Don’t Cry for Me, Argentina

U pravilu, što je neki visoki državnik veći manijak, to je on domaćim ljevičarima veći idol. Stoga ne treba čuditi da su domaći ljevičari, nakon smrti venezuelanskog komunističkog vođe Huga Chaveza, za živućeg Mesiju prihvatili argentinsku fašističku diktatoricu Cristinu Kirchner (odrekli su se Eva Moralesa ustanovivši da je obični neoliberal).

Ali, pa zašto ne? Nacionalizacije naftnih kompanija, privatnih mirovinskih fondova, avio kompanija i prijenosa nogometnih utakmica, zabrana kupovanja stranih valuta, protekcionizamprotjerivanje stranih investitora, tečajne kontrole, zabrana uvoza knjiga, kazneno gonjenje heretika, maksimalne regulacije gospodarstva… što je tu za ne voljeti?

cristina_flat_hand

Ono što me zapravo potaklo na ovaj post jest nedavno donošenje suludog zakona od strane argentinske predsjednice koji neodoljivo podsjeća na neku scenu iz Atlas Shrugged, ili kako ekipa sa Zero Hedge kaže: Argentina Goes Full-Venezuela.

Radi se, naime, o dekretu kojim dobroćudna Majka Država štiti potrošače od pohlepnih kapitalističkih eksploatatora tako što će im određivati maksimalne cijene i profitne stope, te minimalan output. Ona poduzeća koja budu naplaćivala previše, proizvodila premalo ili zarađivala prevelike profite će biti kažnjena. Što znači “previše”, odnosno “premalo”, odlučivat će, naravno, državni komitet. Doduše, već i prije donošenja ovog zakona u Argentini su bile na snazi državne kontrole cijena za preko 400 proizvoda koje su propisane kao lijek protiv rastuće inflacije. Naravno, ne treba čuditi da je proizvodnja dobara za koje su propisane maksimalne prodajne cijene drastično opala, a prodaja se preselila u Brazil i Paragvaj. Ipak, usprkos tome kao i iskustvima iz Venezuele, odlučna argentinska vlada je ovaj put uvjerena u upravo suprotan ishod.

Što se događa kad se propišu maksimalne cijene ispod tržišnih (price ceilings) može se inače i vrlo jednostavno ilustrirati grafikonom:

priceceiling

No, dobro. Nije Argentina ni prva, a nažalost ni zadnja zemlja u kojoj su uvedene slične suicidalne mjere borbe protiv inflacije i ostalih ekonomskih problema. Ono što je posebno žalosno kod Argentine jest što je to primjer zemlje čija je gotovo cijela ekonomska povijest u dvadesetom stoljeću zapravo priča sustavnog uništavanja jedne vrlo prosperitetne i razvijene ekonomije. Do prije nekih stotinu godina, Argentina je bila među najbogatijim zemljama svijeta, po životnom standardu razvijenija od gotovo svih zemalja zapadne Europe, privukla milijune europskih imigranta u potrazi za boljim ekonomskim prilikama, da bi do danas spali na to da moraju lažirati podatke od BDP-u i inflaciji. Uzrok svemu tome zapravo i nije nešto posebno kompliciran: stalno imaju fašiste i socijaliste na vlasti.

Argentina je nezavisnost od španjolske krune stekla 1816. godine, a 1853. je postala republika. U toj drugoj polovici devetnaestog stoljeća i početkom dvadesetog, Argentina prolazi razdoblje značajnog ekonomskog razvoja, dolazi do velikog povećanja stranih ulaganja, vala novih europskih doseljenika i razvoja infrastrukture. Primjerice, 1870. godine argentinski BDP po stanovniku je iznosio oko 35% američkog, da bi već 1900. godine iznosio oko 85% američkog. Od druge polovice 19. stoljeća, Argentina je imala niz od desetak vrlo ekonomski liberalnih vlada koje su njegovale principe slobodnog tržišta, privatnog vlasništva i otvorenosti stranim investicijama, što je i omogućila takav ekonomski rast. U razdoblju između 1870. i 1910., primjerice, izvoz žita je porastao sa 100 tisuća tona na preko 2,5 milijuna tona, a izvoz smrzunute govedine sa 25 tisuća tona na preko 360 tisuća tona godišnje. Ukupna dužina željeznica se povećala s 500 km na preko 30 000 km, BDP po stanovniku je rastao strahovitom brzinom usprkos ogromnom priljevu novih imigranata. Već 1910. godine Argentina je bila među 10 zemalja u svijetu po BDP po stanovniku (ispred Njemačke, Francuske i Austrije), a 1908. je bila na 7. mjestu (ispred Kanade, Danske i Nizozemske). U to vrijeme, argentinski BDP po stanovniku je bio za 70% viši od talijanskog, 90% viši od španjolskog, 180% viši od japanskog i čak 400% viši od brazilskog (izvor)!

ingresorel

Argentinski BDP po stanovniku u odnosu na američki (izvor: http://www.jorgeavilaopina.com/?p=61)

Međutim, argentinski prosperitet nije bio baš dugog vijeka. Kao što sam naveo, povijest Argentine je povijest svakakvih kolektivističkih manijaka i totalitarnih diktatura. Već je 1904. Buenos Aires dobija prvog socijalističkog namjesnika, a 1916. dolazi do prve stvarne promjene vlasti, kada vladu preuzimaju progresivni radikali (la Etapa Radical) i drže je do državnog udara 1930. kojim započinje tzv. Neslavno desetljeće u argentinskoj povijesti (Década Infame), a koje završava novim vojnim udarom 1943. Tijekom tog razdoblja vojne vladavine veliku popularnost među narodom stječe socijal-fašistički populist Juan Domingo Perón, koji pobjeđuje na izborima 1946. godine i za njegovog režima dolazi do ogromnog povećanja državne potrošnje (financirane uglavnom monetarnom ekspanzijom), visoke inflacije, između ostalog nacionaliziraju se željeznice i “strateške” industrije, širi se socijalna država, uvode kontrole cijena, i uglavnom ubrzo dolazi do stagflacije i Perón biva smijenjen u novom vojnom udaru nakon kojeg vlast preuzima general Aramburu. U idućih dvadeset godina u Argentini se izmjenjuje desetak nestabilnih vlada koje su nerijetko na vlast dolazile u vojnim udarima (Onganía, Levingston, Lanusse) a na ekonomskom polju uglavnom su populističke i strogo intervencionističke (centralno planiranje, nacionalizacije, protekcionizam, politike samodostatnosti, devalvacije, sklonost “printanju” koje je uzrokovalo ogromne inflacije, itd.). 1973. godine Juan Perón se vraća iz egzila i dolazi ponovo na vlast, ali umire nakon godinu dana, da bi ga nasljedila supruga Isabel koja je smijenjena nakon manje od dvije godine u novom vojnom udaru. Nakon nje opet imamo niz od nekoliko kratkotrajnih nestabilnih vojnih diktatura i novih državnih udara (Videla, Galtieri, Viola, Bignone), a koji su bili obilježeni brojnim ekonomskim problemima, kršenjima ljudskih prava, korupcijom, te neuspjelom vojnom invazijom na Falklandsko otočje. Nakon velikih pritisaka javnosti, 1983. godine omogućuju se demokratski izbori i za novog predsjednika Argentinci izabiru socijalista Raúla Alfonsína koji svojim kontrolama cijena i zamrzavanjem plaća ne uspjeva zaustaviti galopirajuću inflaciju, već ona 1989. godine doseže nevjerojatnih 12 000%.

Nakon debakla prvog demokratski izabranog predsjednika nakon dugo godina, na vlast 1989. godine dolazi peronist Carlos Menem koji najavljuje neke tržišne reforme, te počinje proces deregulacije gospodarstva, privatizacije mnogih državnih poduzeća, i ukidaju vanjskotrgovinske barijere. Istovremeno, uvodi se fiksni tečaj pesosa (konvertibilan za američki dolar), te uskoro dolazi do normalizacije ekonomije i stopa inflacije pada na jednoznamenkasti postotak, a dolazi o značajnog rasta BDP-a. Nakon tih reformi, tijekom devedesetih godina došlo je do velikog priljeva stranih investicija, a BDP je rastao preko 6% godišnje u prosjeku (usprkos kratkotrajnoj recesiji 1995.) što je bila jedna od najviših stopa rasta u svijetu.

Međutim, ni ovog puta period prosperiteta i gospodarskog rasta u Argentini nije bio dugog vijeka. Krajem 1998. već dolazi do nove recesije, BDP pada, a nezaposlenost raste. Na izborima 1999. na vlast dolazi umjereni socijalist Fernando de la Rúa, no gospodarsko stanje u zemlji se još više pogoršava i Argentina prolazi kroz jednu od najgorih ekonomskih depresija u svojoj povijesti, a De la Rúa podnosi ostavku tijekom prosvjeda 2001. godine. Nasljeđuje ga peronist Duhalde koji proglašava bankrot i ukida fiksni tečaj pesosa u odnosu na dolar (i usput zapljenjuje štednju građana, zamrzava bankovne račune, te zabranjuje vanjsku razmjenu).

Naravno da su mnogi ljevičari krivca za taj gospodarski kolaps tražili u slobodnom tržištu i pohlepnom neoliberalnom kapitalizmu, ali u stvarnosti, ništa nije dalje od istine. Neki ekonomisti su kao glavni uzrok depresije navodili samu politiku fiksnog tečaja i konvertibilnosti (currency board), koja je zapravo značila precijenjivanje pesosa što je smanjilo konkurentnost argentinskog izvoza, pogotovo nakon devalvacije brazilskog reala. S druge strane, Steve Hanke ovdje pojašnjava kako je to malo vjerojatan uzrok. No, u svakom slučaju, takva monetarna politika nema nikakve veze sa slobodnim tržištem. Tzv. currency board je uveden kao svojevrsno osiguranje od ogromnih inflacija uzrokovanih obijesnim državnim printanjem novog novca bez pokrića, što je bilo vrlo uobičajen slučaj u Argentini u drugoj polovici 20. stoljeća, ali u konačnici radi se opet o samo još jednoj verziji nametanja novog legal tendera, a postoji puno bolji i tržišniji koncept borbe protiv inflacije i državne monetarne tiranije.

Ono što je, mislim, vjerojatno još važnije jest porast državne potrošnje i poreznog opterećenja tijekom devedesetih. Hanke u 2002. izvještava:

Tax evasion is high in Argentina because the tax savings from going into the underground economy are huge. The value-added tax is 21 percent; social security and medical care taxes are 31.9 percent; and the top income tax rate of 35 percent starts at 102,300 pesos-currently about 50,000 dollars. Compare these with US state sales taxes of 0-9 percent (there is no federal tax); Social Security and Medicare taxes of 15.3 percent; and a top federal tax rate of 38.6 percent starting at about 300,000 dollars (plus state taxes of 0-11 percent). Unlike Argentina, the United States does not tax bank credits and debits at all.

Povećanje poreza dovelo je do velikih problema na tržištu rada. Ukupni porezi na plaću iznosili su prosječno oko 43%, odnosno, gotovo polovicu plaće su zaposleni u startu predavali državi, a PDV je povećavan u nekoliko navrata. Tako visoki troškovi zapošljavanja su očekivano rezultirali porastom nezaposlenosti.

Između 1991. i 2001. BDP je porastao oko 50%, ali je državno trošenje poraslo oko 90%, a udio države u gospodarstvu za oko 28%. Udio vanjskog duga u BDP-u se povećao s 35% na 57%. Velika državna potrošnja koja je rasla brže od rasta BDP-a je uzrokovala stalne proračunske deficite, država nije mogla ni više vraćati ogromne dugove koji su se nakupili kao posljedica rastuće državne potrošnje, a socijalistički predsjednik De la Rúa kao sredstvo za smanjenje deficita odabrao je povećanje poreza, pa su tako 1999. i 2000. u tri navrata povećavani porezi na dohodak, porez na imovinu, kao i porezi na automobile, pića i duhan, te trošarine na gorivo. Kasnije se uvodi i posebni porez na sve financijske transakcije (na sve bankovne depozite, podizanja novaca s računa, kao i na svaku kupovinu dionica). Tužna je činjenica da je ekonomija zapravo prije tih povećanja poreza pokazivala znakove oporavka; u zadnjem kvartalu 1999. imali su rast, ali nakon povećanja poreza početkom 2000. ekonomski indikatori pokazuju opet negativan trend. S obzirom da povećanje poreza nije dovelo do povećanih proračunskih prihoda, kako bi vratila dio duga, argentinska vlada je jednostavno zaplijenila dio štednje građana (i kasnije štednju na računima u dolarima pretvorila u pesose).

Za puno detaljniju analizu argentinske depresije 1999.-2002. preporučam odličan rad Kurta Schulera dostupan ovdje.

Državna potrošnja u to vrijeme nije bila problem samo na federalnoj razini, već je predstavljala i ogroman problem na provincijskim razinama. Na primjer, u provinciji Formosa javna potrošnja je zauzimala čak 84% provincijske ekonomije, u provinciji Santiago del Estero 71%, a u provinciji Chaco 69% (izvor). U mnogim provincijama je više od polovice radne snage bilo zaposleno u državnim ustanovama i poduzećima.

Argentina je također imala još uvijek vrlo rigidne radne zakone iz doba Peróna, te vrlo kompliciranu birokraciju. Primjerice, za otvoriti posao u Argentini 2001. bilo je potrebno proći 12 birokratskih procedura, platiti 2 100 dolara naknada, te je proces trajao prosječno 77 dana (izvor).

Uglavnom, nakon defaulta na vlast dolazi još jedan peronist Néstor Kirchner koji uspjeva postići dogovor s IMF-om oko restrukturiranja duga, najveći dio argentinskog duga kupuje Venezuela, te Argentina izlazi iz depresije i ekonomija pokazuje znakove oporavka, BDP raste stopama od preko 7%, a nezaposlenost opada, ponajviše zahvaljujući snažnom rastu izvoza (u međuvremenu dolazi do ogromnog rasta potražnje za argentinskim sirovinama od strane Kineza, a u isto vrijeme Brazil revalvira real, što čini argentinski izvoz konkurentnijim).

Kirchnera 2007. godine nasljeđuje njegova žena, sadašnja predsjednica Cristina. Tijekom svoje vladavine, Cristina je uspjela od Argentine učiniti jednu od ekonomski najneslobodnijih zemalja svijeta, povećati državnu potrošnju do povijesno rekordnih razina, uzrokovati inflaciju koja već prelazi 30% na godišnjoj razini i dovesti zemlju u novi bankrot.

Dok sve to traje, Cristina za ekonomsku nestabilnost krivi koga drugo nego pohlepne lešinare koji očekuju da im Argentina plati dugove kojima je financirala obijesnu državnu potrošnju zadnjih godina desetljeća. Ne samo to, nego se još i hvali (lažiranim) stopama rasta, dok istovremeno besramno laže o inflaciji i lažira podatke o BDP-u. Ako razumijete španjolski, ovdje možete pročitati još puno, puno više o svim lažima gospođe Kirchner.

Možda, da je gospođa nešto naučila iz prethodnih argentinskih kriza i da nije povećavala državno trošenje kao da nema sutra, te da nije gotovo u potpunosti onemogućila funkcioniranje tržišta u Argentini, možda onda ni vraćanje duga lešinarima ne bi bio toliki problem.*

 

* Što se tiče samog duga zbog kojeg je Argentina nedavno proglasila bankrot, najveći dio je nastao za vrijeme Carlosa Menema. Naime, još od vremena Peróna pa sve do kraha krajem osamdesetih, argentinske vlade su preferirale proračunsku rastrošnost, što su najvećim dijelom financirale stalnom monetarnom ekspanzijom, a to je često dovodilo do visokih inflacija. Kao svojevrsan lijek za stalne inflacije, početkom devedesetih je uveden paritet argentinskog pesosa za dolar (currency board) te je svaki pesos morao biti pokriven američkim dolarom, što je trebalo onemogućiti daljnju nestabilnost u vrijednosti pesosa. Međutim, to nije obeshrabrilo argentinske vlasti u nastavku politike državne potrošnje, država je i dalje trošila iznad svojih mogućnosti, a deficit je financiran stalnim zaduživanjem, i tako se nakupio dug koji se nije mogao vratiti. Došlo je 2005. do restrukturiranja duga, kada je argentinska vlada ponudila vjerovnicima otplatu 30% duga (debt swap), na što je pristalo oko 93% vjerovnika, ali 7% nije i tih 7% je nedavno u sudskom sporu ishodovalo odluku koja obvezuju argentinsku vladu na plaćanje duga u cijelosti. Međutim, problem za Argentinu jest što su njene obveznice sadržavale tzv. paripassu klauzulu koja ih obvezuje da sve vjerovnike tretira po istim uvjetima. Dakle, ukoliko isplate cijeli dug ovim 7%, dužni su isplatiti i onih ostalih 93% za cijeli iznos duga, a ne za samo 30%. Opširnije možete naći ovdje.

Oglasi

3 comments

  1. Usporedimo katastrofalne porezne uvijete Argentine, minimalne iznose od kojih se počinje primjenjivati maksimalna stopa na dohodak, PDV, i ostalo sa Hrvatskim poreznim uvjetima, pa ćemo vidjeti da su Hrvatski porezi puno veći. Nije potrebno biti Kolumbo pa predvidjeti kakav rezultat će to polučiti.

    Kada država prisiljava vlastite građane da rade na crno, da masovno krše zakone uprkos strgim kaznama, kada općenito izbjegavaju legalno poslovanje, tada nije problem u građanima. Kada se prevrši granična mjera maltretiranja, dužnost je građana (a i nasušna potreba), sabotirati namjere države koje stoje iza takve politike.

    Ako umjesto Argentine uzmemo primjer Chile-a, i vladavinu Pinoche-a, njega se redovno (potpuno pogrešno) naziva fašistom. Što je potpuna glupost. Istina je da je riječ o diktatoru, ali takvome koji je u praksi pokazao da agresivna liberalna ekonomija odlično funkcionira. Međutim i Hitler je pokazao da nacionalni socijalizam odlično funkcionira. Pa čak i Staljin je pokazao da komunizam odlično funkcionira. Sve u smislu enormnog industrijskog (manje gospodarskog) rasta, na račun mnogih drugih stvari. Pa ipak nitko (normalan) neće ustvrditi kako bi htio živjeti pod Staljinom.

    Što hoću reći time? Ako veliki dio Rusa danas plače i priziva Staljinova “dobra stara vremena” to nešto dokazuje. Prvo, da su ljudi često iracionalna bića koja se povode prema nekakvoj izmaštanoj percepciji idealne stvarnosti prije nego prema realnim činjenicama. Drugo, da čak i u rigidnim društvima sposobnost i odlučnost managementa, te pratećih državnih institucija, presudno utječe na rezultate, čak i uprkos najekstremnijim oblicima vladavine.

    To što samo nerazuman čovjek, da ne kažem kompletni idiot, danas priželjkuje živjeti pod ekstremnim oblicima vladavine je sasvim druga stvar. Ne treba brkati stvari pa ljude koji su u prošlosti klicali Hitleru ili Staljinu zvati idiotima, jer to jednostavno nije točno. U ondašnjem kontekstu stvari njima je to moglo izgledati potpuno ispravno, pogotovo ako su živjeli unutar tih sistema. Svako povijesno razdoblje ima vlastiti smisao i opravdanje postojanja. Ali zamislimo da danas netko plače za Napoleonom, Cezarom ili Aleksandrom Makedonskim, i ozbiljno tvrdi kako je onda bilo bolje, te da se treba ugledati na njih. Taj bi instantno bio spreman za ludnicu.

    Christina Kirchner je prije svega nesposobni manager, pa može se reći i glupača. Tako da bez obzira što ista radila, neće završiti dobro. Ako sa druge strane pogledamo Pinochea, za njega se može reći da je bio u nekoj mjeri i prosvijećeni apsolutist. Pa čak i on je zadržao potpuno državnu kontrolu nad rudarskom industrijom koja je generirala 30% državnih prihoda. To je omogućilo stabilnost dok su druge tržišne stvari mogle fluktuirati.

    Uvijek mora postojati mjera između strateških nacionalnih interesa i načina upravljanja istima koje ne treba uvijek prepustiti slobodnom tržištu (osobito je to bitno za mala i tržišta u razvoju), i slobode tržišta. Samo bezumnik misli da su te dvije stvari u suprotnosti. Državna kontrola ne mora nužno biti direktna, nego interesna. Dobri i uravnoteženi ugovorni odnosi, i posebne i transparentne klauzule sa koncesionarom, te rigorozna kontrola provođenja tih uvjeta mogu biti sasvim dovoljni. Problem nastaje onda kad se u koruptivnim društvima izigravaju koncesionarski uvjeti, ili se ugovorni odnosi na početku rade na štetu jedne strane. To je put u kataklizmu.

    Stoga je Pinoche i zadržao potpunu državnu kontrolu nad rudarskom industrijom, jer je dobro znao da će u trenutku kada počne pregovarati, pritisci interesnih strana postati prejaki. Sa druge strane, smatrao je da će država pod njegovom supervizijom moći dovoljno dobro upravljati tom industrijom, pa da će se to na kraju više isplatiti nego dijeliti dobit sa koncesionarom. I bio je u pravu.

    Stoga možemo zaključiti da sve treba promatrati holistički prema specifičnim početnim uvjetima, i končnom rezultatu kojeg smatramo poželjnim.

    Sviđa mi se

    1. veliki mi je gušt je čitat tvoje zaokružene komentare Tantore.
      često puta preciznije i životnije pišeš od samih autora članaka (zadnji tvoj sam pročitao na onom postu o Teorijama zavjere gdje si ga ajdučki protresao )..
      ne daj se Ines, godinama Ines

      Sviđa mi se

      1. Hvala na čitanju 🙂 Što se tiče mojih komentara, trudim se komentirati samo one autore čije članke smatram kvalitetnim (ima naravno još puno izvrsnih autora, ali nemam toliko vremena). Pa i ovo ću komentiranje morati smanjiti jer druge stvari zovu.

        Kada i komentiram, trudim se ustvari dati viđenje iz malo drugačije perspektive. I iskreno se nadam se da to vodi u smjeru konstruktivne razmjene mišljenja, odnosno to je ono što pokušavam postići.

        Što se tiče članka o teorijama zavjere, koji je uzgred budi rečeno odlično napisan, ustvari se intimno slažem sa autorom da su mnogi događaji u obliku u kojem su se konačno i dogodili, prije rezultat nekompetencije, nerealiziranih želja, nusprodukt ili posljedica niza događaja i konflikata koji u često nepredvidivoj reakciji dovode do konačnih rezultata koje onda smatramo nekakvim finalnim događajem.

        Međutim ono što ja smatram, a to je i bio smisao tih postova je da treba ići obrnutim putem, pa to i dokazati. Dakle, da uvijek postoji valjan razlog za sumnju kako ipak iza pojedinog događaja stoje konkretne osobe ili grupe, sa konkretnim interesima, sve dok se ne dokaže suprotno, tj. dok se ne utvrdi kako zavjere stvarno nema. Ako se sumnja ne otkloni, treba kopati dublje. To je jedini ispravan put. Kao što slučaj umorstva stoji otvoren dok se ne uhvati ubojica, ili dok se ne dokaže da je riječ o spletu okolnosti pa da krivac ne postoji. Znači ne postoje “Teoretičari zavjere”, postoje samo događaji, neodgovorena pitanja i zavjerenici.

        Međutim, ovo je ipak potpuno off-topic, pa bi bilo dobro da netko drugi više komentira konkretan članak gore, koji izvrsno ukazuje na stvari koje bi nas trebale itekako zanimati. Pogotovo što se itekako mogu povući paralele između Argentine i onoga što se događa kod nas i što će se tek događati u budućnosti…..

        Na primjer autor spominje “paripassu klauzulu” u ugovorima koje je Argentina potpisivala, bolje rečeno koje je netko potpisivao u ime Argentinskog naroda. Tko uopće zna što su naši političari sve potpisali, što se taji od naroda, a što će isplivati na površinu kada i ako netko konačno pokuša rješavati probleme i kada nešto počne mijenjati….

        Liked by 1 person

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s