Zabluda slomljenog prozora

Na prvoj godini fakulteta, negdje na prvim predavanjima iz Uvoda u ekonomiju sam prvi put čuo za multiplikator javnih rashoda. Tako je asistentica objašnjavala kako je u stanju recesije u gospodarstvu, nužno da država povećava poreze i javnu potrošnju, npr. na gradnju autocesta, mostova, poslovne investicije, itd. Nakon što sam to čuo, shvatio sam da je moderna mainstream ekonomija obična hrpetina besmislica i neozbiljnih perverzija stvarnosti.

Zamislite da vas netko uvjerava kako bi za rast domaćeg dohotka u ovoj krizi bilo vrlo stimulativno da se dozvoli lokalnim huliganima da džepare ljude na ulici i obijaju bankomate. Naravno da biste bez ikakvog razmišljanja odbacili takve fiks ideje kao apsurdne budalaštine.

Međutim, samo ako dozvolite da se promijene nazivi elemenata opisanih procesa, pa lokalne huligane zamijenimo Vladom Narodne Republike X, a džeparenje nazovemo porezom, onda nekom čarolijom dolazi do promjene tržišnih zakona. Čudesno, zar ne?

im-from-the-government-im-here-to-help

 

Iza ove besmislice stoji klasična zabluda slomljenog prozora (broken window fallacy). I nije to samo problem kod asistenata na hrvatskim državnim fakultetima, takvim stvarima vjeruju i neki dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju pa mrtvi-hladni zazivaju napad vanzemaljaca na Zemlju u cilju stimulacije gospodarskih aktivnosti.

Slična zabluda stoji i iza jugonostalgičarskih predaja kada se socijalisti busaju u prsa jugoslavenskom industrijom i tvornicama (kao da tvornica i industrije ne bi bilo da nije bilo komunista; naravno da bi, samo što bi bile puno produktivnije i uspješnije) ili stopama nezaposlenosti (kao da je zaposlenost sama sebi svrha).

Što je, onda, zabluda slomljenog prozora?

Zabluda slomljenog prozora je dosjetka francuskog ekonomista i političara Federica Bastiata koju je opisao u eseju Što se vidi i što se ne vidi (Ce qu’on voit et ce qu’on ne voit pas) iz 1850. godine, a koja pokazuje društvene troškove koji mogu biti posljedica uništenja nečije imovine.

Tekst ide otprilike ovako (slobodni prijevod moj):

Jeste li ikada svjedočili gnjevu jednog trgovca, kada se njegovom neopreznom sinu dogodi da razbije komad stakla? Ako ste ikad prisustvovali takvom događaju, sasvim sigurno možete svjedočiti da su neki od prisutnih izrazili žaljenje nesretnom trgovcu riječima “To je nesreća, što se može, ali svatko mora živjeti, a kako bi bilo staklarima da nitko ne razbije staklo?”

U takvom razmišljanju leži potpuno ista logika koja, nažalost, usmjerava i većinu naših ekonomskih institucija.
Recimo da košta šest franaka za popravak štete, i vi kažete da je nesreća donijela šest franaka staklarskoj radnji, te da se potiče trgovina u iznosu od šest franaka. Nemam što prigovoriti tome; pravilno razmišljate. Staklar dolazi, obavlja svoj zadatak, prima svojih šest franaka, trlja ruke, i, u svom srcu, blagoslivlja bezbrižno neoprezno dijete. Sve to je ono što se vidi.

Ali, ako, s druge strane, dođete do zaključka, kao što je to prečesto slučaj, da je to dobra stvar što se razbijaju prozori, jer to uzrokuje da novac cirkulira, te da će to rezultirati poticanjem industrije u cjelini, vi ćete me natjerati da viknem: “Stanite malo, vaša teorija je ograničena samo na ono što se vidi, ali ne uzima u obzir ono što se ne vidi!”

Ono što se ne vidi jest da, ako je naš trgovac je potrošio šest franaka na jednu stvar, ne može ih potrošiti na nešto drugo. Ne vidi se da, ako dječak nije razbio prozor, on bi, možda, zamijenio svoje stare cipele, ili dodao još jednu knjigu u svoju knjižnicu. Ukratko, on bi iskoristio svojih šest franaka, na neki način, što je ova nesreća onemogućila.

Cijeli esej zapravo opisuje čestu pojavu kada uzimamo u obzir samo ono što vidimo, što nam je očito, a ne uzimamo u obzir propuštene prilike, tj. ono što je moglo biti. U tom eseju, Bastiat je de facto uveo koncept oportunitetnog troška u ekonomsku analizu, iako je sam pojam oportunitetnog troška stvorio austrijski ekonomist Friedrich von Wieser tek 1914.

Kada država krene u industrijalizaciju zemlje, mi vidimo neke tvornice i neke radnike, vidimo da neki ljudi nešto rade, ali mi ne vidimo što je tu moglo biti da nije bilo državne intervencije, što bi ljudi radili u tom slučaju, pa mnogi zanemaruju taj oportunitetni trošak. Da, neke tvornice su se izgradile, ali, da smo resurse ostavili u rukama slobodnih građanima, tko zna kako bi ih oni upotrijebili?

Kada se država odluči na stimuliranje gospodarskog rasta višekratnim farbanjem tunela, to svakako ima povoljan učinak za vlasnike tvrtki zaduženih za farbanje, koje surađuju s državnom, ali ni u kojem slučaju nema povoljan učinak po porezne obveznike koji su to prisiljeni financirati. Kako bi porezni obveznici trošili taj novac da je ostao u njihovim rukama, mi to ne znamo, ali znamo samo da im je onemogućeno da ga utroše u skladu sa svojim osobnim preferencijama.

Prema tome, mi nikad nećemo moći znati kako bi pojedinci na slobodnom tržištu donosili odluke da nije došlo do intervencija, pa nećemo moći ni znati koliki je točno trošak državnog uplitanja u gospodarstvo.

Bastiatov esej je bio i inspiracija Henryju Hazlittu kada je napisao svoju najpopularniju knjigu Economics in One Lesson, koju preporučujem svakome. Knjiga na vrlo jednostavan i pitak način približava čitatelju ekonomsku logiku i pobija mnoge popularne mitove. Dostupna ovdje.

keynes

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s