Aksiomi i metodologija

Kvadrat nad hipotenuzom, to zna svako dete, jednak je zbiru kvadrata nad obe katete.

Tako je glasila formulacija Branislava Nušića, a odnosi se, naravno, na Pitagorin poučak, za koji vjerujem da je svima poznat.

Zamislimo, ipak, da vam netko obznani kako je empirijskim promatranjima mjereći pravokutne trokute otkrio da je Pitagorin poučak nevažeći. Zamislite da neki učenik kaže svom profesoru matematike kako je mjerio duljine stranica različitih pravokutnih trokuta i izračunao da se rezultati ne poklapaju s Pitagorinim poučkom. Što bi profesor na to odgovorio, da li bi povjerovao učeniku, bi li možda pokušao samostalno provjeriti vjerodostojnost teorije i sam krenuo mjeriti stranice na nekim trokutima, ili bi nekim drugim metodama pokušao dokazati učeniku da je bio u krivu?

Naravno, profesor bi se jednostavno nasmijao na učenikovu primjedbu, a Pitagorin poučak bi jednostavno dokazao pomoću matematičke logike i nekih osnovnih aksioma, bez ikakvog empirijskog mjerenja nekog trokuta.

Geometrijski zakoni poput Pitagorinog poučka ne proizlaze iz empirijskog promatranja geometrijskih likova, već su izvedeni deduktivnog logikom iz geometrijskih aksioma, prema tome, oni se mogu opovrgnuti jedino pronalaženjem grešaka u logičkoj izvedbi ili u samim aksiomima.

Prema tome, ako nam netko ukaže na to da je, mjerivši stranice pravokutnih trokuta, zaključio da je Pitagorin poučak pogrešan, mi ne trebamo uopće empirijski provjeravati tu tvrdnju da bismo znali da je taj zaključak netočan. Ili je taj netko krivo mjerio, ili je ravnalo bilo neispravno, ili se nije radilo o pravokutnim trokutima. Uglavnom, dok netko ne pronađe greške u aksiomima i logičkom procesu iz kojih je poučak izveden, njega se ne može pobiti empirijom.

PythagoreanTheorem16c

Slično tako, kao što se geometrijski zakoni ne mogu pobiti empirijskim mjerenjima, tako se ni ekonomski zakoni ne mogu opovrgnuti empirijom. Zakoni koji se temelje na početnim aksiomima i deduktivnoj logici se mogu opovrgnuti jedino opovrgavanjem samih aksioma ili pronalažem grešaka u procesu dedukcije.

Ovo je vrlo bitno za područje makroekonomije, s obzirom da možemo naići na nebrojeno pokušaja da se empirijskim istraživanjima nekako pobiju određene ekonomske zakonitosti. Međutim, problem s takvim empirijskim istraživanjima u ekonomiji jest što je eksperimentiranje u ekonomiji jednostavno nemoguće s obzirom da nemamo ceteris paribus uvjete. Nemoguće je tijekom testiranja “laboratorijski” testirati utjecaj samo jedne varijable na neku drugu, držeći sve ostale jednakima. Ekonomija nije fizika. U ekonomskoj stvarnosti ne postoje ceteris paribus uvjeti, već postoje samo milijuni i milijuni pojedinaca sa svojim preferencijama koji djeluju u skladu sa svojim ciljevima koji se konstantno mijenjaju i koji ovise o iznimno kompliciranoj okolini koju je nemoguće kvantitativno izraziti i pojednostavniti nekim matematičkim modelima. Takvi pokušaji su odmah u startu osuđeni na propast.

Naravno, empirija nam može biti vrlo korisna pri ilustriranju određenih ekonomskih zakona, i može biti praktičan alat za bolje objašnjavanje nekih femomena, ali ona sama ne može opovrgavati aprioristički utemeljene zaključke. Nije ovo argument protiv empirijskih istraživanja per se, već samo ukazivanje na to da se empirija u ekonomiji može koristiti kao dodatna ilustracija ili pomagalo (i tu može biti od izuzetne koristi, iako treba biti oprezan), ali nikako kao samostalna metodologija pronalaženja i objašnjavanja ekonomskih zakona.

Navest ću samo par primjera čestih ekonomskih zabluda koji proizlaze iz pokušaja empirijskog utvrđivanja tržišnih pravilnosti:

Primjer 1: Država A je te i te godine povećala zakonski propisan minimalac za X%, i stopa nezaposlenosti se nije povećala. Dakle, povećanje minimalne plaće ne utječe na nezaposlenost.

Pogreška ovdje je u tome što primjer promatra jedan potez državne vlasti izoliran od ostatka svijeta, odnosno, pretpostavlja ceteris paribus uvjete. Mi znamo da se povećanje minimalca odražava negativno na zaposlenost po ekonomskim zakonima koji proizlaze iz jednostavnih aksioma ljudskog djelovanja i ti zakoni nisu oborivi empirijskim metodama, baš kao što ni Pitagorin poučak nije oboriv empirijskim mjerenjima. Određivanje minimalne visine plaće iznad tržišne uzrokuje višu stopu nezaposlenosti nego što bi ona bila da nije došlo do povećanja minimalca, ceteris paribus. To je jednostavna činjenica koja proizlazi iz elementarnog zakona ponude i potražnje i nije uopće podložna empirijskom testiranju. Da bi ju netko pobio, on mora pobiti same aksiome na kojima se bazira tržišni zakon ponude i potražnje ili logički proces dedukcije kojim se izvodi.

Međutim, činjenica je i da u stvarnosti nemamo ceteris paribus uvjete, te da to onemogućava jasno i izolirano promatranje utjecaja jedne varijable na drugu. Sigurno se mogu naći poneki slučajevi u kojim je država povećala minimalnu plaću, a nezaposlenost ostala nepromijenjena (ili se čak smanjila), no, zaključiti iz toga da povećanja minimalca nije utjecalo negativno na zaposlenost je potpuno pogrešno. Povećanje minimalnca se uvijek odražava negativno na zaposlenost, samo što je sasvim moguće da je istovremeno došlo do nekih drugih promjena u okruženju koje su imale pozitivan učinak na zaposlenost, te time kompenzirale za negativan efekt povećanja zakonski propisanog minimalca. Moguće je da su neki troškovi zapošljavanja smanjeni, da su smanjeni neki porezi, ukinute obveze plaćanja nekih doprinosa, možda su ukinute neke druge barijere u poslovanju, možda je došlo do nekih značajnih tehnoloških inovacija pa je porasla produktivnost rada zbog bolje kapitalne opremljenosti, možda je došlo do inflacije pa  zapravo nominalno povećanje minimalca nije imalo realan učinak, možda je bila nešto bolja turistička sezona, možda je iz nekog desetog razloga došlo do povećanja investicija, možda je dio nezaposlenih prestao aktivno tražiti posao pa više ne ulazi u službene statistike, itd. Sve je to moglo imati pozitivan učinak na stopu zaposlenost, ali ono što sigurno nije imalo pozitivan učinak jest povećanje zakonskog minimalca.

Primjer 2: Država B je kroz određeno razdoblje u povijesti provodila protekcionističke politike (npr. visoke carine, uvozne kvote, subvencioniranje izvoza) i imala je gospodarski rast. Dakle, protekcionizam pozitivno utječe na gospodarski rast.

Ovaj primjer sadrži sličnu pogrešku. Protekcionizam ne može imati pozitivan učinak na gospodarski rast, već nužno vodi smanjenju životnog standarda stanovništva jer onemogućava iskorištavanje komparativnih prednosti, te adekvatnu specijalizaciju i podjelu rada. Niti jedna zemlja se stoga nije razvila zbog protekcionizma, nego isključivo usprkos protekcionizmu. Moguće je naći primjere koreliranja protekcionističkih mjera i gospodarskog rasta kroz neka razdoblja u povijesti, ali protekcionizam nije bio uzrok tom rastu, nego kočnica, a uzroci gospodarskog rasta i razvoja su bili neki drugi: npr. slobodno unutarnje tržište, niski porezi, tehnološki napredak, povećanje stranih investicija, ili što već. Ono što sigurno nije bio uzrok rasta je protekcionizam, a to znamo iz jednostavnih ekonomskih zakona, koji nisu podložni empirijskim opovrgavanjima.

 

 

Oglasi

30 comments

  1. Problem je u tome što je ekonomija rezultat amalgama matematike, politike i psihologije. Tu je odabir početnih aksioma otežan, ili su ti aksiomi pogrešni. Čak i u matematici, pitagorin teorem vrijedi samo u specijalnim uvjetima (u ravnini). Kada je površina kugla, potrebno ga je modificirati. A kada je površina nepravilna ali poznata, bilo bi ga potrebno opisati posebnim funkcijama. A što u slučaju kada se površina konstantno mijenja i još nisu poznati svi elementi promjene u realnom vremenu? Pitagorin poučak jednostavno tada ne vrijedi, odnosno ne da ne vrijedi nego ga je nemoguće iskoristiti. Na svu sreću danas imamo alate koji nam mogu omogućiti modeliranje stvarnosti. Dvije su stvari bitne, da nije potrebna apsolutna preciznost (kao u slučaju pitagorinog poučka), što omogućava brzinu izračuna, i da imamo povijesne podatke, pa se usporedbom sa stvarnim podatcima i ekstrapolacijom možemo uvjeriti u funkcioniranje modela. Naravno riječ je o računalima/software-u.

    Dakle, moram te ispraviti, itekako je moguće ekperimentirati. Današnje trgovanje na burzi je u velikoj mjeri automatizirani proces sa ljudskom supervizijom, na primjer. Itekako je moguće napraviti kompjuteritirane dinamične modele i promatrati što se događa promjenom parametara. Ne samo da je moguće nego je moguće postići i zavidnu preciznost predviđanja, koja naravno nije 100%, ali u najgorem slučaju može dobro poslužiti za orijentaciju.

    Još prije mnogo godina, moj je prijatelj rekao da bi naše političare trebalo natjerati da igraju Sim City, pa kada dignu poreze da vide što se dešava u igrici. Ljudi popiz*e, izađu na ulice, zapale sve i odsele se iz grada.

    Problem nije u tome što se ne može eksperimentirati, nego zašto bi se to radilo kada se možeš igrati na živo bez ikakvih osobnih posljedica, a pri tome još biti i nagrađen bez obzira na rezultate. A drugo, tko bi to radio? Političari koji ne znaju osnove matematike i uopće ne cijene struku, jer sebe smatraju najpametnijima?

    Jedini način i prvi korak je uvođenje odgovornosti za djela i nedjela političara, razmjerno ovlastima. S obzirom na odgovornost koju ima bilo koji poduzetnik, odgovornost političara bi trebala biti razmjerna učinjenoj šteti/koristi. Sve do smrtne kazne. Sve drugo je naklapanje bez ikakve mogućnosti pomaka na bolje.

    Sviđa mi se

    1. Dakle, moram te ispraviti, itekako je moguće ekperimentirati. Današnje trgovanje na burzi je u velikoj mjeri automatizirani proces sa ljudskom supervizijom, na primjer. Itekako je moguće napraviti kompjuteritirane dinamične modele i promatrati što se događa promjenom parametara. Ne samo da je moguće nego je moguće postići i zavidnu preciznost predviđanja, koja naravno nije 100%, ali u najgorem slučaju može dobro poslužiti za orijentaciju.

      Ne slažem se. Mislim, moguće je “eksperimentirati” sa svačime ali kakve ćeš zaključke postići iz tog eksperimentiranja? Ne možeš postaviti laboratorijske uvjete u stvarnom svijetu, pa nisu ljudi protoni.

      Šimun je imao dobar tekst na tu temu: http://usporedbe.wordpress.com/2012/10/15/protiv-ekonomskih-eksperimenata/

      Ono zašto je empirijski pristup opasan u ekonomiji jest upravo zato što služi kao “znanstvena” podloga svakakvim neomarksistima poput Pikettyja kako bi izvodili apologije za masovne pljačke, ukidanje sloboda i državni intervencionizam, stoga bi takve principe trebalo odbaciti u startu kao neozbiljne.

      Sviđa mi se

      1. Ipak razmisli još malo o ovome što sam gore napisao. Ti ne eksperimentiraš sa realnom privredom nego sa modelom i istovremeno uspoređuješ model sa stvarnim povijesnim podatcima. Pretpostavka je da je riječ o sustavima koji nisu potpuno slučajni nego postoje tisuće obrazaca koji su u interakciji. Onda kada približiš rezultate modela sa nečim što se je već dogodilo, tada imaš potvrdu da je model upotrebljiv i onda ekstrapoliraš i radiš moguće scenarije na makro skali. Ako to nije korisno, ja ne znam što je. Čak i relativno jednostavan sustav bi bio u stanju predvidjeti što će se dogoditi nakon uvođenja fiskalnih blagajni na primjer. Doduše za to ti nije bio potreban niti sofisticirani sustav, već samo zdrav razum, ali pustimo to. Problem je kada imaš na desetine tisuća međuovisnih parametara, (pojednostavimo to pa ih nazovimo KPI-evi) a želiš promijeniti jedan od njih, i zanima te kako će se to odraziti na ukupni sustav.

        Ti i onako ne modeliraš pojedinačne ljude nego skupove i obrasce međudjelovanja. Tako da pojedinačni ljudi ovdje nisu niti bitni, nego samo vjerojatni obrasci ponašanja, kojih je konačan broj i mogu se modelirati. Dakle ovdje nije riječ o eksperimentu nad ljudima i na ekonomiji “u živo”, nego o realističkoj simulaciji stvarnosti, koja već sam to rekao ne mora biti 100% točna, nego je dovoljno da kvantitativno ukaže na vjerojatne posljedice konkretnih odluka kroz određeni vremenski period. To niti jedan ekonomist, a kamo li političar nije u stanju napraviti iz glave. To veze nema sa ovim što je Šimun napisao, a sa čime se jasno slažem.

        Sviđa mi se

        1. Mislim da se nismo razumjeli dobro.

          Nemam ja ništa kategorički protiv tih modela, pa ni protiv “eksperimentiranja” koja su vrlo upitne točnosti, ali to nije sad toliko važno. Ono što sam htio naglasiti jest da ne možeš samo empirijskim istraživanja pobijati “a priori” istine, bez istovremeno opovrgavanja logike koja stoji iza njih.

          Zašto je to bitno naglasiti jest upravo zbog implikacija takvih rezultata u političkom odlučivanju. Ekonomisti su danas postali vlastodršcima ono što je nekad bilo svećenstvo. Izmišljaju znanstvene apologije političarima za intervencionizam i porobljavanje, i to je iznimno opasno.

          Uzmimo tako primjer nekog Pikettyja ili sličnog šarlatana koji ti na temelju takvog nekog modela “dokaže” kako će pljačka 80% svjetskog bogastva dovesti do porasta u indeksu sreće od 7,48%. I što ćeš ti na to? Na koji način ćeš to osporiti? Postavljati nove modele i nove parametre, neke druge eksperimente, itd… ?

          Ili, recimo ovaj primjer: http://nreakcija.wordpress.com/2012/03/01/rat-metodologija/

          Dobro si napisao, za te stvari ti uopće nije potreban sofisticirani sustav, već samo zdrav razum. Upravo tako!

          Jednom kad prihvatiš njihova pravila igre, prihvatio si poraz.

          Sviđa mi se

          1. Ma jasno. To uopće nije sporno. Pa nećeš u staljinizmu koristiti simulaciju slobodnog tržišta. :). Ne možeš komunističke gluposti riješiti software-om, nego jedino metkom. Mislio sam da se to podrazumijeva samo po sebi. Ako nema političke motivacije i dobre volje sve je ionako uzalud.

            Ovo o čemu ja govorim su vrlo konkretne stvari i kao kod svake simulacije moraš jako paziti na kontekst upotrebe i početne uvjete. Međutim danas je moguće da software sam dovoljno brzo optimizira i dodaje nove početne uvjete te na taj način radi reverzibilni scenario bez sporog ljudskog isprobavanja. Znači zadaš neki konačni poželjni scenario i software ti izračunava grupe početnih uvjeta koji dovode do traženog cilja (tih grupa naravno može biti mnogo). Naravno za simulirati globalnu ili nacionalnu ekonomiju treba vraški software i hardware 🙂

            Glavni problem i dalje ostaje politika. Ako netko uopće ne shvaća potrebu ili namjerno ne želi ili izbjegava određeni scenario, već naprotiv unaprijed bira neki suludi cilj kao unaprijed poželjan (socijalizam na primjer), nikakav ekonomski magični software tu ne pomaže….

            Kada netko nije u stanju spojiti dvije Excel tablice i donijeti proračun koji može izdržati 3 mjeseca, a sa druge strane taj isti bez pardona zatvara ljudima lokale i blokira firme radi minornih propusta, i još prosipa priče o moralu, jedina simulacija koja je tu neophodna je prijeki sud i vješala….

            Sviđa mi se

  2. Lep tekst, ali empirijska provera pokazuje da stih sa početka nema veze sa Dučićem (mada se i na nekim drugim sajtovima pripisuje njemu, ne znam zašto), nego sa Branislavom Nušićem, nalazi se u njegovoj knjizi “Autobiografija”. Pošto nema aksioma iz kog bi nužno sledilo Dučićevo autorstvo ;), ovaj podatak ima težinu…

    Sviđa mi se

    1. Vidiš, izgleda da je ipak Nušić bio originalni autor, onda ću promijenit…
      A problem s empirijom u ekonomiji jest što je ustvari to postala vrlo opasna metodologija pošto svakakvi neprijatelji slobode i profesionalni šljam poput Pikettyja i Changa na taj način izvlače apologije za masovne pljačke i podizanje novih revolucija.

      Sviđa mi se

  3. “a to znamo iz jednostavnih ekonomskih zakona, koji nisu podložni empirijskim opovrgavanjima.”

    Zanimljivo, dakle svatko čija blesava empirijska istraživanja se ne slažu s dogmom biva proglašen trešmarksistom, šljamom, socijalistčugom. To je logično jer sigurno nećemo dozvoliti da nam stvarni svijet dovede u sumnje početne pretpostavke koje su jasne svakom zdravom čovjeku koji nije šljam.

    Sviđa mi se

    1. @Kekslin, vodi računa da @tkojejohngalt koristi određeni način izražavanja, kojeg treba čitati u kontekstu teme o kojoj se govori. I koju po mojem mišljenju briljantno obrađuje. Kada kaže da pojedini zakoni nisu podložni empirijskim opovrgavanjima, pod time misli da ako digneš poreze na 90%, ili nacionaliziraš privatnu imovinu, ili uvedeš centralizirano upravljanje, posljedice bi trebale biti jasne same po sebi i nestručnjaku sa malo mozga. I onda se nađe neki “stručnjak”, nazovi ekonomist koji na 500 stranica objašnjava kako je baš to pravi način za postizanje ekonomskih sloboda i prosperitet.

      Tako da se dogmom služe upravo takvi “stručnjaci” kako bi dokazali nedokazivo i opravdali nešto što nije moguće opravdati. Drugo, @tkojejohngalt ima svoje stavove i čvrsto ih brani, da ne kažem fanatično. I tvrd je kao dijamant u raspravama. To naravno može biti i kontraproduktivno. I jasno je da se netko može naći povrijeđen, ponekad i bespotrebno, jednostavno zato jer nije dobro pročitao neke stvari. Ali ipak postoji bitna razlika da li to radi pametan mlađi čovjek koji misli svojom glavom, samostalno izvlači zaključke iz dostupnih dokaza, često protiv struje postojećih “autoriteta”, ili to radi budaletina plaćena tuđim novcem koja samo ponavlja tuđe ideje i služi se neargumentiranim nasiljem sa pozicija sile.

      Ovaj prvi zaslužuje respekt pa makar se sa njime i ne slagali. Za njega postoji izvjesnost da ako je u nečemu u krivu da vremenom i korigira svoje stavove, jer ima sve mentalne preduvjete i sposobnosti za kritičko razmišljanje. Ovaj drugi je upravo to što ste Vi napisali – običan šljam. Da li je on marksista, socijalista, kriptokomunista, ili zaštitinik crvenoguzih majmuna, to je manje bitno, ali svakako jeste indikativno.

      Po meni @tkojejohngalt radi odličan posao. Ja sam isto tako tvrd u svojim stavovima, i nije me lako razuvjeriti, pa je potreban netko tko zna argumentirano braniti svoj stav kako bi me eventualno razuvjerio u stvarima u kojima sam moguće u krivu i tako mi pomogao. Dapače to i tražim, te tako nešto smatram pozitivnim. A to isto i ja nudim drugima koji žele nešto naučiti, ljutili se oni na mene ili ne. To je uzajamni proces.

      Sviđa mi se

  4. @Tantor, je li to onaj način izražavanja po kojem se “zna” da su Friedman, Thatcher… (ubaci ime) neoliberalni zlikovci koji su uništili srednju klasu? Reakcije na Pikettyjevu knjigu su išle iz krajnosti u krajnost, od optužbi da je Francuz (fuj, fuj smrdljivi socijalisti), đavolska reinkarnacija Marxa, šizofreničar pa do nekritičkih hvalospjeva i uvjerenja da je autor konačno prokazao kapitalizam, hehe. Što su to drugo nego reakcije u skladu s ideološkim uvjerenjima?

    I što onda znači da je nešto nedokazivo? Nije li u Sjedinjenim državama najviša stopa poreza na dohodak u jednom trenutku bila preko 90%. Pa se onda iz toga, opet nekritički, izvlači zaključak – a zašto ne bi bila i danas? Nisu li Saez i Diamond ne tako davno imali rad u kojem sugeriraju da bi optimalna najviša stopa poreza na dohodak bila 73%? Naravno, možeš se ne složiti ili tražiti rupe u argumentaciji, ali na kraju krajeva to jest empirijsko pitanje, a ne pitanje nepromjenjivih okamenjenih zakona.

    Sviđa mi se

    1. Naravno da ne. Nije baš tako. Nerealno je razgovarati o ekonomiji ako se ekonomske odluke donose dekretom bez uvida i posljedica za one koji ih donose. Međutim empirijski znači da neki zaključak izvlačimo ili iz zapažanja pojedinih događaja, ili eksperimentom. Najbolje oboje.

      Ako ja na primjer tvrdim da je nešto empirijski nedokazivo, tada je empirijski nedokazivo da je socijalizam optimalno društveno uređenje, ako je u različitim okolnostima, na različitim stranama svijeta, u različitim kulturama, u drugačijim početnim uvjetima, sa modificiranim teorijskim premisama, na kraju doveo do usporedivih (katastrofalnih) rezultata. Dakle već je empirijski dokazano upravo suprotno. Postoji jedna uzrečica: Samo budala istim sredstvima uporno pokušava dobiti drugačiji rezultat.

      Znači ako netko koristi iste metode i dalje pokušava empirijski dokazati da je crno bijelo tada je riječ o budali. Ne postoji znanstvena metoda koja će sa već mnogo puta dokazano pogrešnim početnim premisama dovesti do drugačijeg traženog rezultata. Ideološko gledanje je u korijenu takvih pokušaja. O tome govori @tkojejohngalt. Da li to govori na takav način koji je ugodan svačijem uhu, to je već stvar za diskusiju, ako se o ukusima uopće može raspravljati. Moguće je da u nekim detaljima i griješi i pretjeruje, te da se previše naslanja na određene principe (što zaista lako može voditi ideološkom zastranjivanju). Ali po ovome što sam ja pročitao, meni to tako ne izgleda. Generalno mislim da ima dobar smjer i izvedbu da se tako izrazim.

      Kada netko izračuna da je optimalna stopa poreza 73%, tada tu jednostavno više nije riječ o ekonomiji nego o nečemu drugom. Isto kao da netko izračuna da je optimalan omjer vješanja 150 živih ljudi crvene boje kose po jednim raspoloživim galgama. I onda se još hvale da su u prošlom kvartalu ostvarili rast od 20% ubijenih crvenokosih…..

      Prvo pitanje je o kakvoj vrsti optimalnosti se tu ustvari zaista radi. Dakle što je stvarni cilj te optimalnosti. Ako je cilj najefikasnije pobiti sve ljude crvene boje kose ili je cilj obezvlastiti ljude od njihovog rada, onda super. Onda je to stvarno moguće optimalan omjer (naravno pod uvjetom da je uopće ispravno izračunat).

      Ako je cilj imati slobodno i bogato društvo, onda ovdje nije riječ o optimalnom izračunu nego o planiranju pljačke i zločina.

      Dakle, na primjeru poreza. Za što bi to točno bila optimalna svota poreza od 73%? Za maksimalno ubran porezni prihod? A zašto bi se trebao ubirati maksimalni prihod? Za koje to “potrebe”? Zar nije uloga poreza pokrivanje nekih minimalnih zajedničkih potreba koje nije moguće riješiti naporima individualnih poduzetnika ili nedržavnih organizacija/firmi. Pa zar je uloga poreza u tome da se uvijek uzme maksimalno koliko se može tik do granice da se ne ubije “krava” (najčešće i preko toga), a onda udri po trošenju i izmišljanju svakakvih “potreba” dok se sve ne potroši, i još da fali? Je li to poželjni i normalni cilj? Je li to ponašanje poštenih ljudi? Ali kao što vidimo baš to se redovno radi, i izmišljaju se teorije o tome zašto baš tako dobro, i kako drugačije nikako ne bi moglo ići. Fuj.

      Empirijsko dokazivanje kako je porez od 73% optimalan je čin luđaka ili kriminalca. Zato jer to uopće nije način na koji bilo tko smije razmišljati o trošenju TUĐEG novca ili uzimanju TUĐEG života (kao na primjeru ljudi crvene kose). To što smo mi navikli da država ima “pravo” to raditi je sasvim druga stvar. Ali ovdje realno nije riječ o pravu države nego o zločinu nad vlastitim narodom, ili barem jednim dijelom toga naroda.

      Zato je to empirijski nedokazivo. Jer svi ti koji na taj način pokušavaju nešto dokazati ustvari prikrivaju stvarne ciljeve, ili potpuno zanemaruju ukupne konačne i stvarne posljedice, ali i dalje uporno tvrde kako rade za opće dobro. Što je evidentna i gnjusna laž. Dakle, svjesno ili nesvjesno obmanjuju svoje žrtve. Opsjenare i kriminalce ne treba zvati empiričarima.

      Ako takav stav zoveš ideološkim, onda ne znam što bi uopće dalje rekao….

      Sviđa mi se

    2. Što su to drugo nego reakcije u skladu s ideološkim uvjerenjima?

      Točno je da su to jednim dijelom reakcije u skladu s ideološkim uvjerenjima. Oni koji podržavaju masovne pljačke i revolucije će vjerojatno podržavati Pikettyja, dok oni koji ne vole toliko nasilje i totalitarizam – neće.

      I što onda znači da je nešto nedokazivo?

      Nije nedokazivo, nego je neopovrgljivo samo empirijom. Uzmimo da ti provedeš istraživanje, kako je nekad negdje cijena dobra X porasla i povećala se prodana količina, hoćeš li ti sad reći da je time pobijen zakon potražnje? Ne možeš pobijati takve zakone samo empirijom, nego moraš pronaći rupe u pretpostavkama od kojih polazi i u deduktivnoj logici kojom su izvedeni, pa ti onda empirija može poslužiti kako dodatan pokazatelj.

      Nije li u Sjedinjenim državama najviša stopa poreza na dohodak u jednom trenutku bila preko 90%.

      Nije. To je bila najviša marginalna stopa koja se vrlo vrlo rijetko primjenjivali na vrlo mali dio dohotka, a efektivna porezna stopa nikad nije bila preko 30%.

      Sviđa mi se

  5. Optimalnost u ovom kontekstu znači nekakvu ravnotežu između jednakosti i efikasnosti – dakle, da, mužnja do granice da je krava živa i zdrava.Dakle, utilitarni pristup, maksimalno dobro za najveći broj ljudi. Dolar dan onima na dnu vrijedi puno više nego dolar uzet onima na vrhu. To opravdava da se dolar uzima sve do trenutka kad…krava počne bolno mukati. Naravno, netko takav pristup može smatrati etički neprihvatljivim, ali takva kritika onda izlazi iz područja ekonomije.

    No, u kontekstu ekonomije, takav pristup mi se čini prihvatljiv. Ne vidim ništa sporno u tome da postoji optimalna stopa – ako se žele postići socijalni ciljevi koje sam gore naveo. I ne vidim što se onda može zaključiti iz aksioma, iz nepromjenjivih ekonomskih zakona. Poput onih da povećanje minimalne plaće uvijek negativno utječe na zaposlenost ili da povećanje poreznih stopa uvijek negativno utječe na ekonomsku aktivnost.

    Tvrditi da nekakvi vječni zakoni uvijek daju identičan odgovor na ta pitanja mi se čini besmisleno i vrlo jednodimenzionalno.

    I na kraju krajeva, vjerujem da trebaš imati nekakvu empiriju kako bi branio svoje stavove. No, u slučaju oslanjanja na aksiome, nemaš. Pa ako ti netko tvrdi, jer to se kakti zna, da slobodna trgovina dovodi do daljnjeg osiromašenja siromašnih, a sve razvijene zemlje su se obogatile zahvaljujući protekcionizmu, tebi samo ostaje da ponavljaš devetnaeststoljetne argumente o komparativnim prednostima u nadi da ćeš snagom logičkih argumenata uvjeriti sugovornika.

    Sad sam se sjetio jedne debate od prije nekoliko godina između jednog austrijanca i jednog mainstream ekonomista o minimalnoj plaći. Ovaj drugi je predstavio svoja istraživanja o i zaključio da povećanje (ne sjećam se koji grad) nije dovelo do povećanja nezaposlenosti. Austrijanac je samo ponavljao da je to nemoguće. Ne, ne i ne.

    Sviđa mi se

    1. Griješiš na nekoliko razina.

      Optimalnost u ovom kontekstu znači nekakvu ravnotežu između jednakosti i efikasnosti

      Za početak, ne volim ovakve eufemizme. Kakva ravnoteža i kakva jednakost. Ljudi nisu jednaki. Zato nazivajmo stvari pravim imenima. Radi se najobičnoj besramnoj pljački produktivnog dijela stanovništva.

      Dakle, utilitarni pristup, maksimalno dobro za najveći broj ljudi. Dolar dan onima na dnu vrijedi puno više nego dolar uzet onima na vrhu.

      Ne postoji ovakav “utilitarni pristup”. Kako ti znaš, ili bilo tko, koliko nekome jedan dolar vrijedi? Ne postoji način “mjerenja” korisnosti, a pogotovo ne postoji način uspoređivanja korisnosti između različitih pojedinaca.

      Čak i kad bi postojao način kako mjeriti korisnosti kod pojedinaca (a ne postoji), što ako bi velikom broju ljudi bilo vrlo korisno da se pobije ili porobi neka etnička ili vjerska skupina? Na “utilitarnim” temeljima onda i genocid i robovlasništvo mogu biti opravdani. Možda je to nekome etički neprihvatljivo, ali što ćeš.

      Bilo bi velikom broju ljudi od velike koristi kada bi mogli spavati s Megan Fox ili Monicom Bellucci. Znači li to da je opravdano da se njih siluje jer je ipak veća korisnost milijuna drugih ljudi nego njih dvije?

      To opravdava da se dolar uzima sve do trenutka kad…krava počne bolno mukati.

      Ne postoji opravdanje za pljačku (čak ga ni ti nisi naveo). Kao što ne postoji ni opravdanje za ubojstvo ili silovanje. Ovaj mentalni sklop kod tebe zapravo implicira kao da sve što netko zaradi unutar granica neke zemlje automatizmom pripada vladi te države, pa je onda na njoj ona to dijeli građanima.

      Naravno, netko takav pristup može smatrati etički neprihvatljivim, ali takva kritika onda izlazi iz područja ekonomije.

      Ne mora se uopće izlaziti iz područja ekonomije, iako mi je besmisleno to malo, jer je granice između ekonomskih i neekonomskih područja zapravo arbitrarna. Čim se nešto potiče dobijaš više toga, a čim se nešto destimulira dobijaš manje.

      Svakim poticanjem nerada, lijenosti, neodgovornosti i parazitizma dobijaš više nerada, lijenosti, neodgovornosti i parazitizma. Svako kažnjavanje rada, štedljivosti, motivacije, poduzetnišva i kreativnosti dovodi do manje rada, štedljivosti, motivacije, poduzetništva i kreativnosti.

      Socijalna država i politike redistribucije imaju detrimentalan utjecaj na štednju i akumulaciju kapitala. Socijalna država nužno povećava vremensku preferenciju stanovništva, što smanjuje poticaj za štednjom i investiranjem, povećava se kamatna stopa, smanjuju se investicije i akumulacija kapitala. Ako nema dovoljno akumuliranog kapitala, to znači i da pada produktivnost rada zbog lošije kapitalne opremljenosti, i realne plaće padaju. Ljudi moraju raditi više da bi proizveli isto, i životni standard se smanjuje. I još uopće ne ulazim u druge dugoročne destruktivne efekte poput uništavanja nekih tradicionalnih društvenih institucija poput obitelji i sl., niti spominjem učinke državne potrošnje na distorziju tržišta i slanje krivih signala sudionicima.

      Ne vidim ništa sporno u tome da postoji optimalna stopa – ako se žele postići socijalni ciljevi koje sam gore naveo.

      Itekako ima sporno. Ti si postavio nekakav ideološki cilj koji je potpuno neprirodan, arbitraran i suprotan stvarnosti – jednakost. Zašto bi baš to bio cilj, a ne npr. sloboda?
      U svakom slučaju, u dugom roku redistributivne politike neće postići željeni cilj. Imat će negativan učinak na rad, investicije, poduzetništvo i motivaciju, a samo će stvarati nove parazite, socijalne ovisnike i lijenčine visoke vremenske preferencije.

      Evo jedan jednostavan tekst: http://monopolizam.wordpress.com/2012/03/23/kada-bi-pivo-placali-kao-sto-placamo-porez/

      I ne vidim što se onda može zaključiti iz aksioma, iz nepromjenjivih ekonomskih zakona. Poput onih da povećanje minimalne plaće uvijek negativno utječe na zaposlenost ili da povećanje poreznih stopa uvijek negativno utječe na ekonomsku aktivnost.

      Nisu oni nužno nepromjenjivi, samo nisu opovrgljivi empirijom. Pa može se zaključit npr. da nije baš pametno određivati minimalnu plaću, niti povećavati poreze.

      Ali, osim toga što nije ekonomski oportuno, ono što je još važnije jest da nije etički prihvatljivo, ne postoji opravdanje za pljačku.

      Tvrditi da nekakvi vječni zakoni uvijek daju identičan odgovor na ta pitanja mi se čini besmisleno i vrlo jednodimenzionalno.

      Je li ti se čini besmisleno i jednodimenzionalno tvrditi da je zbroj kvadrata nad katetama jednak zbroju kvadrata nad hipotenuzom?

      Jasno, Tantor će ti reći kako u stvarnosti nemamo ravinu, ali to ni u kojem slučaju ne pobija Pitagorin poučak koji implicira geometriju u ravnini, i ti ga ne možeš opovrgnuti tako što kutomjerom “izmjeriš” da na nekom trokutu veličine kvadrata nad stranicama nisu jednake.

      I na kraju krajeva, vjerujem da trebaš imati nekakvu empiriju kako bi branio svoje stavove.

      Svakako da je poželjno, i evo, obećajem da ću u jednom od idućih postova ukazati i na mnoge empirijske pokazatelje kojim ima napretek.

      Pa ako ti netko tvrdi, jer to se kakti zna, da slobodna trgovina dovodi do daljnjeg osiromašenja siromašnih, a sve razvijene zemlje su se obogatile zahvaljujući protekcionizmu, tebi samo ostaje da ponavljaš devetnaeststoljetne argumente o komparativnim prednostima u nadi da ćeš snagom logičkih argumenata uvjeriti sugovornika.

      Točno je da meni ne trebaju empirijski podaci da ja znam da slobodna trgovina vodi do višeg životnog standarda stanovništva u odnosu na protektcionizam, ceteris paribus. Naravno da bi meni bilo dobro imati uza se i neke empirijske podatke iz povijesti, i ima ih.

      Nitko se nikad nije obogatio zahvaljujući protekcionizmu, nego samo usprkos protekcionizmu. Kako ti znaš koliko bi te zemlje bile bogate da protekcionizma nije bilo?

      Sad sam se sjetio jedne debate od prije nekoliko godina između jednog austrijanca i jednog mainstream ekonomista o minimalnoj plaći. Ovaj drugi je predstavio svoja istraživanja o i zaključio da povećanje (ne sjećam se koji grad) nije dovelo do povećanja nezaposlenosti.

      Ovo je teoretski nemoguće. Teoretski je nemoguće empirijskim istraživanjem dokazati da povećanje minimalca nije dovelo do povećanja nezaposlenosti iz razloga što je teoretski nemoguće dokazati kolika je bila nezaposlenost da nije došlo do povećanja minimalne plaće.
      Empirijom je teoretski nemoguće odgovoriti na pitanje “što bi bilo kad bi bilo?”, već samo “što je bilo?”

      Ono što nam zakon ponude i potražnje govori jest da povećanje minimalne plaće iznad tržišne dovodi do veće nezaposlenosti *nego što bi bila da nije bilo povećanja* i za to “Austrijancima” nije potrebna empirija, to su osnove ekonomije i da bi ih pobio ti moraš pobiti zakon ponude i potražnje, ti moraš negirati da pojedinci traže veće količine nekog dobra kad mu pada cijena, ceteris paribus.
      A upravo je problem tih empirijskih istraživanja nepostojanje “ceteris paribus” u stvarnosti.

      Sviđa mi se

    2. Usput, kad si spomenuo Austrijance i mainstream, ima još nešto.

      Ne znam jesi li ikad slušao Waltera Blocka, ali često spomene tijekom nekih predavanju na tu temu svoje iskustvo pisanja doktorske disertacije. Mentor pri disertaciji mu je bio pokojni Gary Becker koji je bio neoklasičar (dakle, empiricist).

      Blockova doktorska disertacija je bila na temu državnih kontrola cijena najamnina za stanove (rent controls). Država bi postavljala određene maksimalne cijene renti u odnosu na kvadraturu stanova i tema disertacije je bila proučiti efekt tih kontrola na tržište stanova.

      Ono što će “Austrijanci” zaključiti bez ikakvog empirijskog istraživanja jest: housing shortage. Određivanje maksimalnih cijena ispod tržišnih uzrokuje nestašicu stanova za iznajmljivanje (ceteris paribus), imamo višak potražnje nad ponudom.

      Međutim, s obzirom da je Becker bio neoklasičar, a i Block u to vrijeme, ovaj je morao do zaključka doći pomoću empirijskog pristupa, znači, skupljati podatke, linearna regresija i sl.

      I što se dogodilo, Block je za gotovo svaku saveznu državu pojedinačno empirijski utvrdio snažnu korelaciju koja pokazuje kako je smanjenje maksimalnih dozvoljenih najamnina uzrokovalo nestašicu stanova za iznajmljivanje. Međutim, u par slučajeva (mislim da su bile 3 ili 4 savezne države, od 50) ta korelacije je izostajala.

      Nakon toga, Block je pošao do Beckera i pokazao mu rezultate, naglasivši kako mu je u 3-4 primjera izostala očekivana uzročno-posljedična veza te da izgleda da određivanje maksimalnih renti nije dovelo do housing shortagea.

      Da je Becker bio dosljedan empiricist, on bi se iznenadio, pohvalio svog studenta, i sav uzbuđen utvrdio kako su uspjeli pobiti teoriju cjenovnih plafona, a koja počiva na apriorističkim zakonima.

      Ali, nije. Znaš li što je Becker uradio? Rekao je Blocku: “Vrati se nazad, pronađi grešku i popravi.”

      Što to hoće reći. Becker je znao da je nemoguće da price ceiling ispod tržišne cijene ne uzrokuje nestašice (ceteris paribus), a to je znao iz ekonomskih zakona koji su izvedeni a priori iz aksioma ljudskog djelovanja. Njemu je empirija koristila samo kao ilustracija, kao potvrda svojih stavova, a ne kao osnovna metodologija. On je unaprijed znao do kojih rezultata treba doći. Usprkos empirijskim rezultatima, on je znao da nešto nije s istraživanjem u redu ako pokazuje rezultate suprotne ekonomskim zakonima.

      I nije to stvar samo kod njega niti je pitanje nekog kulta oko austrijske metode. Nemam ja ništa kategorički sad protiv empirije, ali treba biti vrlo svjestan njenih nedostataka i ograničenja.
      Pa i evo npr. Sowell koji se itekako koristi empirijom i statistikama i nije “Austrijanac”, vrlo često upozorava na opasnosti koje mogu proizlaziti iz takvih zaključaka, pa i napisao je knjigu o tome.

      Sviđa mi se

    3. Gledaj, ja smatram da bi se novac iz tvojeg đepa puno bolje oplodio i puno više vrijedio u mojem đepu. To ti mogu i dokazati sa nizom izračuna i projekcija. I to po istim mjerilima kojima se rukovode ovi koji zagovaraju maksimalnu korisnost. Imam neki blagi osjećaj da bi se ti protivio tome da ti ja uzmem novac, ma koliko to neracionalno i ne ekonomski od tebe bilo. Zato ja smatram da tebe država mora prisiliti da mi daš svoj novac, i još naravno platiš taj trošak nasilnog oduzimanja jer si se nerazumno protivio. I to iz glupog argumenta kako se tebe ne tiče moja, nego tvoja korist, i da si taj novac ti zaradio. Pa nećeš valjda biti toliko društveno neodgovoran?

      Koliko ja znam ekonomija nikome ništa ne uzima i ne rapodijeljuje. To radi politika i njezini organi prisile. Prema tome pozivati se na čistu ekonomiju a istovremeno se služiti čisto političkim sredstvima u svrhu uzimanja novaca od jednih da bi dao drugima, je obično licemjerje. I moram reći da je to ne samo licemjerje nego i zločin. Specijalisti u toj vrsti zločina su socijalisti/komunisti.

      Možda je za društvo stvarno bolje da se meni odzme moj novac i dade nekom drugom (veći dio će se naravno izgubiti u procesu radi troška te “usluge), ali to JESTE stvar morala i pravičnosti da SE to jednostavno ne smije raditi. Socijalisti borbu za pravično društvo (a to je upravo i točno razlog radi čega si ti naveo kao primjer kako dolar više vrijedi u đepu siromašnoga) dakle baziraju na – zločinu. Zato i konačni rezultati socijalizma/komunizma ne mogu biti drugačiji nego što dokazano i jesu. I nikakvo dodatno empirijsko dokazivanje tu jednostavno nema smisla. Da dokaže što? Kako je dobro i efikasno nasilno uzimati produktivnima da bi se dalo ne produktivnima. Ne želim te osobno potcijenjivati, ali nisam siguran da ako to nisi u stanju sagledati, shvatiti da je svaki socijalizam prirodno u potpunoj suprotnosti sa temeljnim načelima slobode, a time i održivim interesima društva u cjelini, onda se bojim da nikakve rasprave i razmjene argumenata tu nemaju nikakvoga smisla, jer da socijaliste argumenti zaista zanimaju, ne bi niti bili socijalisti….

      Sviđa mi se

  6. 1. Optimalnost u ovom slučaju samo znači utilitarni pristup s ciljem povećanja dobrobiti najvećeg mogućeg broja pojedinaca.
    Primjedba da je korisnost subjektivna, a na objektivna kategorija, pa se prema tome ne može uspoređivati, mi se ne čini uvjerljiva. Možda bi bila da se uspoređujemo s vanzemaljcima pa uopće ne možemo pojmiti njihove misaone procese i osjećaje. No, ljudi su bez obzira na sve individualne razlike ipak prilično slični glede osjećaja boli, potrebe za hranom i sl. Čisto sumnjam da je bol miljardera zbog izgubljenih sto dolara jednaka onoj nekakvog jadnika kojem je to bila cijela ušteđevina. To bi bilo suprotno svemu što znamo o ljudima kao takvima. Govoreći da je usporedba nemoguća bi bilo kao da govorimo o fizički i psihički potpuno različitim bićima.

    2. Utilitaran pristup jest moralno upitan. Primjeri koje si naveo nisu osobito dobri, ali klasičan bi bio onaj je li opravdano ubiti jednu osobu kako bi spasio život dvije druge. A alternativa ne postoji. S utilitarnog gledišta odgovor bi bio da, ali je li to moralno prihvatljivo je sasvim drugo pitanje.
    I ja smatram da ima nešto pogrešno u ideji da se nekom uzima najveći dio dohotka koji je zaradio legalnim putem. Ali to spada u pitanje filozofije, etike ili političke ekonomije.

    3. Je li porez pljačka dakle nije ekonomsko pitanje. To je pitanje filozofske orijentacije. Evo, nedavno sam slušao intervju s nekom babom (Martha Nussbaum) koja tvrdi da oporezivanje zapravo nije otimanje, nego tek vraćanje onog što tako ionako pripada društvu.

    4. Gdje sam ja postavio jednakost kao ideološki cilj? Govorio sam o teoriji optimalnog oporezivanja koja uopće nema za krajnji cilj jednakost, a osim toga, neka me netko ispravi ako griješim, ima svoje korijene u radu Austrijanca F.Wiesera (“The ultimate basis for any progressive rate of taxation is to be found in the general scale of desires.”).

    5. Što se tiče empirije, nikad nisam naišao na nekog tko bi rekao: hm, da, možda su tržišni ishodi nepovoljni za većinu stanovništva, ali su moralni, a to je jedino bitno.
    Ne, i ti ćeš u obranu svojih stavova ponuditi neke podatke, neka zapažanja iz stvarnog svijeta. Neke dokaze da je tvoj ideološki izbor ujedno i koristan za većinu ljudi – pod time mislim na rast životnog standarda. Kako ćeš to drugačije znati ako bar ne opažanjem – također oblikom empirije.

    6. Ekonomija nije matematika i logika. Skeptičan sam prema prakseološkom pristupu. Čak i ako su početne postavke točne (što nije zagarantirano) i dalje nije jasno kako bi one trebale dovesti do jasnih preporuka glede politike oporezivanja, centralnog bankarstva, socijalnih naknada, trgovinske politike. Vode li veće naknade za nezaposlene nužno do veće nezaposlenosti? Uvijek? Prvoloptaška logika veli da, ali recimo Diamond-Mortensen-Pissarides vele da nije baš tako jednostavno. Ne vidim kako ćeš uvijek ostati u sferi teorijskog, bez da makar na kratko gurneš glavu van i pogledaš što se događa u stvarnom svijetu.

    Sviđa mi se

    1. Optimalno oporezivanje je principijelno pogrešan stav. Ne samo pogrešan nego i štetan za društvo. Nema ništa optimalno u preusmjeravanju što veće količine novaca iz ruku onih koji su ga sposobni zaraditi i dalje ga oploditi u ruke nesposobnih i korumpiranih političara koji se poslije igraju dobrotvora, ali većinu upropaste ili iskoriste za potkupljivanje biračkoga tijela.

      Korupcija je direktna posljedica preusmjeravanja moći i novčanih tijekova preko političkih struktura. Između ostaloga i porezima.

      Dakle na stranu što je to ujedno i moralno neispravno (krađa). To je na kraju i štetno za društvo u cjelini, te dovodi do poznatih (katastrofalnih) rezultata.

      Umjesto da je porez nešto čime se namiruju zajedničke temeljne (minimalne) potrebe društva, on postaje sredstvo političkog discipliniranja.

      Sviđa mi se

    2. 1. U krivu si. Korisnost je nemoguće kardinalno mjeriti. Nemoguće. Ne samo da ju je nemoguće kardinalno mjeriti kod jednog pojedinca, nego je pogotovo dodatno nemoguće uspoređivati kardinalne razine korisnosti različitih pojedinaca. Korisnost se može mjeriti jedino i isključivo ordinalnim brojevima. To je jedan od bitnih uvida austrijske škole.
      Ljudi su različiti i fizički i psihički i različito vrednuju stvari, ali i da nisu različiti, opet bi bilo nemoguće korisnost mjeriti nekim kardinalnim mjerama.

      Nisi mi odgovorio, ukupna korisnost milijuna muškaraca koji bi imali priliku spavati s Megan Fox definitivno nadmašuje njenu psihičku i fizičku bol, je li to utilitarni argument u korist silovanja?

      2. Moji primjeri koje sam naveo jesu dobri, samo što odgovor na njih se baš ne poklapa s tvojim idejama, pa zato kažeš da nisu “osobito dobri” jer tako izbjegavaš odgovor.

      Ubiti jednu osobu da bi se spasilo više nije opravdano, pa ni po utilitarnim temeljima. Što ako tih pet osoba koje spasiš postanu ubojice, silovatelji ili pljačkaši, a onaj jedan kojeg si ubio bi postao neki humanitarni radnik ili vrhunski liječnik?

      3. Je li porez pljačka nije pitanje filozofske orijentacije. Porez jest pljačka i ništa više od toga. Ako oduzimanje tuđe imovine bez privole vlasnika nije pljačka, onda ništa nije pljačka, jer je to definicija pljačke.

      4. Postavio si kao ideološki cilj “ravnoteži između jednakosti i efikasnosti”, ali nisam mislio konkretno na tebe, nego općenito dosta ljevičara postavlja kao primarni ideološki cilj upravo jednakost.

      5. Da, pa to sam i rekao i spomenuo u tekstu. Empirija može biti vrlo korisna za bolje pojašnjavanje, usmjeravanje, ilustraciju, itd., ali ne može sama po sebi utvrđivati ekonomske zakone.

      6. Istina je da su mnogi skeptični prema prakseološkom pristupu. Zašto ja mislim da je prakseološki pristup ključan bi mi trebalo ipak puno više od jednog komentara da objasnim.

      Što se tiče toga da ti nije jasno kako bi prakseološki pristup doveo do jasnih preporuka po nekim pitanjima, pa napisano je i dostupno je stvarno stotine tisuća stranica o raznoraznim područjima koja se baziraju na prakseološkom pristupa. Napisao sam čak i ja ovdje nekoliko tekstova takvih.
      Veće naknade za nezaposlenost uvijek vode do veće nezaposlenosti, nego što bi ona bila da se nisu povećale. Empirija jednostavno teoretski ne može dokazati da to nije tako, jer nam ne može reći “što bi bilo kad bi bilo”. Ono što ti prakseologija govori da ljudi odgovaraju na poticaje (incentives), što više potičeš jednu stvar, dobijaš više toga, a što više kažnjavaš nešto, dobijaš manje toga. Što je trošak nekog djelovanja veći, to dobijaš manje tog djelovanja, itd.

      Ne vidim kako ćeš uvijek ostati u sferi teorijskog, bez da makar na kratko gurneš glavu van i pogledaš što se događa u stvarnom svijetu.

      Ovo je straw man. Pa evo ako si mi pogledo neke tekstove od prije, govorio sam prilično i o “stvarnom svijetu”. I ne govorim ja uopće da je empirija beskorisna, naprotiv, samo da treba razumjeti njenu ulogu.
      Pa na kraju krajeva, sama empirija nedvosmisleno i jasno govori u korist slobodnog tržišta i kapitalizma, zapravo bi ja borbom protiv empirije više pomogao socijalistima i intervencionistima 🙂

      Evo u jednom od idućih postova ću ukazati na neke empirijske radove koji potkrepljuju ovo sve, samo nemam trenutno puno vremena ovih dana.

      Sviđa mi se

  7. Jep, mislim da je i u razgovoru koji sam spomenuo bilo riječ o W. Blocku.

    A gle, ni ja ne vjerujem da postoji samo empirija, da je sve divlje, podložno nekakvim specifičnim povijesnim okolnostima i da ekonomski zakoni kao takvi uopće ne postoje. Ali čini mi se, čini, da je Mises (a nekako njega imam na umu cijelo vrijeme) otišao predaleko u drugom smjeru, u potpunom izbacivanju empirijskog, oslanjanju samo na dedukciju koja onda dovodi do istine s velikim I.

    Sviđa mi se

    1. Što se tiče konkretno Misesa, on jest empiriju i matematičke modele odbijao iz principa. Ako si čitao Human Action, čak nije htio ni prikazati zakon ponude i potražnje grafikonom iz principa, nego ga je nekako posrpdno nazvao… ne mogu se sjetiti sad konkretnog izraza.

      Međutim, što i da nije, što bi to on objasnio empirijom, a što nije prakseologijom?

      Nije da se danas Austrijanci ne koriste empirijom uopće, ali su svjesni njenih ograničenja i ne pridodavaju joj nekakve nadnaravne moći kao neki neoklasičari.

      Ali, evo, pogledaj tzv. čikašku školu koja je amo reć nekakav hibrid austrijskog pristupa i empiricizma, odnosno ono što bi Austrijanci bili da se bave empirijom. Što je to posebno što su oni postigli empirijskim pristupom, odnosno koji su njihovi bitni uvidi, a do kojih nije bilo moguće doći prakseološkom metodom?

      Vjerojatno najveća dostignuća čikaške škole (a i zapravo moderne makroekonomije uopće u zadnje vrijeme) je primjena ekonomske analize u nekim sferama u kojima nije bila uobičajena i koje nisu ovako u pravilu promatrane ekonomski (npr. ekonomska analiza obitelji, kriminala, diskriminacije, obrazovanja, i nekih drugih neekonomskih aspekata ljudskog ponašanja), ali ako pogledaš malo bolje, do tih zaključaka su došli a gotovo pa potpuno prakseološki pri čemu im je emprija više koristila ko nekakav “reality check”.

      Sviđa mi se

  8. “Ne želim te osobno potcijenjivati, ali nisam siguran da ako to nisi u stanju sagledati, shvatiti da je svaki socijalizam prirodno u potpunoj suprotnosti sa temeljnim načelima slobode, a time i održivim interesima društva u cjelini, onda se bojim da nikakve rasprave i razmjene argumenata tu nemaju nikakvoga smisla, jer da socijaliste argumenti zaista zanimaju, ne bi niti bili socijalisti….”

    “Ne postoji opravdanje za pljačku (čak ga ni ti nisi naveo). Kao što ne postoji ni opravdanje za ubojstvo ili silovanje. Ovaj mentalni sklop kod tebe…”

    Ne kužim zašto je svatko tko se ne slaže apsolutno sa svime, tko pokušava raspravljati odmah nekakav socijalist.

    Sviđa mi se

    1. Pretpostavit ću da ne razumiješ, i da iskreno želiš raspravljati i eventualno saznati nešto drugačije. Pa da se onda malo potrudim.

      Ne smatram da netko tko se ne slaže sa svime mora biti nužno socijalist.

      Ali kada netko izjavi ovako nešto:

      “Dolar dan onima na dnu vrijedi puno više nego dolar uzet onima na vrhu. To opravdava da se dolar uzima sve do trenutka kad…krava počne bolno mukati. Naravno, netko takav pristup može smatrati etički neprihvatljivim, ali takva kritika onda izlazi iz područja ekonomije.”

      Tada njegovi stavovi odlično uklapaju u ono što se generalno smatra socijalizmom. Svatko tko zna što socijalizam znači će ti reći isto što i ja. Osnovni problem i jeste u tome što masa ljudi (ti ovdje nisi nikakav izuzetak) jednostavno ne razumije posljedice takvih stavova. Niti nužno sebe smatra socijalistom.

      Ako prihvatiš da netko ima pravo raspolagati velikim dijelom tuđeg rada (pa čak i većinskim) bez njegovog dobrovoljnog pristanka, dakle očito nasiljem, onda ne vidim zašto ne bi otišli i jedan korak dalje i opravdali robovlasništvo? Ako moralni principi nisu bitni, što nas u tome sprečava? Pa zar nije bolje da se nekoliko robova muči da bi društvo prosperiralo? Što je odlično funkcioniralo u povijesti. I mnoge su civilizacije cvjetale između ostaloga zahvaljujući robovskom radu.

      To se i dogodilo za vrijeme Staljina kada su deseci miliona ljudi trpani u gulage, pod političkim optužbama. Ono što ljudi ne razumiju da su se kampanje političkih čistki poklapale sa ekonomskim planovima. I kada je falilo besplatne radne snage intenzivirao se “politički rad”. Drugim riječima politički progon je u 99% slučajeva bio lažno opravdanje da se nekome oduzme sloboda i da ga se onda koristi kao ropsku radnu snagu. Zato jer bi iskorištavanje i industrijalizacija Sibira bila preskupa za plaćenu radnu snagu, kojoj moraš osigurati uvjete na radu i plaćati odštete u slučaju nesreće. Drugim riječima zahvaljujući ropskom radu ostvaren je neviđeni napredak jedne industrijski zaostale zemlje u vojnu supersilu. I ostvarena je pobjeda nad Hitlerom. Uostalom, zašto ne bi žrtvovali nekoliko desetina miliona ljudi za dobrobit većine?

      Da li je Hitler protjerao Židove i komuniste iz Njemačke, oduzeo im imovinu, i (između ostaloga) time osigurao financijsku dominaciju i nadzor nad Njemačkom privredom te u roku par godina ostvario rezultate koji su nadilazili najsmjeliju maštu. Pa zar je onda velika cijena što je kasnije u logorima radilo i stradalo nekoliko miliona Židova za takve rezultate? Zar dobrobit većine ne nadilazi dobrobit nekolicine?

      Pri tome su, posebno to naglašavam, i jedan i drugi sustav bili – socijalistički. I primjenjivali su takav pristup.

      Međutim moralno načelo kaže – NE, to ne smiješ raditi. To je zlo. Socijalizam međutim kaže – DA, to smiješ raditi, dapače to je čak poželjno i dobro. Tako da ti objasnim važnost moralnih načela u politici i društvu. Ako ne primjenjujemo moralna načela, tada je uvijek i jedino bitan cilj, ali nisu bitna sredstva (što je lijepo obradio Machiavelli). Pa kada jadna krava počne bolno mukati onda ti budi zadovoljan. Sadisto 🙂

      Ja sam ti objasnio osnovno što trebaš znati o tome. A na tebi je da dalje istražuješ, doneseš svoje konačne stavove pa ćeš saznati gdje zaista pripadaš….

      Sviđa mi se

  9. Drug Tantor, a molim lijepo, gdje sam JA tvrdio tako nešto? Ja sam u raspravu uveo optimalnu stopu poreza kao ekonomsku kategoriju i nigdje nisam rekao koja je moja vrijednosna pozicija osim u rečenici koja glasi: “I ja smatram da ima nešto pogrešno u ideji da se nekom uzima najveći dio dohotka koji je zaradio legalnim putem.”

    Opravdavati progresivno oporezivanje teorijom granične korisnosti je prilično mejnstrim, a ne nekakvo divljanje socijalista. Citirat ću cijeli pasus F. von Wiesera:

    “The ultimate basis for any progressive rate of taxation is to be found in the general scale of desires. According to this basis the personal value of the money unit is appreciably higher for the first thousand than for the second and is hardly to be compared with the appraisal in the case of the 99th or 100th thousand. Furthermore, the difference between the first and second thousand is appreciably greater than that between the 99th and 100th. Thus, all tendencies of the modern policy of taxation find a firm theoretical basis in the concept and laws of economic value.”

    Naravno, to ne mora biti jedina linija opravdanja niti je ovo neki vrijednosno neutralan stav. Napisah, ovo je vrlo utilitarno nabijen stav. Ako odbijaš utilitarni pristup onda, načelno, odbijaš i takvo opravdanje (naravno, čak i ako odbaciš takav pristup ostaju druge linije opravdanja progresivnih poreza). Društvo ne djeluje po puko utilitarnim principima jer postoje i oni moralni, politički, nacionalni itd.

    I koji bi onda vrijednosni sud trebali prihvatiti? Je li samo onaj koji kaže daje porez pljačka? U takvom društvu ne živimo niti je izgledno da ćemo ga doživjeti. Većina ljudi porezna opterećenja ne smatra moralnim ekvivalentima robovlasništva, Staljinovih čistki ili nacističkih zločina. Takve usporedbe su totalni reductio ad absurdum, ono, ej, ako postoji porezno opterećenje, a to je kakti društveno korisno, zašto onda ne bi masovno silovali Moniku Beluči i prodali svu prvorođenu djecu u roblje? Zar zaista, to je logika?
    Ne, kao ni većina ljudi ne smatram da su progresivni porezi neka velika mrlja na savjesti čovječanstva i da će buduće generacije sa suzama u očima pričati o žrtvama te tragedije.

    Sviđa mi se

    1. Progresivni porezi, bolje rečeno ukupna efektivna stopa oporezivanja, jer o tome se ovdje radi je ustvari način raspolaganja nečijim radom. Na primjer u Hrvatskoj ako želiš biti korektan poslodavac i isplatiti neto plaću od recimo 2.000 EUR, visoko kvalificiranom radniku, dakle, da taj na ruke dobije tu cifru, da će firma morati zaraditi i naplatiti 50.000 kn kako bi ti isplatila tu plaću. I onda će taj radnik još od toga morati dati državi 25%. Dakle, u jednom ciklusu državi ide 40.000 kn, a radniku 10.000 kn. Taj će radnik još dodatno morati plaćati posebne poreze za razne usluge države, kao što su trošarine, biljezi, cestarine, carine, posebni porezi, i tako dalje u beskonačnost.

      U starom rimu je ukupno ekonomsko iskorištenje prosječnog kućnog roba (ne ratnog zarobljenika u rudniku), bilo bitno manje od 50%. To znači da je vlasnik osim što je roba morao kupiti, hraniti, oblačiti, nadzirati i trpjeti njegove krađe, nemar i slično od prosječnog roba imao manje od 50% koristi. Smatra se da je to bilo negdje između 20 i 40% u najboljem slučaju. Negdje krajem carstva su masovno oslobađali robove i davali im zemlju u zakup uz obvezu od 10% od prihoda. Jer im se to više isplatilo nego tjerati silom roba da radi.

      Revolucije i seljačke bune su dizane za puno manje tlake. Nitko ne očekuje od tebe da zato proljevaš suze. Mainstrim je bilo trpati ljude u logore prije nekog vremena, pa to ipak ne znači da je to u redu. Cijelu ljudsku povijest su se vodile borbe za zadržavanje svoga ili otimanje tuđeg vlasništva. To je prvorazredno društveno pitanje. Ako je najbolje što smo uspjeli napraviti da se umjesto bičem i mačem to otimanje nastavlja i dalje ali sada porezima i odvjetnicima, te da se umjesto pljačkom to naziva društvenom redistribucijom, onda stvarno……

      Sviđa mi se

    2. Ja sam u raspravu uveo optimalnu stopu poreza kao ekonomsku kategoriju

      Zašto ne uvedeš u raspravu optimalnu stopu ubojstava i silovanja kao ekonomsku kategoriju?

      Korinost se ne može kardinalno mjeriti, samo ordinalno… što se tiče progresivnog oporezivanja, moj glavni problem s time nije u tome što je progresivno, nego što je oporezivanje.

      I koji bi onda vrijednosni sud trebali prihvatiti? Je li samo onaj koji kaže daje porez pljačka?

      Vidi, koji ćeš ti vrijednosni sud prihvatiti je jedna stvar, ali to da je porez pljačka je stvar jednostavne semantike, odnos značenja riječi. Mislim, možeš ti govoriti da porez nije pljačka, kao što možeš govoriti da jabuka nije voće, ili da Hrvati nisu ljudi, nitko ti ne brani, samo onda se nećemo baš moći sporazumijevati.

      U takvom društvu ne živimo niti je izgledno da ćemo ga doživjeti.

      Recimo prije 500 godina je gotovo cijeli svijet živio u robovlasničkom društvu. Znači li to da robovlasništvo nije bilo (u najmanju ruku) pljačka?

      Većina ljudi porezna opterećenja ne smatra moralnim ekvivalentima robovlasništva, Staljinovih čistki ili nacističkih zločina.

      Hej, ne govori nitko da je ekvivalent.

      Takve usporedbe su totalni reductio ad absurdum, ono, ej, ako postoji porezno opterećenje, a to je kakti društveno korisno, zašto onda ne bi masovno silovali Moniku Beluči i prodali svu prvorođenu djecu u roblje? Zar zaista, to je logika?

      Pa, da, upravo to je i poanta reductio ad absurduma. Da ti ukažem do čega tvoj logički sklop dovodi kad se dosljedno primijeni.
      Dakle, zašto ne odobriti genocid ili masovna silovanja, ako neki frajer izračuna da to donosi većem broju ljudi veću korisnost?

      Ne, kao ni većina ljudi ne smatram da su progresivni porezi neka velika mrlja na savjesti čovječanstva i da će buduće generacije sa suzama u očima pričati o žrtvama te tragedije.

      Irelevantno što većina ljudi smatra i što će pričati buduće generacije. Do prije cca 200 godina većina ljudi nije smatrala da je robovlasništvo velika mrlja na savjesti čovječanstva niti da će buduće generacije pričati o žrtvama robovlasništva, pa što sad?

      Sviđa mi se

  10. Pa zasad se čini da su društva s visokom razinom osobnih sloboda i građanskih vrlina sasvim kompatibilna s porezima, dapače čini se da većina ljudi ipak voli javne usluge (poput zdravstva i socijale) i smatrali bi čak nemoralnim ikakve zaokrete od tog modela.

    Sviđa mi se

    1. Da, čini se, samo se čini. Realnost je drugačija. Građanske vrline su totalno otišle u kur*c, i zapadno društvo zbog gubitka vrlina – izumire. Pročitaj knjigu Pata Buchanana “Smrt zapada”. Socijalna država stoji u centru tog gubitka vrlina i izumiranja. Tebi moguće to nije bitno, ali oprosti ima nas kojima to jeste bitno.

      Osobne slobode o kojima govoriš su strogo kanalizirane i uvjetne. Radi drugačijeg tumačenja povijesnih događaja prije 70 godina možeš završiti u zatvoru. Ako politički (i demokratski) djeluješ na način koji izlazi iz okvira koje je “netko” postavio, tj. na način koji zaista nešto mijenja – biti ćeš onemogućen. Ako ne slijediš agendu u akademskoj zajednici i na primjer osporavaš neke aspekte teorije evolucije ili globalnog zatopljenja, karijera će ti biti u strmoglavom padu. Tvoje ponašanje je regulirano zakonima koji se ne baziraju na temeljnom principu: “Bez žrtve nema krivice”, nego se baziraju na pricipu “kriv si po propisu”. Posljedica je da broj zakona i propisa raste eksponencijalno i da si na kraju uvijek za nešto kriv. Da ne nastavljam dalje…..

      Većina ljudi se voli prežderavati slatkim. Većina ljudi vrlo kratkoročno razmišlja ili uopće ne razmišlja o stvarima o kojima mi ovdje govorimo niti o konačnim posljedicama.

      Većina ljudi su – neznalice i ignoramusi. Ali to je njihovo pravo. Ono što nije njihovo pravo da mene prisiljavaju na svoje gluposti….

      Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s