Najopasnija ideologija na svijetu

U ovotjednoj emisiji Treća runda na HRT-u gostovao je autor bloga KatKapital dr. sc. Luka Popov. Tema emisije je bila o nejednakosti u svijetu i implikacijama popularnog pamfleta marksističkog misionara Thomasa Pikettyja, a dr. Popov je zauzimao danas prilično kontroverzan stav kako masovna pljačka na globalnoj skali i povratak u ekonomski sustav koji se na svjetskoj sceni raspao kao kula od karata prije 25 godina možda ipak nije najoptimalnije rješenje za čovječanstvo. Na suprotnoj strani je bio izvjesni Mislav Žitko, koji sasvim otvoreno propagira marksizam. Snimku emisije možete pogledati ovdje.

Nakon emisije, po nekim ljevičarskim forumima i stranicama su se mogla iščitavati infantilna zgražanja od strane sljedbenika socijalističke religije ideologije na činjenicu da se netko danas još može protiviti revolucionarnim metodama globalne pljačke, te poricati Neporecivu Istinu da je za svo zlo ovog svijeta kriv neoliberalni kapitalizam, a među njima se našla i reakcija jednog od najglasnijih domaćih apologeta komunističkih režima:

Drug Kapović je dugi niz godina zaposlenik jedne državne ustanove, te su njegovu plaću prisiljeni financirati porezni obveznici, dakle, oni koji još nešto u Hrvatskoj produktivno rade, poduzetnici, obrtnici i zaposlenici u privatnom sektoru koji stvaraju vrijednost za svoje sugrađane, no to njega uopće ne smeta dok bezobrazno pljuje po ruci koja ga hrani. Ako upišite njegovo ime u neku tražilicu naići ćete na brojne tekstove u kojima on sasvim otvoreno prezire slobodno tržište i privatno vlasništvo, te poziva na ponovno uspostavljanje komunističkog sistema i petoljetki. Možete ge naći i po društvenim mrežama na kojima nerijetko veliča svakakve diktatore i teroriste, poziva na nasilje, ne vidi ništa sporno u nacionalizaciji i državnom upravljanju gospodarstvom, te pokazuje stvarno zavidno neznanje oko osnova ekonomije.

Doduše, u jednom smislu je Kapović ovdje u pravu. On je taj koji određuje pravila igre i on je taj koji odlučuje tko je u pravu, odnosno, njegovim rječnikom: tko jede koga, jer je upravo on dio te elite koja definira što znači biti u pravu.

Kako nam Nekompetentni Reakcionar to bolje objašnjava:

Mate Kapović je u pravu i ima bolje argumente, zato što je dio establishmenta koji definira što je istina i što su jedini ispravni argumenti u raspravi o tome što je istina. Ideje koje zastupa doživljavaju procvat, podržane su od strane državnog aparata, međunarodnih državnih institucija i državnih organa koje danas nazivamo NGO, no za uspješno širenje potrebno je uzgajati iskreno uvjerenje da su te ideje marginalne i ljudi koji ih zastupaju bespomoćni pojedinci u okrutnom svijetu kojim upravljaju ideološki protivnici. Argumentirana rasprava protiv članova establishmenta u javnim medijima = goloruka borba protiv tenkova i pušaka – možda pali u akcijskim filmovima, ali ne i u stvarnosti.

No, dobro, pustimo sad Kapovića. Stvar je u tome što on nipošto nije izuzetak, takav socijalistički mentalni sklop među intelektualnom elitom i urbanom progresivnom (ali i konzervativnom) mladeži je kod nas pravilo, a ne iznimka. Ako među studentima Filozofskog fakulteta provedete kratku anketu s dva vrlo jednostavna pitanja socijalizam ili kapitalizam, te Ernesto Guevara ili Milton Friedman, najmanje tročetvrtinska većina će bez ikakvog razmišljanja zaokružiti oba prvospomenuta odgovora. Pa jedan Đuro Medić, koji je pred sam raspad socijalističkog eksperimenta u istočnoj Europi objavljivao radove kako se izlaz iz krize nalazi u Lenjinovim pamfletima, danas drži katedru na državnom ekonomskom fakultetu.

A imamo ovdje i kratak komentar jednog gimnazijskog profesora na nastup dr. Popova u emisiji:

Da, takvi vam “odgajaju” djecu i prisiljeni ste ih financirati.

Istina jest da su socijalisti ekonomski analfabeti, ali oni nisu analfabeti zato što su njima osnove ekonomije iznimno komplicirane, nego zato što ih ne žele prihvatiti ili ih ne zanimaju. Socijalisti svjesno kategorički odbijaju prihvatiti bjelodane činjenice iz razloga što su u sukobu s nekim temeljnim dogmama socijalističke religije ideologije, a ako se neke činjenice kose s nekim religijskim dogmama, onda šteta po činjenice.

Da se razumijemo, nikad nije niti bila poanta u ekonomiji. Ljudi nisu marksisti zato što se njima Marxova objašnjenja ekonomske zbilje doimaju najuvjerljivije. Većina domaćih ljevičarskih šarlatana nije u životu pročitala jedno poglavlje Kapitala. Ljudi su socijalisti iz jednostavnog razloga što njima socijalizam daje intelektualnu podlogu i “znanstveno” opravdanje za pljačku, porobljavanje i nasilje, te im daje svojevrsnu mogućnost bježanja od odgovornosti. Naravno da je velikom broju ljudi privlačno vjerovati u to kako bi novac bogataša zapravo trebao pripasti njima i da su njihovi životni neuspjesi posljedica svakojakih kapitalističkih zavjera i povijesnih nepravdi, a ni slučajno nekih njihovih osobnih nedostataka. U pozadini socijalističkog mentaliteta ne stoji ništa drugo nego ljubomora, zavist, jal, mržnja i prezir prema svima koji su različiti, koji su uspješniji od njih, te sociopatska želja za vladanjem nad drugima. Socijalisti u pravilu pate od specifičnog mesijanskog kompleksa zbog kojeg sebe smatraju prosvjetljenima i odabranima za upravljanje tuđim životima, dok druge ljude smatraju svojom imovinom.

Socijalistima nije dovoljno da u slobodnom društvu njima bude dozvoljeno na svojoj prćiji uspostavljati dobrovoljne kolektivističke zajednice, uravnilovke i otvarati poduzeća po principu radničkog samoupravljanja, te da ih drugi ljudi puste na miru. Ne, to ni slučajno nije dovoljno, već oni zahtjevaju upravljanje drugim ljudima i njihovom imovinom. Socijalisti nipošto ne mogu tolerirati postojanje slobodne zajednice ljudi koji samo žele da ih se pusti na miru. Dakle, socijalistima nipošto ne odgovara koncept live and let live, već isključivo kontrola tuđih života i imovine.

Stoga, koliko ima smisla socijalistima ukazivati na ogromne propuste u njihovim ekonomskim razmatranjima? Nažalost, ne previše.

Možete vi njima koliko hoćete objašnjavati da cijela Marxova teorija eksploatacije zapravo počiva na potpuno pogrešnoj teoriji vrijednosti koja je pobijena i diskreditirana prije nego li je drugi dio Kapitala uopće objavljen, opisivati im problem nemogućnosti ekonomske kalkulacije u socijalizmu, ukazivati im na ključnu ulogu profita u alokaciji resursa, problem disperzije informacija u duštvu i informacijsku ulogu tržišnih cijena, te ulogu vremenske preferencije, štednje i akumulacije kapitala u povećanju realnih plaća i životnog standarda, pričati im o dugoročnim neželjenim posljedicama redistribucije dohotka i socijalnih politika, o opasnostima centralizacije moći, pokušavati im objasniti kako se formiraju cijene i plaće, odakle dolazi profit, te kako povećanje minimalca povećava nezaposlenost, da rad i kapital uopće nisu suprotstavljeni, da profitiranje nije nikakav zločin, te da je klasna borba mit, da bogati nisu bogati zato što su drugi siromašni, da je država neučinkovita u alokaciji ekonomskih resursa, da ni njihovi pokušaji redistribucije bogatstva ne bi rezultirali baš očekivanim ishodom, itd., ali, hoće li biti kakve koristi od toga?

Na sve te teorijske primjedbe, socijalisti će uglavnom zatvoriti oči, odmahnuti rukom, prozvati vas da ste klasni neprijatelj i ukazivati na davno opovrgnute socijalističke dogme. Očekivati sa socijalistima argumentiranu i uljudnu raspravu je uglavnom besmisleno. Njihovi argumenti se svode na jeftinu populističku demagogiju, demoniziranje neistomišljenika, te jeftino pozivanje na emocije kod publike, postavljajući se kao moralni high ground, bez ikakve mogućnosti bilo kakvog kritičkog promišljanja svojih stavova, bez iti malo preispitivanja ideoloških dogmi.

Pazite, to su sve još prilično jednostavne i gotovo trivijalne teoretske stvari. Ako pogledamo stvarnost, empiriju, ono što se događalo u praksi, stvari postaju još mnogo gore. Uvijek i svugdje gdje je evanđelje po Karlu Marxu provedeno u djelo rezultiralo je ekonomskim katastrofama, društvenim kaosom, a ponekad i genocidom. Ali, to nimalo ne obeshrabruje socijaliste u odlučnom ustrajanju na svojim religijskim ideološkim dogmama. Oni jednostavno poriču da se to dogodilo, a one koji ukazivaju na suprotno prozivaju za herezu. Eventualno, ako se nešto možda i dogodilo, to je samo zato što ideje sv. Marxa nisu bile ispravno shvaćene (Ali idući put sigurno hoće! I zavladat će Raj na Zemlji!). Na kraju krajeva, ako su njihovi prethodnici mogli dobijati Pulitzerove nagrade za poricanje jednog od najvećih genocida u povijesti čovječanstva, zašto ne?

Možete vi njima ukazivati na sve užase do kojih su u praksi doveli komunistički režimi, ukazivati im na usporedbe istočne i zapadne Europe ili Sjeverne i Južne Koreje, objašnjavati im stvarno stanje u bivšoj državi, pokušavati im pojasniti da propast socijalizma u 20. stoljeću nije bio rezultat bjelosvjetskih zavjera, nego očekivan ishod primjene neodrživih politika, pokazivati snažnu pozitivnu korelaciju između primjene načela slobodnog tržišta i ekonomskog prosperiteta, itd., ali i dalje je vrlo mala vjerojatnost da će išta od toga doprijeti do socijalističkih indoktriniranih i ignorantnih umova. Oni će i dalje samo odmahivati rukom, optuživati heretike za veleizdaju, te nastaviti uvjeravati ljude oko sebe da, iako je možda socijalizam svugdje u praksi doveo do katastrofa, ovaj put će sve biti potpuno suprotno, a kako to znaju – pa, naravno, tako piše u Svetom Manifestu! – i njima je sasvim neshvatljivo tko to uopće danas može negirati potencijalne blagodati socijalističkog uređenja, ako je toliko očito. Socijalisti svoje dogme uopće ni ne pokušavaju dokazati, niti pokušavaju koherentno povezati svoje osmišljene metode djelovanja sa željenim ciljevima. Socijalističku Istinu je nepotrebno dokazivati, a propitkivati je ili sumnjati u nju mogu još samo najzadrtiji tržišni talibani i plaćenici buržoaskih eksploatatora, i za takve je rješenje jasno – kako navodi profesor: konop i bandera, te potom renacionalizacija.

Isto tako, možete im objašnjavati kako mi danas ne živimo u nikakvom neoliberalizmu, kako Hrvatska nema neke velike veze s kapitalizmom uopće, s čime se sve poduzetnici u Hrvatskoj susreću, kako se tretiraju obrtnici, kako preko 70% birača u Hrvatskoj ovisi o državi, te kako je zapravo skoro cijelo stoljeće prisutan trend pomaka ka sve većem intervencionizmu i socijalnoj državi u zapadnim zemljama, i kako razlog ove krize nije u slobodnom tržištu, nego upravo u nedostatku istog, ali vjerojatnost da će vaši argumenti imati učinka na socijalističke apostole je minimalna.

Prema tome, bilo da se radi o teorijskim primjedbama, moralnim opaskama ili primjerima iz prakse (što iz prošlosti, što iz sadašnjosti), socijalisti su potpuno imuni na argumente. Pokušaji da se socijaliste usmjeri na logičko rezoniranje i malo kritičnije propitivanje svojih religijskih ideoloških dogmi su Sizifov posao. Čim im netko pokuša na civiliziran način ukazati na moguće propuste, nedostatke i kontradiktornosti u njihovim idejama, promptno biva proglašen za bezosjećajnog heretika i slugu krupnog kapitala, bez ikakvih koherentnih kontraargumenata i uopće pokušaja ulaganja ikakvog intelektualnog truda u shvaćanje njegovih argumenata. Socijalistima su logička konzistentnost i korištenje argumentiranih stavova potpuno nepoznati, već se sva njihova retorika sastoji od jeftinog prvoloptaškog pozivanja na emocije, prozivanja neistomišljenika (klasnih neprijatelja), okrivljavanja drugih za svoje neuspjehe, uz što više spominjanja popularnih parola i nepovezanih buzzworda, te arogantno dociranje s visoka. Ustvari, ne samo da socijalisti odbijaju pokušati razumjeti argumente suprotne strane, nego najčešće uopće ne razumiju ni za što se oni sami zalažu.

Razumljivo je na jedan način da mnogima razne socijalističke parole i ciljevi zvuče primamljivo, s obzirom da socijalistički populistički demagozi govore uglavnom ono što većina ljudi želi čuti, ali je problem u tome što ono što volimo čuti ne znači uvijek da je to istina, naprotiv. Socijalisti u artikulaciji svojih ideja u potpunosti zanemaruju stvarni svijet oko sebe i čovjekovu prirodu. Oni misle da su jedini prosvijetljeni i pametni kad shvate da svijet nije savršen i da su oko nas prisutne neke pojave koje većina ljudi ne smatra poželjnima, kao da nitko drugi nije svjestan toga osim njih! Samo što socijalisti uopće ne mogu pojmiti da njihova nepromišljena i brzopleto donesena “rješenja” mogu imati iznimno štetne i pogubne neželjene posljedice koje, kad se dovedu do krajnjih implikacija, mogu rezultirati potpunim uništenjem civilizacije do temelja, kao što je već i viđeno. Socijalistima je teško razumjeti da se stvarnost, ekonomski zakoni i ljudska priroda ne mogu promijeniti pustom retorikom i nečijim željama.

Doduše, nisu svi simpatizeri socijalističkih ideja isti. Siguran sam da među socijalistima ima i jednostavno lakovjernih naivaca i prvoloptaša privučenih emotivnom demagogijom i propagandom od strane vrhovnog socijalističkog svećenstva, te za njih postoji realna mogućnost da otvore oči (ustvari, prelazak s mladenačkih socijalističkih zabluda na zdravi razum nije toliko neuobičajen, čak su neki od najpoznatijih i najžešćih zagovaratelja slobode i kapitalizma zapravo bili konvertiti s ljevice). Vjerujem da tu ima onih koji stvarno nemaju loše namjere, ali namjere su u konačnici irelevantne. Put do pakla je popločan dobrim namjerama.