Ordinalna korisnost

Jedan od čestih argumenata u korist progresivnog reketarenja oporezivanja ili nekakvih redistributivnih politika je teza kako vrlo bogatim ljudima jedna jedinica dohotka znači puno manje nego onim siromašnima. Primjerice, Bill Gates neće ni primijetiti ako mu uzmete jedan dolar, dok će nekom beskućniku biti od velikog značaja. Billu Gatesu ni da mu uzmete milijun dolara neće puno značiti, dok bi, na primjer, to mogli podijeliti tako da damo tisuću ljudi po tisuću dolara kojima bi do bilo od ogromne koristi. Prema tome, ukoliko uvedemo progresivnije stope poreza i najbogatiji pojedinci se najviše oporezuju pa se to redistribuira onim siromašnima, društvena korisnost će se povećati.

Problem s ovom tezom (osim što opravdava pljačku i nasilje) je, naravno, što pretpostavlja da se količina ukupne korisnosti može mjeriti.

Takva ideja je besmislena. Korisnosti za pojedince nisu objektivne veličine i ne mogu se mjeriti objektivnim mjerilima pa se uspoređivati korisnosti više pojedinaca. Vrijednosti dobara su uvijek subjektivne, a vrijednost nekog dobra za pojedinca će određivati korisnost koju to dobro omogućuje konkretnom pojedincu, u skladu s njegovim osobnim preferencijama. Međutim, ta se razina korisnosti ne može mjeriti kardinalno, već isključivo ordinalno, u usporedbi s nečim. Preferencije su rangiranja, a ne brojčano mjerilo!

Na primjer, zamislite da vas netko pita kojih vam je pet najdražih jela i vi nabrojite: 1. pizza, 2. biftek, 3. janjetina, 4. ćevapi, 5. špageti, vi ste time izrazili svoje subjektivne preferencije, odnosno korisnost koju za vas ispunjavaju navedena dobra. No, iz te rang liste mi ne možemo izvući nikakve količine korisnosti po nekom objektivnom mjerilu.

Primjerice, besmisleno je reći “Ja preferiram pizzu dva puta više nego biftek” ili “Janjetina mi je 50% draža od špageta”. Jasno, takvi se komentari možda nekad mogu čuti u žargonu, ali oni su besmisleni. Jedino što ova rang lista predstavlja jest to da biste se vi, da se nađete pred izborom između pizze i nečeg drugog, odlučili za pizzu. U stvarnosti ne postoji objektivna mjera korisnosti (npr. util). Dakle, korisnost se za pojedinca ne može nikako izražavati u kardinalnim brojevima (npr. “Korisnost jedne pizze za mene je 10 utila, a bifteka 8 utila”), već isključivo ordinalnim (npr. “Korisnost jedne pizze mene je veća od korisnosti jednog bifteka”). Korisnosti se mogu poredati na vrijednosnoj skali preferencija pojedinca, ali se razlike među njima ne mogu kardinalno izražavati nekom objektivnom mjerom. Korisnost pizze može biti veća (tj. više na skali preferencija) u odnosu na korisnost od bifteka za neku osobu, ali se ta razlika nikako ne može izraziti nekim kardinalnim brojem, nekom mjernom jedinicom (npr. da kažete “Pizza je meni korisnija od bifteka za dva utila”). To je potpuno suludo.

Ako je besmisleno izražavati korisnost nekog dobra za pojedinca u kardinalnim brojevima, onda je još puno besmislenije uspoređivati korisnosti različitih pojedinaca pa ih izražavati pomoću nekih mjernih jedinica. Uzmimo da neki vaš prijatelj poreda svoja najdraža jela ovim redom: 1. janjetina, 2. ćevapi, 3. pizza, 4. omlet, 5. šparoge. Na koji način bi se ovdje mogla uopće uspoređivati korisnost koju različita jela donose različitim pojedincima? Korisnost pizze za vas je 10 utila, dok je vašem prijatelju samo 7? Potpuno suludo.

Korisnost nije neka objektivna veličina koja se može mjeriti objektivnim jedinicama, poput dužine, mase, temperature, volumena i sl. Dok je, s jedne strane, moguće izračunati koliko je ukupna masa ili visina svih ljudi u nekoj zajednici, potpuno je besmisleno govoriti o ukupnoj količini društvene korisnosti, pa je stoga i besmisleno opravdavati redistribuciju dohotka i progresivno oporezivanje na temelju povećanja društvene korisnosti. Ne možemo izvoditi matematičke operacije zbrajanja i množenja s rednim brojevima.

Na ovakvim iskrivljenim poimanjima korisnosti u ekonomskom smislu se često temelje i neke druge intervencionističke politike, ali o tome drugom prilikom.