Državo, majko, čuvaj nas od zla

“Freedom is indivisible. As soon as one starts to restrict it, one enters upon a decline on which it is difficult to stop.” – Ludwig von Mises

Tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u, ali i u još nekim državama u nekim drugim razdobljima, na snazi je bio progresivni eksperiment zabrane prodavanja alkoholnih pića, tzv. Prohibicija. Eksperiment je, naravno, doživio potpuno fijasko, no još je veća tragedija da se iz toga nije ništa naučilo.

Danas, gotovo stoljeće nakon, svaka država na svijetu provodi neki oblik prohibicije u pogledu određenih proizvoda koje državna birokracija odluči klasificirati kao opojne droge. Država tako, brižna kakva jest, u cilju zaštite svojih podređenih od zla, zabranjuje građanima posjedovanje, korištenje i trgovinu proizvodima koji su označeni kao opojna droga. Čini mi se da u tome imaju i raširenu podršku. Čak i neki inače razumni pojedinci znaju napuštati logiku po tom pitanju i zazivati paternalistički intervencionizam Majke Države.

Jedan vrlo loš argument protiv prohibicije, odnosno u korist dekriminalizacije/legalizacije nekih droga jest kako su određene supstance koje državni birokrati nazivaju drogom ustvari relativno bezopasne, te manje štetne od nekih drugih supstanci koje se mogu legalno posjedovati i kupovati. Na primjer, navodno je THC manje opasan od alkohola, nikotina ili nekih legalnih lijekova. Iako vjerojatno točna primjedba, ovo je jako loš argument jer implicira da Država ima pravo zabranjivati ljudima korištenje i posjedovanje nekih proizvoda ukoliko se “znanstveno dokaže” od strane relevantnih institucija da im oni čine štetu i da su opasni po zdravlje. Dakle, THC je (navodno) bezopasan i ima blagotvoran utjecaj na zdravlje pa ga zato treba legalizirati, ali, ako bi stručnjaci nakon nekih istraživanja došli do zaključka kako je zapravo štetan, onda bi ga trebalo zabraniti.

Krivo. Sasvim je nebitno jesu li marihuana, alkohol, MDMA ili kokain štetni i koliko po čovjekovo zdravlje, u ovom kontekstu. Nitko nema pravo nikome zabranjivati kako će koristiti svoje vlasništvo, dok time fizički ne ugrožava tuđe vlasništvo. Ukoliko prihvatimo da Država ima pravo propisivati ljudima što i kako smiju piti, udisati ili si ubrizgavati, time podrazumijevamo da je Država vlasnik ljudi, odnosno, negiramo samoposjedovanje i zapravo opravdavamo parcijalno ropstvo. Država nije vlasnik naših tijela, niti bi smjela biti. Država nije roditelj, niti je njen posao da štiti ljude od njih samih.

Jedan drugi, također po mom mišljenju loš argument u korist legalizacije droga jest procjena da će nakon legalizacije trgovine drogom porasti državni prihodi od poreza. Ja, pak, mislim da legalizaciju droge ne treba podržavati zbog povećanja državnih prihoda, nego usprkos povećanju državnih prihoda. Ali, dobro.

Uglavnom, osim što je prohibicija droga kršenje privatnog vlasništva pojedinaca nad svojim tijelom, te je stoga neprihvatljiva iz aspekta samoposjedovanja i načela slobode od prisile, i to je sasvim dovoljan argument protiv prohibicije, ona je vrlo problematična iz još nekoliko aspekata:

1) Slippery slope

Nemoguće je nearbitrarno odrediti koji su proizvoditi dovoljno štetni da bi se zabranili. Štetni su amfetamini, štetne su cigarete, štetan je alkohol, štetna je fast food hrana, štetna su zašećerena pića, štetni su mnogi lijekovi, štetno je punomasno meso, štetno je izlaganje suncu, štetno je buljiti u ekran, štetno je kockati se, i još čitav niz drugih stvari. Kako i po kojim kriterijima je moguće povući crtu i odlučiti za koje od brojnih štetnih i opasnih aktivnosti pojedince treba kažnjavati, a za koje ne? Granicu je nemoguće odrediti, a da nije potpuno arbitrarna.

2) Rizik i cijena

Kriminalizacija neke ekonomske aktivnosti povećava rizik bavljenja tom aktivnosti, a rizik je sastavni dio same cijene te aktivnosti. Prohibicija trgovine drogom značajno povećava rizik bavljenja tom djelatnosti (rizik je veći što su potencijalne kazne veće), što rezultira povećanom cijenom droge, jer diler očekuje dodatnu kompenzaciju za mogućnost hapšenja od strane državnih huligana organa reda. Više cijene znače da pojedincima ostaje manji dio raspoloživog dohotka na druge proizvode i usluge.

3) Sigurnost

Zakonska prohibicija trgovine drogom, osim što povećava cijenu proizvoda, izravno smanjuje samu kvalitetu proizvoda, odnosno sigurnost po korisnika. Kada bi trgovina drogom bila dozvoljena, oštećeni ili prevareni kupac bi mogao sudski tužiti prodavača, te od njega dobiti odštetu. Dozvoljena konkurencija i pravna zaštita bi natjerale prodavatelje da nude što kvalitetnije proizvode, dok u slučaju nemogućnosti rješavanja konflikata legalnim putem, nezadovoljne stranke se koriste nasilnim metodama u “utjerivanju pravde”.

Nerijetko se mogu čitati vijesti o oružanim obračunima narko kartela po svijetu, ali rijetko slušamo o nasilnim obračunima pekara, programera, krojača ili mesara.

Također, kriminalizacija neke aktivnosti cijelu proizvodnju i distribuciju preusmjerava “u podzemlje” gdje su i sami uvjeti proizvodnje i kontrole neadekvatni, a poslom se bave često samouki amateri. Je li nas ičemu naučio Breaking Bad?

4) Smanjenje graničnog troška nasilja

Kada je neka ekonomska djelatnost ili općenito ljudska aktivnost legalna, pojedinci koji se njom bave se susreću s određenim troškom korištenja nasilnih metoda u svom djelovanju, a to je uobičajena zakonska kazna.

Primjerice, ako neki pekar u konfliktu s kupcem njega fizički napadne i ozbiljno ozlijedi, suočit će se s propisanom zakonskom kaznom za fizički napad, koja je npr. godinu dana zatvora, i to će mu biti jedan poticaj da se suzdrži od fizičkog nasilja.

Međutim, ukoliko je neka djelatnost ilegalna sama po sebi, pojedinci koji se njome bave već time krše zakon i suočavaju se s potencijalnim troškom u vidu propisane zatvorske kazne i za njih je taj dodatni granični trošak nasilja manji nego što bi bio da je posao kojim se bave legalan, pa oni nemaju toliki poticaj da se suzdržavaju od nasilnih metoda.

Primjerice, ukoliko je kazna za trgovinu drogom pet godina zatvora, a za nanošenje fizičkih ozljeda godinu dana zatvora, tada trgovcu drogom razlika između 6 i 5 godina predstavlja manju graničnu razliku nego pekaru razlika između 1 i 0 godina.

To znači da prohibicija neke aktivnosti upravo privlači u tu granu one pojedince koji su inače skloni korištenju nasilnih i neprihvatljivih metoda u interakciji s drugima. Upravo zbog tog razloga se nerijetko trgovinom droge bave pojedinci kojima poštivanje principa neagresije i niska vremenska preferencija nisu glavna karakterna obilježja. Američku mafiju dvadesetih godina prošlog stoljeća je upravo stvorila prohibicija alkohola, kao što danas prohibicija droge upravo štiti narko kartele. Veći rizik povećava i profitne stope u nekoj industriji, stoga i narko karteli ostvaruju natprosječno visoke profite u odnosu na ostala poduzeća, a kad bi se trgovina drogom legalizirala, profitne stope u narko industriji bi pale na prosječne.

5) Društveni trošak

Prohibicija droge i sva državna aparatura koja ide uz to (sudstvo, policija, inspekcije, itd.) su užasno skupi i financiraju se opljačkanim novcem poreznih obveznika. U SAD-u, u niti četiri desetljeća, na War on Drugs potrošeno je više od bilijun dolara poreznih obveznika, dok se svake sekunde potroši dodatnih više od 1700 dolara.

Legalizacija (dekriminalizacija) trgovine drogom značajno bi smanjila trošak poreznih obveznika na policiju i pravosuđe, ubrzali bi se užasno spori sudski procesi, bilo bi potrebno manje birokrata i policijaca, a umjesto da pretresaju nevine ljude i provaljuju im u domove, policija bi se mogla koncentrirati na hvatanje stvarnih kriminalaca. Također, smanjio bi se broj zatvorenika u prenapučenim zatvorima koji se također financiraju novcima poreznih obveznika.

Socijalizacija zdravstva

Jedan argument protiv legalizacije droge jest društveni trošak socijalizacije zdravstva. Imamo sustav javnog zdravstva u kojem su obvezni “solidarno” sudjelovati svi porezni obveznici, pa je stoga neprihvatljivo da netko uzima supstance koje štete njegovom zdravlju jer će se trošak njegovog liječenja prevaliti na sve porezne obveznike.

Problema u ovom argumentu ima nekoliko:

  • Ne može se jedno zlo opravdavati drugim. To što Država čini nasilje nad ljudima da financiraju socijalističko zdravstveno osiguranje ne može biti opravdanje za novo nasilje nad nevinim ljudima. Socijalističko zdravstveno osiguranje treba ukinuti u svakom slučaju.
  • Potpuno je nejasno bi li došlo do povećanih troškova zdravstva, ali čak i ako bi, po čemu znamo da će taj trošak biti veći nego što je ukupan trošak prohibicije?
  • Opet imamo “slippery slope” problem. Puno toga je opasno i štetno, te može voditi povećanim zdravstvenim troškovima, pa zašto se zaustaviti na drogama?
  • Argument se može i obrnuti: Ako je netko ionako prisiljen plaćati trošak javnog zdravstva, zašto ne bi onda svojim djelovanjem doprinosio povećanju tog troška?

U slobodnom društvu ne bi bilo socijalističkih programa poput “javnog” zdravstva, nego bi privatne osiguravateljske kuće klijentima naplaćivale police osiguranja s obzirom na njihov rizik. Malo je vjerojatno da bi iti jedan privatni osiguravatelj pristao pružiti zdravstveno osiguranje nekom npr. ovisniku o heroinu, a općenito bi cijena polica bila viša onim pojedincima koji se upuštaju u aktivnosti koje su štetne i opasne po zdravlje, te bi taj financijski incentive bio svojevrsna kočnica pojedincama.

Također, u slobodnom društvu ne bi bilo ni državnih socijalnih davanja kao ni programa rehabilitacije na račun poreznih obveznika. Humanitarne aktivnosti i socijalna pomoć bili bi prepušteni pojedincima, dobrovoljnim organizacijama, privatnim inicijativama i vjerskim institucijama, koje bi same odlučivale kriterije po kojima će pomagati pojedincima i u kojoj mjeri.

 

Svakako da može biti vrlo problematično širenje konzumacije droge po “javnom” vlasništvu, primjerice, po javnim parkovima, plažama, ulicama i slično. Međutim, to nije problem legalizacije droge per se, nego samog postojanja “javnih” površina. Na konflikte oko korištenja i upravljanja javnim površinama nailazimo stalno: gay parade i slični javni skupovi, kupanje u toplessu, puštanje glasne muzike, koncerti, ispuštanje štetnih dimova, specifična pravila u prometu, urbanizam, crtanje grafita, itd… Na sva ova pitanja nemoguće je dati jasan i dosljedan odgovor upravo zato što nemamo jasno pitanje vlasništva. Javne, tj. državne, površine je nužno privatizirati, prepustiti u vlasništvo vlasnicima okolnih susjednih posjeda, pa će oni upravljati njime u skladu sa svojim preferencijama, a imat će na umu maksimizaciju vrijednosti svoje imovine. Ne postoji drugi učinkovit način donošenja odluka.

U konačnici, do prije ne toliko davno, trgovina drogom je bila u većini svijeta potpuno legalna, pa i u Britaniji uobičajena za vrijeme dominacije viktorijanskog morala.

I za kraj samo ovaj odličan intervju na tu temu s Miltonom Friedmanom:

 

Oglasi

6 comments

  1. Slažem se u potpunosti što se tiče i droge i “rata protiv droge”. Međutim mislim da si previdio ključnu komponentu zašto su stvari takve kakve jesu. A to je kriminalna sprega državnih organa (policije i obavještajnih službi, te cijelih vlada) sa jedne strane te kartela i dilera sa druge strane. Legalizacija bi pokvarila taj odlično uhodan business. Ne samo da je u igri ogroman novac, nego je to odličan novac za financiranje crnih operacija, političkih prevrata, cijele mreže i pranja novca preko fiktivnih kompanija i industrije igara za sreću. Pa ima li nešto ljepše nego kada te porezni obveznici plaćaju za ono od čega bi ih trebao štititi, a još imaš zaštitu uniforme? I sada bi ti upropastio takav posao. Zato će protiv svatkoga tko uopće pokuša tako nešto biti pokrenuta kampanja. A normalni građani će naravno biti protiv jer niti razumiju o čemu se tu stvarno radi, i previše su uplašeni propagandom koja ih uvjerava kako ih netko na taj način štiti od ultimativnog zla.

    Sviđa mi se

  2. Izvedivo samo ako bi odluka o legalizaciji bila donesena na vecem teritoriju kakav su SAD u kompletu ili cijela EU ili oboje. U protivnom, kada bi recimo samo Hrvatska legalizirala narkotike, a prohibicija opstane u ostatku Europe, to bi pretvorilo Hrvatsku u srediste europskog narko kriminala.

    Sviđa mi se

    1. Ne bi, naprotiv.

      Jesu li Nizozemska, Češka i Portugal sjedišta europskog narko kriminala?

      Jesu li Colorado i Washington State sjedišta američkog narko kriminala?

      Kriminalizacija stvara kriminal.

      Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s