudu zaštitim, ne preostaje mi drugo nego prodaja patenta (vjerojatno upravo tom monopolistu)…

      Dok recimo google, apple i slični imaju dovoljno novca da svoje patente iscijede do kraja.

      Sviđa mi se

      1. Pa mislim da je primarni problem u PRAVNIM monopolistima. Koji su cijeli sustav “pravosuđa” prilagodili svojim potrebama, a ne potrebama zajednice koja tu nakaradu plaća. U procesu su efikasno izbacili bilo kakvu konkurenciju. Mislim da je to glavni problem današnjeg modernog društva, koji na kraju ubija i tržište i demokraciju….

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s