Deseta Božja zapovijed

Zašto socijalisti ne vole Paris Hilton?

Jasno, zato što su ljubomorni. I nije problem što oni nekoga ne vole, već je problem u njihovom zazivanju zapljene nasljeđenog bogatstva. Što je još gore, čak i neki inače uglavnom razumni ljudi su zagovarali slične gluposti. Po njihovom shvaćanju, nasljeđivanje bogatstva je nekako nepravedno jer nasljednik nije osobno ništa radio da bi zaradio to bogatstvo (a neki državni birokrati kao jesu?).

Jedan od problema s ovim stajalištem je standardno socijalističko prvoloptaško razmišljanje i potpuno zanemarivanje posljedica. Ako se nekom pojedincu koji je za života radio i zaradio, uštedio nešto, ponašao se odgovorno i pazio na što troši svoj novac i gdje ga ulaže, sada onemogući da svoju ušteđevinu nakon smrti ostavi svojoj obitelji, kakve će to posljedice imati na njegovo ponašanje, odnosno, kakav učinak će takav vanjski poticaj imati na njegovo daljnje djelovanje?

Naravno, pojedinac više neće imati takav incentive da se ponaša odgovorno sa svojim bogatstvom, da štedi za budućnost, da pazi na što troši, itd. Njegova vremenska preferencija će se značajno povećati. Zapravo, jedan od najjačih motivatora pojedinaca na rad i stvaranje jest briga o svojoj djeci, želja da se potomcima omogući što kvalitetniji život, da se budućim generacijama osigura bolji životni standard u odnosu na sadašnjost. Ukoliko bi se zabranilo ostavljanje bogatstva djeci u nasljedstvo, taj bi se motiv izgubio i pojedinci više ne bi imali gotovo nikakav poticaj da štede i budu odgovorniji sa svojom imovinom. Smanjenje štednje bi vodilo i smanjenoj akumulaciji kapitala koja je usko povezana s proizvodnosti rada, pa bi na koncu dovelo i do smanjenja realnih plaća.

Također, to što postoje neki sretni pojedinci “ne moraju ništa u životu raditi” ih eliminira iz ukupne radne snage, oni ne predstavljaju konkurenciju zaposlenima i nezaposlenima, pa to utječe na povećanje razine plaća, zbog manje ponude rada.

Nema ništa “nepravedno” u tome što netko naslijedi bogatstvo od roditelja. Po toj logici, “nepravedno” bi bilo što uopće djeca imaju različite roditelje. Netko se rodi u bogatoj obitelji, netko u siromašnoj. Netko se rodi u Švicarskoj, netko drugi u Mozambiku. Naravno da je onaj koji se rodi u Švicarskoj u puno boljoj startnoj poziciji i ima veću šansu za ostvarivanjem lagodnog života u budućnosti, ali nije on kriv za to što ima tu sreću, zato je govoriti o “nepravdi” u tom kontekstu je pomalo suludo.

Ako je ljudima dozvoljeno (i treba biti) da tijekom života troše na svoju djecu, odgajaju ih, hrane ih i oblače, davaju im krov nad glavom, kupuju im poklone, vode na putovanja, po kojoj logici im to ne bi trebalo biti dozvoljeno nakon smrti? Ako ćemo se voditi tom logikom, ljudima uopće ne bi trebalo biti dozvoljeno da hrane i odgajaju svoju djecu jer nisu svi materijalno jednaki, pa bismo trebali djecu nakon rođenja oduzimati roditeljima i odgajati ih u standardiziranim državnim domovima. Što je najgore, nekim komunistima i takve ideje padaju na pamet.

Nasljedstvo treba promatrati jednostavno kao oblik poklona. Ako je ljudima dozvoljeno pokloniti nešto drugome, ili uplatiti neki novac u humanitarne svrhe, onda im mora biti dozvoljeno i ostaviti svoju imovinu djeci u nasljedstvo. Istina jest da djeca bogataša možda nisu ništa osobno radila kako bi stekla to bogatstvo, ali isto tako za to ništa nije radio niti netko treći, pogotovo ne državni službenici koji bi zaplijenili to bogatstvo.

U konačnici, bogati nasljednici rade nešto s tim bogatstvom. Troše ga na neka dobra i usluge, ulažu u neke projekte, davaju humanitarnim organizacijama ili ga drže na štednji u bankama koje onda tim novcem kreditiranju neke druge investitore. U svakom slučaju, taj novac nađe svoj put. Čak i da sebični bogataši zakopavaju svo svoje bogatstvo u vrt, smanjenje količine novca u optjecaju dovest će do pada cijena dobara, ceteris paribus.

“The only effective way to redistribute wealth is to destroy the incentive to have wealth.” – Milton Friedman