Evanđelje po Marxu: Pokušaj uskrsnuća

Nećeš, razbojniče.

Najopasnija knjiga ekonomske tematike iz 19. stoljeća uvjerljivo je Marxov Das Kapital. U 20. stoljeću je to The General Theory of Employment, Interest and Money Johna M. Keynesa, a u 21. stoljeću zasad je vodeći Capital in the 21st Century druga Thomasa Pikettyja.

Na radost domaćih socijalista i ostalih neprijatelja slobode, u Hrvatskoj je nedavno izašao hrvatski prijevod spomenutog bestselera francuskog socijalističkog apostola koji je među ljevičarskom elitom na Zapadu već zacementirao svoje mjesto kao jedno od najvažnijih štiva ikad napisanih. Istina, neki od domaćih komunista smatraju kako manifest druga Thomasa ipak nije dovoljno radikalan. Drug Thomas uopće ne krije kako inspiraciju za svoj magnum opus nalazi u radu najopasnijeg ideologa u povijesti filozofije, Karla Marxa, i njegovim apokaliptičnim propovijedima. Pikettyjeve teze su već naširoko demantirane i propuštaju na sve strane, ali to našim urbanim socijalistima neće predstavljati nikakav problem prilikom upijanja njegovih ideja. Ako Karl Marx može dan danas još uvijek uživati respektabilan ugled diljem svijeta, iako je Eugen Böhm von Bawerk obrisao pod njegovim nebulozama još davne 1896. godine i završio raspravu s marksističkom teorijom, zašto ne bi i njegov nasljednik?

Uglavnom, drug Thomas kroz rad ispituje kretanje nejednakosti u bogatstvu i gospodarski rast u kapitalizmu, te dolazi do revolucionarnog zaključka o inherentnom “kvaru” kapitalizma, navodnoj tendenciji da stopa prihoda od kapitala u dugom roku bude viša od gospodarskog rasta, a koja je, po drugu Thomasu, uzrok sve veće društvene nejednakosti, te je prijetnja tiraniji većine demokraciji i dovodi do koncentracije bogatstva u rukama vrlo malog broja pojedinaca (oligarha). Navodno, stvorit će se dinastije rentijera koji će gomilati bogatstvo bez ikakvog konkretnog rada, njihov naslijeđeni kapital će zarađivati prinose od nekih 4-5% godišnje sam od sebe i tako će se povećavati jaz nejednakosti između ultrabogate manjine i siromašne većine.

The inequality r > g implies that wealth accumulated in the past grows more rapidly than output and wages. This inequality expresses a fundamental logical contradiction. The entrepreneur inevitably tends to become a rentier, more and more dominant over those who own nothing but their labor. Once constituted, capital reproduces itself faster than output increases.

Kao spasonosno rješenje za taj problem, svojevrsni Endlösung, drug Thomas predlaže uvođenje globalnih vrlo progresivnih poreza na dohodak i bogatstvo. Najviše marginalne stope poreza na dohodak bi iznosile oko 80%, a na bogatstvo oko 5-10% godišnje. Zaista briljantna ideja, pa kako se toga netko već nije sjetio? Stvarno revolucionarno, nema što.

Drug Thomas i njegov intelektualni guru

Pikettyjev neozbiljni manifest je promašen na mnogo razina, vjerojatno najbolji rezime nam daju profesori Xavier Sala-i-Martin ovdje i Justin Wolfers ovdje, te Skyler Lehto ovdje ali krenimo redom.

1. Ne postoji problem nejednakosti. Nejednakost nije nikakav problem per se, već je prirodna pojava. Ljudi su različiti, različito izgledaju, imaju različite psihičke i fizičke karakteristike. Nismo svi podjednako lijepi, pametni, talentirani, nemamo jednake ukuse i interese, nemamo jednake sklonosti raznim stvarima, imamo različite vremenske preferencije, itd. Ukupnost dobrovoljnih interakcija slobodnih pojedinaca će uvijek nužno rezultirati nejednakom raspodjelom bogatstva među njima. Slobodni ljudi nisu jednaki, jednaki ljudi nisu slobodni. Na što bi ličilo egalitarističko društvo možete pogledati kod Harrisona Bergerona. Na kraju krajeva, zar nam ljevičarska agenda ne govori kako je raznolikost naša snaga? Ah, tko će to sve pohvatati.

Ono što jest problem je siromaštvo i neimaština. Međutim, socijalisti bi radije da su svi jednako siromašni nego da su nejednako bogati. Socijalisti bi radije da su siromašni još siromašniji, ukoliko će bogati biti manje bogati. Socijalistima, primjerice, više smeta što se ekonomska nejednakost u Kini povećala kroz zadnjih dvadesetak godina nakon liberalizacije (iako se u tom periodu drastično poboljšao životni standard milijarde ljudi i stotine milijuna su spašeni od gladi) nego što su deseci milijuna Kineza umirali od gladi tijekom komunističke diktature pod vodstvom Mao Zedonga. Kako drug Thomas kaže za progresivno oporezivanje u Kini “još nije dovoljno progresivno”.

Uostalom, zašto se koncentrirati na nejednakost u novčanim jedinicama? Ljudi ne mogu konzumirati novac nego ga razmjenjuju za druga dobra, pa zašto ne pogledamo što taj novac može danas kupiti?

U Sjedinjenim Američkim Državama koje drug Thomas navodi kao poseban primjer vrlo izražene nejednakosti, oko 80% onih koji se smatraju “siromašnima” po njihovim standardima posjeduje klima uređaj, preko 90% mikrovalnu pećnicu, blizu 70% ih ima kablovsku ili satelitsku TV, oko 75% ih ima automobil ili kamionet, a 31% više od jednog vozila, više od polovica siromašnih obitelji s djecom ima barem jednu igraću konzolu (PlayStation ili Xbox), 65% ih ima sušilicu u kući, trećina ih ima plazmu ili LCD televizor. Više od 40% siromašnih u SAD su vlasnici svojih domova. I to su sve podaci za kriznu 2010. godinu. U kriznoj 2009. godini, čak 96% siromašnih roditelja je u anketi američkog ministarstva poljoprivrede izjavilo kako im djeca ni u jednom trenutku godine nisu bila gladna zbog nemogućnosti nabavljanja hrane. Još 2005. godine su gotovo dvije trećine siromašnih kućanstava u SAD-u posjedovale više od jedne televizije, 25% ih je posjedovalo perilicu za suđe, 22% ih je imalo više od jednog DVD playera, dok ih je 99,6% posjedovalo frižider. Čak je bilo nekih kućanstava koja su posjedovala jacuzzi a istovremeno spadala u skupinu “siromašnih”.

Prema tome, biste li radije bili nejednaki u prosperitetu ili jednaki u neimaštini? Biste li radije bili “siromašni” u neegalitarnom SAD-u ili pak prosječno bogati u relativno egalitarnoj Albaniji ili Etiopiji?

2. Različita metodologija izračuna bogatstva najbogatijih 1% u SAD-u za pojedina razdoblja dovodi kod druga Thomasa do pogrešnih zaključaka (da je nejednakost na najvišim razinama od Velike Depresije). Nadalje, drug Thomas zanemaruje da su brojne zakonske promjene, pa i porezne reforme, tijekom osamdesetih i devedesetih godina u SAD imale značajan utjecaj na povećane prijavljenog dohotka pojedinaca, poput smanjenja najviših marginalnih poreznih stopa sa 70% na 28%. Vlasnici korporacija su imali običaj zadržavati prihode unutar korporacija zbog visokih poreza, ali nakon što su porezi smanjeni su ih češće prijavljivali kao individualni dohodak. Bilo je tu još nekoliko važnih zakonskih promjena koje su utjecale na povećanja prijavljenih dohodaka od strane najbogatijih pojedinaca, koje pobliže pojašnjava Alan Reynolds ovdje.

Također, Chris Giles ovdje ukazuje na još neke propuste u metodologiji i manipulacije u obradi podataka.

Što je onda ovo?

No, dobro, nije vjerojatno bio lagan posao skupljati i obrađivati sve te podatke, te voditi računa o promjenama metodologije izračuna i poreznih zakona, pa možemo za ovih par detalja progledati kroz prste drugu Thomasu, iako na par mjesta namjerno malo laže.

3. Centralna Pikettyjeva teza da r>g u dugom roku vodi povećanju nejednakosti je netočna. Iz pretpostavke da je stopa povrata na kapital u nekom društvu viša od gospodarskog rasta jednostavno ne slijedi da dolazi do povećane nejednakosti i koncentracije bogatstva u rukama malog broja dinastija.

Možemo zamisliti društvo u kojem pojedinci počinju raditi kao mladi, tijekom cijelog radnog vijeka pažljivo štede novac, i odlaze u mirovinu u starosti. Kada odu u mirovinu koriste svoju ušteđevinu i kamate za život, potroše sav imetak na sebe i ne ostave ništa u nasljedstvo potomcima. Istu stvar urade i njihova djeca i unuci i praunuci, itd. U takvom društvu sasvim je moguće da je r>g, međutim, nitko nije zaradio niti jednog dolara naslijeđenog bogatstva.

U stvarnom svijetu, doduše, ljudi ne potroše baš svu ušteđevinu koju imaju i nešto ostave djeci, ali algebarski izraz r>g nam ne govori baš ništa o tome.

4. Povećanje razlike r-g ne dovodi nužno do povećanja kapitala i koncentracije bogatstva, kao što to drug Thomas predstavlja. Ono što drug Thomas zanemaruje jest potrošnja. Ideja kako nejednažba r>g vodi većem gomilanju bogatstva i povećanju nejednakosti podrazumijeva da vlasnici kapitala reinvestiraju sav svoj dohodak, a da radnici dohodak od svog rada ne investiraju, što je prilično daleko od istine. Vlasnici kapitala ne žive vječno i ne moraju konstantno reinvestirati cijelo svoje bogatstvo, naprotiv, s povećanjem bogatstva povećava se i sklonost potrošnji kod pojedinaca (tzv. wealth effect) te se jedan dio tog kapitala potroši. Stoga se navodna tendencija povećanja odnosa kapitala i dohotka kompenzira povećanom sklonošću trošenju tog kapitala. Sa svakim povećanjem bogatstva, dolazi do povećane potrošnje. Pogotovo je to primjetno kod djece i unuka nasljednika, uopće nisu neuobičajeni slučajevi raskalašenosti djece bogatih roditelja koji su za svog života spiskali veći dio nasljeđenog bogatstva. Ne samo to, nego možemo naići i na brojne primjere pojedinaca koji su uspjeli u relativno kratkom vremenu izgubiti ogromno bogatstvo koje su sami stekli tijekom svog radnog vijeka, a na nasljedstvom.

Drug Thomas pretpostavlja da se povrat na kapitala vrlo sporo smanjuje, ako uopće, s povećanjem bogatstva i da je sav povrat od kapitala reinvestiran, no to je u potpunoj suprotnosti i s logikom i s empirijom.

5. Drug Thomas proročanstvo o povećanju nejednakosti izvodi iz dva “fundamentalna zakona kapitalizma” (prvi je obična tautologija, a drugi izvodi iz Harrod-Domarovog modela rasta):

1) udio kapitala u nacionalnom dohotku α = r × β , gdje je r stopa povrata na kapital, a β odnos bogatstva i dohotka:

2) omjer bogatstva i dohotka β = s/g , gdje je s stopa štednje (udio štednje u nacionalnom dohotku), a g stopa rasta nacionalnog dohotka

Kada uvrstimo 2) u 1) dobijemo da je α = r × s/g, a iz toga proizlazi da, ako je r>g, povećava se udio kapitala u nacionalnom dohotku.

Međutim, ono što drug Thomas ovdje pogrešno implicira jest konstantan s (neto stopa štednje). U stvarnosti, smanjen udio neto štednje u dohotku može neutralizirati smanjenu stopu gospodarskog rasta. Također, sama promjena (pad) stope gospodarskog rasta može imati učinak na smanjenje kamatne stope, i stopa povrata na kapital r nije potpuno neovisna o stopi gospodarskog rasta g. Drug Thomas tvrdi da se r ne bi trebao puno mijenjati zbog visoke elastičnosti kapitala, no tu fundamentalno griješi jer:

6. Kapital je relativno neelastičan, a ne elastičan, kako to drug Thomas misli. Pitanje elastičnosti supstitucije kapitala i rada je doduše empirijsko pitanje, ali praktički sva postojeća istraživanja (Hamermesh, Mairesse/Hall/Mulkay, Chirinko/Fazzari/Mayer, Krussel/Ohanian/Rios-Rull/Violante, Chirinko, Tipper, Acemoglu, Antras, Klump/McAdam/Willman, Bishwanath/Basanta/Akhilesh,  Oberfield/Raval) ukazuju da je ona znatno ispod 1 (čak i ispod 0.5), tj. ukazuju na neelastičnost supstitucije, pa čak i u dugom roku.

Prema tome, kako sam drug Thomas navodi:

If the elasticity lies between zero and one, then an increase in the capital/income ratio β leads to a decrease in the marginal productivity of capital large enough that the capital share α = r × β decreases.

Da, majstore. 🙂

Mada, drugu Thomasu bi netko mogao objasniti da granični fizički proizvod kapitala nije ni nužan ni dovoljan uvjet za ostvarivanje pozitivnog povrata na kapital. Na primjer, Bob Murphy.

7. Kao svaki pravi socijalist, drug Thomas vjeruje da samo rad stvara vrijednost, te da povrat na kapital dolazi sam od sebe. Da bi kapitalisti ostvarili neki povrat i povećali svoje bogatstvo, oni moraju konstantno ulagati u nešto profitabilno, a da bi neki projekt bio profitabilan na slobodnom tržištu, on mora za mase potrošača stvoriti neku vrijednost, mora ljudima ponuditi nešto za što su oni voljni dobrovoljno izdvojiti dio svog dohotka. Akumulacija kapitala omogućava bolju tehničku opremljenost rada i veću produktivnost od čega koristi na kraju imaju svi, pogotovo radnici kojima rastu realne plaće, za isti rad dobiju više (ili za manje rada dobiju isto), ali čini se da drug Thomas to uopće ne razumije. Na slobodnom tržištu, da bi se pojedinac obogatio on jednostavno mora ispunjavati tuđe potrebe, mora drugima dati nešto za uzvrat što oni vrednuju više od novca kojeg se odriču. Bogatstvo nije igra sa sumom nula, nego se stalno stvaraju nove vrijednosti i povećava ukupno bogatstvo u društvu (osim kada se tržištu ne dozvoli da funkcionira). Ukoliko vlasnici kapitala ne ulažu u one poslove koje stvaraju vrijednost za njihove bližnje, njihovo bogatstvo će s vremenom presušiti.

8. Iako mjera bruto društvenog proizvoda (BDP ili GDP) vjerojatno jest najbolje što imamo za procjenu blagostanja i prosperiteta, ona svakako ima nekoliko značajnih nedostataka (no, i dalje je prikladnija od alternativa). Jedan od tih nedostataka, pogotovo u ovom kontekstu kada se koncentriramo na društvenu nejednakost, je što ne uzima u obzir mnoge blagodati koje su danas zbog tehnološkog napretka u razvijenim zemljama dostupne gotovo svima praktički besplatno, a koje za njihove korisnike imaju relativno visoku vrijednost, tj. imamo veliki tzv. potrošačev višak. Uzmimo na primjer samo internet i sve što danas ide s tim što ljudi masovno koriste:

• Google tražilica preko koje gotovo svaki podatak koji vas zanima iz bilo kojeg područja možete saznati u roku nekoliko sekundi za što su vam nekad trebal dani traženja literature i listanja po debelim knjižurinama
• društvene mreže poput Facebooka i Twittera, te elektronička pošta koja je danas glavni način komunikacije
• YouTube servis na kojem možete poslušati svaku pjesmu na svijetu, pogledati stotine tisuća sati dokumentaraca iz bilo kojeg interesnog područja, isto toliko sati predavanja najpoznatijih svjetskih profesora bilo kojeg predmeta, snimke sportskih utakmica, zanimljive humoristične klipove i što sve ne
• internet novinski portali i mediji putem kojih se svakodnevno informirate u bilo koje doba dana
• torrenti putem kojih si možete “skinuti” gotovo svaki film ili seriju koja vam padne na pamet
• video streamovi koji vam omogućuju uživo praćenje sportskih utakmica na internetu iz svih krajeva svijeta
• milijuni knjiga i znanstvenih radova besplatno dostupnih u .pdf ili .epub formatu iz bilo kojeg područja interesa
• online kupovina iz cijelog svijeta
• itd., itd., itd.

Sve te su stvari danas dostupne gotovo svim stanovnicima gotovo svake zapadne “kapitalističke” zemlje za koje drug Thomas izražava zabrinutost zbog rasta nejednakosti i te stvari nedvojbeno dovode do znatnog rasta blagostanja, te do velike uštede vremena, ali ništa od toga ne ulazi u izračun BDP-a niti u gospodarski rast. Bilo bi dobro provesti anketu među salonskim ljevičarima bi li se bili voljni odreći Wikipedije, Facebooka i Google-a, ako će se bogatstvo pohlepnih kapitalista poput Billa Gatesa i Marka Zuckerberga podijeliti djeci u Africi.

9. Ono što se redovito i uglavnom namjerno zanemaruje u pričama oko nejednakosti i “nepravedne” raspodjele bogatstva među ljudima je socijalna mobilnost stanovništva. Često čujemo kako X% stanovništva posjeduje Y% bogatstva i kako to nekako nije u redu i tu treba nešto poduzeti (X je vrlo mali broj i često jednoznamenkast, a Y vrlo visok dvoznamenkast). Ono što pak ne čujemo često jest kako u stvarnosti, kad pogledamo stvarne ljude od krvi i mesa koji čine te dohodovne razrede, da isti ljudi rijetko ostaju cijeli život u istim razreda, već se konstantno mijenjaju. 10% najbogatijih danas nisu isti koji su bili prije 10 godina kao ni isti oni koji će biti za 10 godina, naprotiv.

Uzmimo za primjer opet SAD kao primjer pomahnitalog brutalnog kapitalizma koji se obično uzima kao zemlja s niskom dohodovnom mobilnosti stanovništva i ovaj rad. Od stanovništva koje je 1979. činilo najsiromašnijih 20%, samo ih je 14% ostalo u tom najdonjem kvintilu za 10 godina, a 15% ih doseglo čak najbogatijih 20%. Također, od onih koji su činili 1% najbogatijih, za 10 godina ih 58% nije više bilo u toj kategoriji. Nadalje, od stanovništva SAD-a koji su 1975. bili u najdonjem kvintilu, svega 5,1% ih je tu ostalo do 1991. godine, 30% ih je doseglo najbogatijih 20%, a čak 60% ih je doseglo najbogatijih 40%. Svega oko 4% stanovništva u SAD-u ostaje siromašno dulje od dvije godine.

Prema zadnjem istraživanju, od stanovništva koje je bilo u najsiromašnijem kvintilu 1996., njih 57% više nije bilo među najsiromašnijih 20% u 2005., a 5,3% ih je dospjelo u najbogatijih 20%. Također, od najbogatijih 1% iz 1996., oko 58% ih više nije u tih 1%, a čak 12% ih nije uopće među najbogatijih 20% stanovništva. Što se tiče onih najbogatijih 0,01%, čak 75% ih nije više u tom razredu (a 6% ih nije uopće u najbogatijih 20%).

Kada se pogledaju bolje stvarni ljudi koji čine te dohodovne razlike, uočava se da su u najdonjim kvintilama većinom mladi ljudi, studenti, i siromašni imigranti, koji tijekom vremena stječu iskustvo i postepeno se “penju” u više razrede, a dohodovni razredi zapravo jako koreliraju sa starosnim razredima. Na primjer, ljudi u starosnoj dobi između 45 i 54 godine zarađuju u prosjeku gotovo 50% više od ljudi između 25 i 34 godine, te oko 100% više od onih u dobi između 15 i 24 godine.

Mimo svega toga, što se tiče toga da najbogatijih 10% ili 1% stanovništva posjeduje sve veći udio bogatstva, samo bih napomenuo još da npr. profesori Armour, Burkhauser i Larrimore, koristeći drukčiju metodologiju izračuna, ovdje dolaze do nekih drugih zaključaka.

10. Pogledajmo što se događa u svijetu. Časopis Forbes od 1987. svake godine objavljuje listu svjetskih milijardera za koje drug Thomas govori:

If we now consider the one-hundred-millionth wealthiest part of the world’s population, we find that their average wealth increased from just over $3 billion to almost $35 billion, for an even higher growth rate of 6.8 percent above inflation.

Znate li tko je bio najbogatiji čovjek na svijetu 1987., kada je prva lista objavljena? Yoshiaki Tsutsumi. Zašto niste nikad čuli za njega? Zato što je do danas izgubio 96% svojeg bogatstva. Pa, ne izgleda baš kao stopa povrata od 7% iznad inflacije, zar ne?

Nego, pogledajmo listu najbogatijih ljudi 1915. u usporedbi s onom iz 2000.

Kao što vidimo, sve su neka nova prezimena (Schwab je ostalo isto, ali nisu u rodu, radi se o drugoj obitelji) što se ne podudara s Pikettyjevom tezom o pojavi oligarhijskih dinastija. Zapravo, ako bolje pogledamo, većina najbogatijih ljudi danas su sami stvorili svoje bogatstvo.

Također, ako pogledamo Forbes 400, listu 400 najbogatijih Amerikanaca, možemo vidjeti da je od onih koji su bili na popisu 1982., kada je lista prvi put objavljena, samo 36 ljudi još uvijek na toj listi (9%), iako bi, da su zarađivali godišnji povrat na kapital od 4% velika većina ostala i dalje na listi. Međutim, nisu, nego su dobar dio bogatstva potrošili, jedan dio donirali, i jedan dio ulagali u neuspješne poslovne projekte. To je potpuno suprotno od teze koju iznosi drug Thomas.

11. Još u prvom dijelu knjige, drug Thomas iz nekog čudnog razloga predviđa strmoglavi pad stope rasta svjetskog dohotka u budućnosti na razinu od ispod 1,5% godišnje i zapravo na to predviđanje se poziva dobrim dijelom knjige opisujući svoje proročanstvo, međutim, nema nikakvog razloga zašto bi globalni dohodak konstantno počeo padati idućih desetljeća kad zadnjih barem 200 godina svjedočimo rastućim stopama rasta svjetskog dohotka, što se vidi čak i ih samih grafova u njegovoj knjizi. Zapravo, nije da baš nema razloga, ali taj razlog nije kapitalizam. Ekonomska teorija i povijesno iskustvo nam govore kako su za gospodarski rast i prosperitet upravo ključni slobodno tržište i poštivanje privatnog vlasništva, stoga, ako je drug Thomas stvarno zabrinut za gospodarski rast u budućnosti, onda mu nije pametno lobirati za gušenje kapitalizma.

Cijela njegova paranoična retorika oko nejednakosti uzrokovane r>g se zapravo temelji na njegovom prostom pogađanju kretanja stopa gospodarskog rasta u idućih 100 godina! Pa zašto čovjek ne zgrće bogatstvo na tržištima kapitala kad već unaprijed zna kako će se kretati stope povrata na kapital i gospodarski rast kroz cijelo 21. stoljeće?

12. Kao svaki pravi socijalistički ekonomist (je li ovo oksimoron, btw?) drug Thomas vjeruje da je kapital homogen. Zbog toga drug Thomas uopće ni ne pridodaje veliku važnost pitanju odakle točno rastući povrat na kapital (r) dolazi?

Problem s njegovom kvantifikacijom kapitala i besmislenost zbrajanja različitih kapitalnih dobara detaljnije pojašnjava profesor Galbraith (koji je inače nekakav post-keynesijanac) ovdje, no na stranu i to.

Ono što je bitno i što je vidljivo iz samog Pikettyjevog rada jest da je gotovo čitav porast bogatstva u zadnjih par desetljeća rezultat rasta cijena stambenih objekata!

Struktura kapitala u Francuskoj

Struktura kapitala u UK

Struktura kapitala u SAD

Struktura kapitala u Njemačkoj

Struktura kapitala u Kanadi

Svi ovi grafikoni nalaze se u Pikettyjevoj knjizi koja je uostalom i cijela dostupna na internetu pa možete sami provjeriti. Mislim da se dobro vidi i da je zaključak očit. Porast vrijednosti kapitala u drugoj polovici 20. stoljeća je uvjerljivo najvećim dijelom rezultat ničega drugog nego porasta cijena stambenih objekata (housing), a ne “eksploatacije” radnika povećanom akumulacijom produktivnog kapitala, kako to socijalisti vole prikazivati. Gotovo cijeli porast odnosa “kapitala” i dohotka na koji drug Thomas ukazuje je zapravo očitovanje porasta cijena nekretnina u zadnjih pola stoljeća. Ustvari, prilično je nejasno zašto uopće uključivati stambene objekte (potrošno dobro) u kalkulaciju količine kapitala, kao da drug Thomas ne shvaća razliku između kapitala i bogatstva. Po istom principu mogao je u “kapital” brojati automobile, odjeću ili namještaj.

Kako objašnjava profesor Reisman:

Classifying owner-occupied housing as a capital good, leads to the distortion of inventing an income earned on the alleged capital invested in this good. This is the “rental equivalent” that Piketty mentions. What is entailed here is imagining that the homeowner rents his home—from himself—at the going rate for the actual rental of such a home in the market. This fictional rent is then treated as a kind of sales revenue for the homeowner. The homeowner’s expenses for maintenance, repairs, utilities, and the like are treated as costs to be deducted from the make-believe sales revenue. The result is an alleged net rent or profit. All of these “profits” are then added to the profits earned by business firms and count in the alleged growing disparity between profits and wages.

Piketty could easily enlarge the profit share of national income even more by applying the same procedure to all durable consumers’ goods for which there are rental markets, most notably, automobiles, furniture, appliances, even clothing. Then there would be still more profits relative to wages, and an even worse alleged problem concerning the height of the capital/income ratio.

Dakle, porast cijena nekretnina na tržištu doveo je do porasta tržišne vrijednosti bogatstva vlasnika kuća i stanova, no to nema veze s povećanom akumulacijom fizičkog kapitala u odnosu na nacionalni dohodak.

No, dobro, cijene nekretnina jesu porasle i na koji način su njihovi vlasnici mogli iskoristiti tu okolnost za ostvarivanje većeg povrata na kapital? Jasno, iznajmljivanjem.

Ne vjerujem baš da su većina današnjih multimilijardera bogatstvo stekli prvenstveno iznajmljivanjem svojih kuća, ali svejedno, pogledajmo nešto drugo. Ekonomska nam teorija govori da vrijednost nekretnina teži zbroju sadašnjih (diskontiranih) vrijednosti budućih renti, međutim, to ne mora uvijek biti tako (npr. slučajevi nekretninskih “balona”). Drug Thomas je u svojoj analizi koristio tržišne vrijednosti nekretnina, međutim, francuski ekonomisti Bonet, Bono, Chapelle i Wasmer rade genijalnu stvar i analiziraju strukturu kapitala u 20. stoljeću uzevši u obzir diskontiranu vrijednost renti (rad dostupan ovdje). Zaključci su vrlo zanimljivi:

Francuska

SAD (lijevo) i Kanada (desno)

Ujedinjeno Kraljevstvo

Genijalno! Koristimo li se vrijednostima izvedenih iz renti, odnos kapitala i dohotka se uopće nije značajno povećao (dapače, negdje se i smanjio)! Možda jest došlo do rasta cijena imovine, ali vrijednost renti (povrata na taj kapital) je više-manje konstantna u odnosu na dohodak.

13. Ono što mi odgovara je pravilo, a ono što mi ne odgovara je iznimka. Tako bi se otprilike mogla sažeti logika druga Thomasa.

Pogledajmo još jednu stvar iz njegovog rada:

Na grafikonu iznad prikazani su udjeli dohotka od rada i kapitala u nacionalnom dohotku u Velikoj Britaniji od kraja 18. stoljeća do danas. Očigledan je trend od sredine 19. stoljeća (faza procvata liberalnog kapitalizma) povećanja udjela dohotka od rada koji doseže vrhunac oko 1970. i tada slijedi blagi pad.

Drug Thomas tvrdi kako je prirodno pravilo u kapitalizmu da udio dohotka od kapitala u ukupnom dohotku raste, dok je razdoblje između 1910. i 1980. bilo iznimka od tog pravila zbog šokova poput velike ekonomske krize i svjetskih ratova, pojava koje će se teško opet ponoviti.

Zanimljivo. Hajdemo promisliti je li se dogodilo možda još nešto u zadnjih par desetljeća što se prije toga nije dogodilo i što će se vrlo teško ponoviti, pogotovo tamo osamdesetih i devedesetih?

Hm… pa možda ulazak oko 4 milijarde novih ljudi na globalno tržište?

Gospodarsko otvaranje Kine, Indije, jugoistočne Azije, pad komunističkog istočnog bloka i otvaranje zemalja bivšeg SSSR-a i istočne Europe svjetskom tržištu rada i kapitala? Pazite, samo u Kini, Indiji i Indoneziji živi gotovo polovica svjetskog stanovništva. Je li možda moguće nekako da je njihovo priključenje svjetskom tržištu jedan takav šok koji navodi drug Thomas? Je li možda moguće da je zapravo onda to razdoblje od zadnjih tridesetak godina iznimka, a ne pravilo?

14. Drug Thomas je prokleti nacionalist. Kroz cijeli svoj rad drug Thomas se koncentrira i opisuje nejednakost u bogatstvu unutar pojedinih država (SAD, Francuska, UK, Njemačka, Kanada, Švedska) i navodi kako se kroz zadnjih tridesetak godina jaz između bogatih i siromašnih u tim zemljama povećao, te se boji da će se takav trend nastaviti u budućnosti.

Međutim, čini se da se drug Thomas uopće ne pita što se događa na globalnoj skali. Zašto gledati samo podatke unutar nekih arbitrarno određenih političkih granica? Zašto ne pogledamo što se događa s nejednakosti u svijetu u zadnje vrijeme tijekom globalizacije?

Nejednakost na globalnoj razini opada zadnjih 20 godina. Sasvim je moguće da se unutar svake zemlje odvija rast nejednakosti među stanovništvom, a da se na globalnoj razini smanjuje, i nešto slično tome izgleda da se događa i sada. Možda jest točno da se nejednakost u bogatstvu povećava između stanovnika nekih razvijenih zemalja, ali na razini svijeta se ona smanjuje. Možda jest istina da se povećao jaz u bogatstvu između najbogatijih i najsiromašnijih Amerikanaca ili Britanaca, ali jaz između prosječnog Amerikanca ili Britanca i prosječnog Kineza ili Indijca se smanjuje! To nije uopće toliko nelogično, s obzirom da globalizacija i otvaranje trećeg svijeta svjetskom tržištu privlače multinacionalne kompanije koje sele neke proizvodne pogone u područja s nižim troškovima radne snage, pa na taj način rastu realne plaće u siromašnijim zemljama u odnosu na razvijenije zemlje. Istina, oni koji su tu na kratkoročnom gubitku jesu slabije kvalificirani radnici u razvijenim zemljama koji gube poslove u korist radnika u siromašnim zemljama (a pri tome im još odmažu i državna određivanja minimalne zarade). Umjesto da korporacija plaća NKV Amerikanca 2000 dolara mjesečno, plaćat će Kineza 400 dolara.

Prema tome, zašto drug Thomas gleda samo blagostanje građana razvijenih zemalja? Pa zato što je nacionalist! Ne samo to, nego bih rekao čak da je i obični pokvareni rasist, s obzirom da mu toliko smeta povećanje blagostanja stotina milijuna Kineza, Indijaca i Vijetnamaca u odnosu na Europljane. Smatra li on njih možda zaostalim pripadnicima nižih rasa koji ne zaslužuju priključak svjetskom napretku?

Stvarno sam duboko razočaran. Mislio sam da nas ljevičarska agenda uči kako takve stvari zapravo ne postoje, već da su socijalni konstrukt i da moramo biti tolerantni prema onima koji su različiti od nas. Ah, tko će više sve to popamtiti.

Nego, pogledajmo sad ovo:

Ovaj grafikon nam pokazuje procjenu kretanja Gini koeficijenta na globalnoj razini. Crna krivulja pokazuje nejednakost između zemalja po njihovom prosječnom dohotku, međutim, ona je potpuno irelevantna jer ne uzima u obzir veličinu populacije, pa jedna Kina ili Indija koje imaju po preko milijardu ljudi nose istu težinu kao npr. jedna Slovenija ili Luksemburg.

S druge strane, crvena linija nam pokazuje razlike u prosječnom dohotku po zemljama usklađene za veličinu populacije i vidimo da se od 1960. ta razlika smanjuje. Izvor je ovdje.

Pa sad pogledajmo nešto još ljepše:

Svjetska distribucija dohotka

Gini koeficijent na svjetskoj razini

Nejednakost unutar zemalja, između zemalja i ukupno

Izvor svih grafova je ovaj sjajan rad profesora Maxima Pinkovskiya i Xaviera Sala-i-Martina.

15. Vidimo da se globalno nejednakost zapravo smanjuje, ali, kao što je navedeno, nije bitna nejednakost, nego siromaštvo. Pa pogledajmo što se događa sa siromaštvom u svijetu:

Udio svjetskog stanovništva na manje od 1$ dnevno

Broj stanovnika na manje 1$ dnevno u apsolutnim iznosima

Stope svjetskog siromaštva po različitim kategorijama

Izvor grafikona je isti rad, a iznosi su u dolarima iz 1987. godine što je službena definicija Svjetske banke. Još zanimljivih sličica iz tog rada možete pogledati i kod Strašila.

Dakle, siromaštvo u svijetu se drastično smanjuje. I to ne samo u relativnim iznosima, nego i u apsolutnim. Ne zaboravimo da se od 1970. broj svjetskog stanovništva gotovo udvostručio.

1970. godine broj svjetskog stanovništva je iznosio oko 3,6 milijardi, a gotovo milijarda (967,6 milijuna) je živilo na manje od jednog dolara dnevno. Do 2006. godine broj stanovnika je porastao na 6,5 milijardi, a broj ljudi koji živi na manje od jednog dolara dnevno je opao na oko 350 milijuna. Znači, ne samo da broj siromašnih znatno opada kao udio u svjetskom stanovništvu nego opada i kao apsolutni broj. Možete pogledati ovdje i odličnu kratku prezentaciju profesora Hansa Roslinga.

Eto do čega je doveo zločesti kapitalizam, i sve to još usprkos trendu sve rastućeg intervencionizma, državne potrošnje i poreznog opterećenja, barem na Zapadu. A zamislite gdje bi tek bili da se dozvoli slobodnom tržištu da funkcionira!

Da se razumijemo, još uvijek stotine milijuna ljudi u svijetu živi u kroničnom siromaštvu, milijuni djece u nerazvijenim zemljama su na rubu gladi i još uvijek je ogroman put pred svijetom u potpunom iskorjenjivanju siromaštva. Međutim, priče kako se siromaštvo povećava i kako su siromašni sve siromašniji su besramne laži i perverzije stvarnosti koje nemaju veze sa stvarnošću.

16. Osim globalizacije i ulaska novih 4 milijarde ljudi na svjetsko tržište, je li se dogodio još koji bitan događaj koji bi mogao pomoći u objašnjenju navodno rastućeg dohodovnog jaza između bogatih i siromašnih? Negdje tamo početkom sedamdesetih?

Ah, da. Nixon.

Američki predsjednik Richard Nixon 1971. godine ukinuo je ono što je ostalo od zlatnog standarda, prekinuta je i svaka formalna veza dolara i zlata što je centralnim bankarima dalo de facto odriješene ruke u povećavanju novčane mase u opticaju. Drug Thomas i spominje u knjizi centralne banke i njihovu ulogu u distribuciji dohotka (iako izgleda da ne pridodaje tome neki veliki značaj), ali ne povezuje ukidanje zlatnog standarda s povećanjem nejednakosti koju on vidi od početka sedamdesetih.

Nije ovdje bit zlatnog standarda kao takvog, nego u tome što je takav sistem ipak bio kakva takva kočnica centralnim bankama u nastojanjima inflatornog printanja novca, a upravo je ono jedan od izvora nejednakosti između bogatih i siromašnih, s obzirom da su najveći dobitnici od inflacije prvi primatelji novog novca (najčešće bogatiji pojedinci), a gubitnici oni do kojih novi novac zadnji dolazi (u pravilu siromašniji pojedinci).

17. Nadalje, ono što posebno iritira je što drug Thomas kroz cijeli svoj manifest za pojave u zadnjih pola stoljeća okrivljava kapitalizam. Ali, u zadnjih pola stoljeća razvijene zapadne zemlje su sve dalje od kapitalizma! O stanju u Sjedinjenim Državama sam pisao, slično je i u drugim zemljama, pa čak i gore. Sve veća državna potrošnja, intervencionizam, porezi, regulacije, ukidanja osobnih sloboda, itd. Gotovo sve zemlje zapadne Europe imaju udio državnog trošenja u BDP-u preko 40%, dok je prije 100 godina taj udio bio uglavnom oko 10%. Prema tome, nazivati ovakva miješana gospodarstva nekakvim primjerima kapitalizma je prilično neozbiljno.

Vezano uz to, istina jest da ovakav sustav rezultira jednom određenom razinom dohodovne nejednakosti koje vjerojatno ne bi bilo na slobodnom tržištu. Mnoge države različitim intervencionističkim politikama izravno ili neizravno pogoduju “velikim” igračima i lobistima s jakim političkim vezama, npr. brojne subvencije raznim poduzećima, regulacije i nameti koji onemogućavaju ulazak konkurencije, patenti, licenciranje, bailouti propalih korporacija i sl.

Dakle, istina jest da ovakav sustav utječe na jedan način na povećanje nejednakosti među stanovništvom, ali to nema veze s kapitalizmom i slobodnim tržištem! No, drug Thomas to ne shvaća.

18. Nakon što je nedavna anketa među četrdesetak eminentnih strednjestrujaških svjetskih ekonomista pokazala praktički konsenzus među ekonomskom strukom kako je teza da je r>g glavni uzrok rastuće nejednakosti neuvjerljiva i neozbiljna, i sam drug Thomas je prihvatio da navodna činjenica r>g nije glavni uzrok današnje nejednakosti (ali bi mogao biti u budućnost), već da je to sve veće povećanje menadžerskih plaća u zadnjih par desetljeća, pogotovo u IT sektoru.

Iako se formiranje visine plaća na tržištu uči na jednom od prvih predavanja iz osnova ekonomije na prvoj godini fakulteta, drug Thomas tvrdi kako su takva objašnjenja razlika u visina plaća pomoću produktivnosti rada obična tautologija:

Some US economists buy this argument, which holds that top labor incomes have risen much more rapidly than average wages simply because unique skills and new technology have made these workers much more productive than the average. There is a certain tautological quality to this explanation (after all, one can “explain” any distortion of the wage hierarchy as the result of some supposed technological change).

Kakva tautologija, druže Thomas? Što je to tautologija u tome da razina plaća na konkurentnom tržištu rada raste do razine graničnog prihoda radnika? Jesu li zakon ponude i potražnje tautologija? Valjda drug Thomas želi reći da su vlasnici poduzeća toliko glupi da plaćaju menadžere puno više nego što oni zaista doprinose prihodu poduzeća. Ali kako onda ta poduzeća mogu ostvarivati profit? Izgleda i da drug Thomas pokušava negirati izvjesne tehnološke promjene od 1970. do danas.

Da vidimo što drug Thomas daje kao objašnjenje rasta razlika među plaćama.

Each society also imposes certain social norms, which affect the views of senior managers and stockholders as well as of the larger society. These social norms reflect beliefs about the contributions that different individuals make to the firm’s output and to economic growth in general. (…) Simply put, wage inequalities increased rapidly in the United States and Britain because US and British corporations became much more tolerant of extremely generous pay packages after 1970. Social norms evolved in a similar direction in European and Japanese firms, but the change came later (in the 1980s or 1990s) and has thus far not gone as far as in the United States. (…) This approach to executive compensation in terms of social norms and acceptability seems rather plausible a priori, but in fact it only shifts the difficulty to another level. The problem is now to explain where these social norms come from and how they evolve, which is obviously a question for sociology, psychology, cultural and political history, and the study of beliefs and perceptions at least as much as for economics per se.

Dakle, drug Thomas vidi uzrok velikog povećanja menadžerskih plaća u promjeni društvenih normi koje su dovele do toga da je postalo društveno prihvatljivo da menadžeri imaju toliko visoke plaće. Hej, a ovo nije tautologija?!

Znači, drugu Thomasu jedno jednostavno, razumljivo i logično objašnjenje osnovnim ekonomskim (prakseološkim) zakonitostima zvuči kao tautologija, a priča o mističnim neobjašnjivim promjenama u društvenim normama mu ne zvuči kao tautologija! Nevjerojatno!

19. Ono što je svakako najzastrašujući dio manifesta druga Thomasa jest ovaj zadnji u kojem on predlaže svoje konačno rješenje ovog navodnog “problema” nejednakosti. Ukratko, drug Thomas predlaže uvođenje izrazito progresivnog poreza na dohodak i na bogatstvo na globalnoj razini, odnosno, institucionaliziranje masovne pljačke zemaljske kugle. Da bi to moglo biti izvedivo, potrebno je i da vlade svih država svijeta koordinirano surađuju, te da se prisile sve banke svijeta da transparentno dijele informacije o svim računima svojih klijenata sa svjetskim vladama.

Ne znam je li dovoljno jasno. Nakon 500 stranica brojanja o nejednakosti, frajer zagovara formiranje političkog subjekta s najvećom političkom moći u povijesti čovječanstva i uspostavljanje najvećeg sustava špijunaže na svijetu. Skandalozno i zastrašujuće.

Drug Thomas koji se toliko boji nejednakosti, a izgleda da uopće ne vidi nikakvu opasnost od totalitarističkih režima. Na par stotina stranica drvi o opasnostima koncentracije bogatstva u rukama malog broja ljudi, ali ne vidi ništa sporno u ogromnoj koncentraciji političke moći u rukama šačice birokrata koji ne odgovaraju za svoja djela. Baš tipično za socijalista.

Drug Thomas doduše spominje sa svega par rečenica u svojoj knjizi žrtve komunističkih režima u 20. stoljeću:

Unfortunately for the people caught up in these totalitarian experiments, the problem was that private property and the market economy do not serve solely to ensure the domination of capital over those who have nothing to sell but their labor power. They also play a useful role in coordinating the actions of millions of individuals, and it is not so easy to do without them. The human disasters caused by Soviet-style centralized planning illustrate this quite clearly.

Ovdje vidimo zapravo i da drug Thomas nema načelno nekih posebnih problema s komunističkim idejama eksproprijacije privatnog vlasništva kao takvima, već jedino što mu je sporno jest to da privatno vlasništvo, eto, ipak ima neku ulogu osim uspostavljanja dominacije kapitala nad proleterskim masama. I ustvari jedino što on načelno zamjerava Marxu jest što dotični nije dovoljno duboko obradio problematiku organizacije društva bez privatnog vlasništva u praksi:

He devoted little thought to the question of how a society in which private capital had been totally abolished would be organized politically and economically—a complex issue if ever there was one, as shown by the tragic totalitarian experiments undertaken in states where private capital was abolished. Despite these limitations, Marx’s analysis remains relevant in several respects.

Nego, da vidimo još malo što drug Thomas govori o svom Endlösungu.

Po njegovim izračunima, optimalna porezna stopa na dohodak u razvijenim zemljama iznad pola milijuna dolara godišnje bi bila 80%, no poreze bi svakako trebalo povećati i na dohotke ispod te razine. Drug Thomas predlaže 60% na dohodak iznad 250 tisuća dolara godišnje.

U 15. poglavlju govori o tome kako su dva najvažnija izuma 20. stoljeća socijalna država i progresivno oporezivanje, te da te dvije institucije i dalje moraju imati centralnu ulogu u budućnosti, ali da one same nisu dovoljne, već nam je potreban jedan novi instrument: globalno oporezivanje, koje on naziva idealnim oblikom regulacije, te kaže:

To reject the global tax on capital out of hand would be all the more regrettable because it is perfectly possible to move toward this ideal solution step by step, first at the continental or regional level and then by arranging for closer cooperation among regions.

Osim globalnog progresivnog poreza na dohodak, potreban nam je globalan progresivni porez na individualno bogatstvo. Drug Thomas predlaže godišnju stopu od 1% između milijun i 5 milijuna eura, stopu od 2% godišnje iznad 5 milijuna eura, te stopu od 5% ili 10% godišnje na bogatstvo iznad milijardu eura. Također, predlaže i mogućnost poreza od 0,1% godišnje na bogatstvo ispod 200 tisuća eura, te poreza od 0,5% na bogatstvo između 200 tisuća i 1 milijun eura.

I tako, u ostatku knjige drug Thomas uglavnom opisuje provođenje svog mokrog sna globalne pljačke bogataša i organizaciju transparentnog bankarskog sustava u kojem bi sve banke na svijetu dijelile sa svjetskim vladama podatke o stanjima računa pojedinaca kako neki pohlepni kapitalisti ne bi mogli svoje bogatstvo skrivati po nekim poreznim oazama i prilikom toga niti jednom riječju ne dovodi u pitanje ikakvo moralno opravdanje masovne pljačke bogatstva na svjetskoj razini i implikacijama stvaranja nekog naddržavnog tijela s takvom praktički neograničenom političkom moći da oporezuje cijeli svijet. Jedino što je njemu tu uopće problematično jest što bi neke zločeste države i teritoriji mogle odbiti sudjelovati u njegovom eksperimentu, te bi onda zločesti kapitalisti počeli tamo masovno prebacivati svoje bogatstvo.

Nakon toga, drug Thomas posebno naglašava da predloženo uvođenje novog globalnog poreza ni u kom slučaju ne smije biti zamjena za već postojeće poreze (na državnim razinama) već isključivo kao dodatan namet na trenutno porezno opterećenje:

Note that the proposed tax is in no way intended to replace all existing taxes. It would never be more than a fairly modest supplement to the other revenue streams on which the modern social state depends: a few points of national income. The primary purpose of the capital tax is not to finance the social state but to regulate capitalism.

Kakav bi incentive dodatni globalni porezi imali na daljnju motivaciju za radom i poduzetništvom, akumulacijom kapitala (o kojoj ovisi produktivnost rada i realne plaće), inovacije i kreativnost, druga Thomasa ne zabrinjava.

20. Hajdemo zamisliti na trenutak da drug Thomas nije obični neomarksistički misionar s agendom, nego jednostavno korisna budala koja ima samo dobre namjere. Također, znam da puno tražim i da je ogroman odmak od stvarnosti, ali zamislimo da je sve ovo što drug Thomas govori o nejednakosti točno, da su njegovi empirijski podaci na mjestu, da stvarni prinos na kapital stvarno raste, da bogataši stvarno cijeli život profitabilno reinvestiraju svoje bogatstvo i da ne postoji wealth effect, da ne postoji dohodovna mobilnost stanovništva, da se globalna nejednakost stvarno povećava, da je stvarno istina da trend r>g vodi nekim nepoželjnim pojavama, da je stvarno kapital vrlo elastičan i homogen, da je štednja egzogena, da je stvarno neizbježno da stopa rasta globalnog dohotka u budućnosti neće prelaziti 1,5%, itd., i da je stvarno uzrok svemu tome upravo kapitalizam.

Dakle, sve smo to na trenutak zamislili, međutim, kako iz toga izvlačimo rješenje u masovnoj pljački bogatstva?

Da je drug Thomas uistinu “prijatelj tržišta” kako to neki navode, on zasigurno ne bi zagovarao dodatno gušenje tog istog tržišta. Ako on stvarno vjeruje da će r>g uzrokovati ono čega se on boji, zašto nije mogao predložiti nešto ovako:

1) Postoji tendencija sve većeg udjela dohotka od kapitala u nacionalnom dohotku, stoga bismo trebali omogućiti da što više ljudi na svijetu što lakše postanu novi kapitalisti. Trebamo ukinuti barijere u poslovanju i trgovini, liberalizirati tržište, smanjiti poreze i ostale namete, te nepotrebne regulacije koje guše konkurenciju.

2) Postoje određene tendencije koje ukazuju na mogućnost pada stope gospodarskog rasta u budućnosti na razinu značajno nižu od stope povrata na kapital, stoga moramo poduzeti nešto da postignemo više stope gospodarskog rasta u budućnosti. Empirijski podaci nam pokazuju da gospodarski rast značajno korelira s ekonomskom slobodom, a to odlično potkrepljuju i saznanja iz ekonomske teorije. Dakle, trebamo više liberalizirati svjetsko tržište, smanjiti poreze i državni intervencionizam, ukinuti državne subvencije, osigurati zaštitu privatnog vlasništva, te ukinuti barijere u poslovanju i trgovini, kao i nepotrebne regulacije koje guše tržišnu utakmicu.

Da, ali to ne bi bilo u skladu s agendom. Drug Thomas nije nikakav “prijatelj tržišta”.

Neka bude svima jasno:

To recapitulate: the fundamental force for divergence, which I have emphasized throughout this book, can be summed up in the inequality r > g, which has nothing to do with market imperfections and will not disappear as markets become freer and more competitive. The idea that unrestricted competition will put an end to inheritance and move toward a more meritocratic world is a dangerous illusion.

Dakle, ideja o slobodi pojedinaca od prisile je njemu opasna iluzija, dok je globalna kleptokracija društveni ideal. Bravo, genije!

Na kraju krajeva, ako je istina da je neminovno r>g, pa što? Neka ljudi ulažu u dionice (umjesto da pišu socijalističke manifeste).

21. Drug Thomas podržava zakone o minimalnoj plaći. 😀

Pa, gdje je on studirao ekonomiju?

Drug Thomas je studirao prvo na Robespierreovom ENS-u, a doktorirao na LSE.

Nadalje, drug Thomas se pita:

The question of what share of output should go to wages and what share to profits—in other words, how should the income from production be divided between labor and capital?—has always been at the heart of distributional conflict.

Pa dalje nastavlja:

Bear in mind, too, that a portion of what is called “the income of capital” may be remuneration for “entrepreneurial” labor, and this should no doubt be treated as we treat other forms of labor. This classic argument deserves closer scrutiny. Taking all these elements into account, what is the “right” split between capital and labor? Can we be sure that an economy based on the “free market” and private property always and everywhere leads to an optimal division, as if by magic? In an ideal society, how would one arrange the division between capital and labor? How should one think about the problem?

Ne, ozbiljno, što se uči na tim fakultetima? Tko mu dade doktorat?

 

Eto, uglavnom to. Ima još stvarno jako puno područja u kojima drug Thomas fundamentalno griješi zbog svog pogrešnog poimanja ekonomije i nerazumijevanja nekih osnova, što profesor Reisman prilično detaljno analizira ovdje, ali mislim da bi ipak bilo previše to sve da navodim u jedan post, a i trebali bismo se previše detaljno udubiti u materiju, što mislim da nije ovdje baš potrebno.

Ono što treba biti jasno jest da pamflet druga Thomasa nije ništa drugo nego očajnički pokušaj uskrsnuća onog prokletog sociopata iz 19. stoljeća i ne služi ničemu drugom nego hranjenju ega jalnih ljevičarskih kleptomana. Njegova teorija je u potpunosti pogrešna od vrha do dna i ne zaslužuje nikakvo mjesto u ozbiljnim razmatranjima, te svoju popularnost duguje isključivo njegovom huškačkom zagovaranju revolucionarne otimačine koje iskompleksirane ljevičarske horde baca u ekstazu.

Niti je nejednakost problem, niti se nejednakost u svijetu povećava, niti se ona uopće može egzaktno mjeriti, niti su njegovi podaci točni, niti je njegova metodologija ispravna, niti je većina bogataša svoje bogatstvo stekla nasljedstvom, niti prinos na kapital raste, niti je istina da r>g vodi koncentraciji bogatstva, niti kapitalisti stalno investiraju cijeli svoj dohodak, niti je kapital elastičan, niti je kapital homogen, niti se može mjeriti količina kapitala zbrajanjem tržišnih cijena različitih dobara, niti su razvijene zemlje danas primjer kapitalizma, niti je izvjesno da će stopa rasta svjetskog dohotka nužno opadati u budućnosti, itd., itd.

Drug Thomas je u krivu. Baš kao što je i Marx bio u krivu. Njegove ideje su diskreditirane i odbačene s vrlo dobrim razlogom. Pomirite se s time.

Nećete, razbojnici!