Jedna morbidna ideologija i nemogućnost ekonomske kalkulacije unutar iste

Svakome iti malo razumnom i poštenom prema samom sebi, koji ne odbija zatvarati oči pred stvarnošću i ignorirati bjelodano jasne i nedvosmislene činjenice, jasni su katastrofalni učinci komunističke ideologije.

“Socialism in general has a record of failure so blatant that only an intellectual could ignore or evade it.” – Thomas Sowell

Upravo tako. Deseci milijuna umrlih od gladi u Kini, više od pet milijuna umrlih za vrijeme Holodomora samo u Ukrajini, pa opet glad u SSSR-u 1946. i 1947., s preko milijun umrlih, NKVD-ove čistke, gulazi po Sibiru, likvidacija trećine stanovništva Kambodže krajem sedamdesetih (što umrli od gladi, što na prisilnom radu, a što egzekutirani), pa epizode masovne gladi i milijuni umrlih u Sjevernoj Koreji, deseci (možda i stotine) tisuća ubijenih u vrijeme crvenog terora u Etiopiji koncem sedamdesetih, stotine tisuća ubijenih i mučenih u Vijetnamu u sklopu agrarne reforme pedesetih, teror u Mongoliji krajem tridesetih, genocidi za vrijeme kolektivizacije u Rumunjskoj i Bugarskoj (stotine tisuća ubijenih), genocid i logori u Mađarskoj Sovjetskoj Republici, stotine tisuća ubijenih i umrlih od gladi za vrijeme komunističke diktature u MozambikuLaogai procesi, nacionalizacija i genocid nad bijelcima u Zimbabweu, preko 15 000 ubijenih u Nepalu, zločini nad čovječanstvom u Laosu, potpuna uništavanja ekonomija u svim slučajevima gdje je ideologija provedena u djelo (bilo u Europi, Africi, Aziji ili Latinskoj Americi), nestašice osnovnih namirnica, čekanja u redovima za hranu i toalet papir (i to u zemlji koja ima najveće rezerve nafte u svijetu), ogromna zaduživanja, deportacije stanovništva, masovne pljačke građanstva, cjeloživotne indoktrinacije, ukidanja osobnih sloboda, korupcije, itd., itd., mogli bismo nabrajati do sutra.

Znači, razumnom čovjeku su primjeri aplikacija komunističkih režima u praksi dovoljni da shvati da je takvoj morbidnoj ideologiji mjesto u ropotarnici povijesti. Razuman čovjek neće pušiti gluposti o tome kako je stvar bila samo pogrešno primijenjena, kako zapravo “pravi” komunizam nigdje još nije bio implementiran i da će idući put sve biti savršeno isplanirano. Zanimljivo je i to, kako su skoro svugdje gdje su se dogodili ekonomski genocidi u prošlom stoljeću to bile upravo Marxove ideje koje su pogrešno interpretirane. Nikad nije netko pogrešno interpretirao ideje nekih drugih filozofa ili ekonomista pa uzrokovao genocid, nego su to uvijek bile baš Marxove ideje. Drugim riječima, razuman čovjek ne zatvara oči pred očitim.

stalin_happy_meme

Dakle, drugovi s ljevice nas uvjeravaju da, iako su komunistički sistemi svugdje u povijesti dovodili do ekonomskih katastrofa i političkih terora, nerijetko i genocida, ovaj put će rezultati istog tog sistema biti dijametralno suprotni. Logično, nema što. Zašto bi itko sumnjao u to? U stvarnosti, što je rigoroznost u primjeni komunističkih načela bila jača, to je i razmjer katastrofe bio veći, npr. Jugoslavija je pretpjela dosta manje katastrofalne posljedice u odnosu na Kambodžu i Ukrajinu, s obzirom da se ovdje toleriralo ipak kakvo-takvo tržište i neki oblici privatnog vlasništva. Istovremeno nam ti isti drugovi uporno žele zatvoriti oči nad bjelodano jasnim činjenicama kako su najprosperitetnije države svijeta upravo one sa slobodnijim ekonomijama, niskim razinama državnog intervencionizma i većim stupnjem poštivanja privatnog vlasništva.

10612816_622533671195128_7998522826328189180_n

Također, moralnom čovjeku ne treba objašnjavati zašto je prisila neprihvatljiva, zašto masovna pljačka nevinih ljudi i ukidanje njihovih sloboda ne može biti opravdana i zašto efektivno porobljavanje cijele populacije nije poželjan odabir za budućnost društva. Moralan čovjek ne može tolerirati nasilje.

I naravno, ekonomski pismenom čovjeku nije potrebno posebno pojašnjavati koliko je ekonomski sistem baziran na državnom vlasništvu i centralnom planiranju inferioran slobodnom tržištu s privatnim vlasništvom nad faktorima proizvodnje, kako komunizam povećava vremensku preferenciju stanovništva, onemogućava akumulaciju kapitala i time otežava rast produktivnosti, kako u nedostatku profitnog poticaja nema ni motivacije za radom, kako dolazi do distorzija na tržištima i rada i dobara u nepostojanju tržišnog mehanizma određivanja cijena, kako država nema incentive za učinkovitošću, kako konkurencija vodi povećanoj kvaliteti, pristupačnosti i diferencijaciji, kako se pojedinci ne odnose jednako prema vlastitoj imovini kao prema ničijoj, itd., itd., itd.

Međutim, i dalje mi imamo po Hrvatskoj, ali i okolici, značajan broj pristaša te morbidne ideologije koja je ništa drugo nego odvratna apologija masovne pljačke, i eufemizam za porobljavanje i nasilje nad nevinim ljudima, proizašla iz poremećenog uma iskompleksiranog lijenčine i sociopata koji nije u životu nešto konkretno radio. Možete jednostavno pročešljati komentare na mainstream portalima ispod članaka koji u afirmativnom tonu govore o slobodnom tržištu ili koji osporavaju neke kolektivističke dogme pa ćete se i sami uvjeriti.

Dapače, čak neki profesori na državnim fakultetima otvoreno zagovaraju ponovno uspostavljanje totalitarnog režima u našoj zemlji i, unatoč tome, njihovo mišljenje nailazi na razumijevanje, poziva ih se na gostovanja na državnoj televiziji, dobivaju prostore u mainstream medijima, u javnosti se doživljavaju kao autoriteti i sl.

Ljudi koji cijeli život parazitiraju na državnim jaslama na nadprosječno visokoj hrvatskoj plaći, kojima je praktički svaka kuna koju su u životu primili zapravo oteta poreznim obveznicima, oni istovremeno pilaju granu na kojoj sjede, pljuju po svima onima koji u Hrvatskoj još nešto produktivno rade, ali i pljuju po svim desecima milijuna žrtava komunističke ideologije. I što je najgore, to im se tolerira. Zanima me što bi bilo da neki profesor lingvistike i akcentologije na državnom fakultetu javno propovijeda nacističke ideje i veliča arhitekte Holokausta?

Jedno logično pitanje koje se još postavlja jest zašto ljudi i dalje zagovaraju takve totalitarne ideologije koje su svugdje gdje su dosljedno primijenjene dovele samo do užasa, nesreća i neimaštine? Što je razlog tome?

Možda pokušam odgovoriti što je razlog tome nekom drugom prilikom, a ovdje ću pokušati reći što sigurno nije. Apologeti komunističkih režima sigurno ne zagovaraju takve ideje zbog ekonomskih argumenata. Ne postoji nitko tko je iole intelektualno pošten, a da ima IQ preko 70, da je nakon temeljitog i pažljivog proučavanja različitih ekonomskih sustava i teorija i njihovog uspoređivanja, došao do zaključka kako društveno vlasništvo nad resursima, uravnilovke i centralno planiranje dovode do Paretovog optimuma.

Radna teorija vrijednosti na kojoj počivaju Marxova brabunjanja o eksploataciji je u potpunosti opovrgnuta, ismijana i  uništena od strane marginalista još u 19. stoljeću, vrlo brzo nakon izlaska prvog sveska Kapitala (Carl Menger, William Jevons i Leon Walras neovisno jedan o drugom dolaze do subjektivne teorije vrijednosti). Nakon izlaska drugog i trećeg sveska Kapitala, Marxovu priču pobija i Eugen Böhm von Bawerk ukazujući na brojne kontradiktornosti u Marxovom filozofiranju, te na njegovo nerazumijevanje funkcije poduzetništva i stvaranja vrijednosti, a nakon toga i Alfred Marshall (jedan od osnivača neoklasične ekonomske škole). Iza Prvog svjetskog rata, Ludwig von Mises i Friedrich Hayek pokapaju marksizam elaboracijom o ekonomskoj kalkulaciji i marksistička teorija biva izbačena iz ozbiljnih ekonomskih razmatranja. Čak ni jedan John Maynard Keynes nije vjerovao u takve gluposti.

mises

Uglavnom, ono što hoću reći, razlog zašto ljudi danas podržavaju marksističke ideje nije zbog njihove relevantnosti u ekonomskoj znanosti. Marxove ideje su izbačene iz ekonomije prije 100 godina.

Prema tome, rasprava s marksistima ekonomskom logikom i argumentima će teško postići željeni učinak. Da marksiste to zanima, ne bi bili marksisti.

Ipak, da ne bude da samo nabrajam povijesne užase do kojih su u praksi dovele implementacije Marxovih laprdanja i pozivam se na znanstvene autoritete, nakon podužeg uvoda bih ovdje objasnio teoretsku pozadinu iza samo jedne od bolnih točaka socijalističkog uređenja, a čijih su katastrofalnih posljedica bivše zemlje istočnog bloka bile ipak jednim dijelom pošteđene (inače bi posljedice implementacije komunizma u praksi bile još mnogo gore).

Radi se, dakle, o nemogućnosti ekonomske kalkulacije u socijalističkom društvu.

Nemogućnost ekonomske kalkulacije se odnosi na nesposobnost ekonomskog sustava u kojem nema privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju da imitira tržište u procesu formiranja cijena faktora proizvodnje, iz čega proizlazi nemogućnost racionalnog alociranja resursa u ekonomiji.

U proizvodnji nekog dobra, poduzeće mora koristiti neke resurse, tj. faktore proizvodnje: rad, zemlju i kapital.

Na slobodnom tržištu, cijene finalnih dobara se formiraju ponudom i potražnjom, a one su odraz potrošačkih subjektivnih preferenci. Potrošači slobodno biraju proizvode u skladu sa svojim skalama preferenci i oni proizvodi za kojima raste potražnja, rastu im cijene i u toj industriji rastu profiti što privlači nova poduzeća u želji za profitom i novu radnu snagu u tu industriju. Istovremeno, rast potražnje za finalnim dobrima i porast njihovih cijena vodi do povećanja potražnje za inputima koji se koriste u proizvodnji, te porastu cijena tih inputa, ceteris paribus. Cjenovni mehanizam vodi ka ravnoteži između oskudnosti dobra i želje potrošača za njim, tako da nam cijene služe kao svojevrsan zajednički nazivnik svih dobara, kao pokazatelj koliko je neko dobro vrednovano u odnosu na sva ostala. Tržište na taj način alocira oskudne resurse u one sektore gdje su najpotrebniji, pa ako nema formiranja cijena, nemoguće je donositi racionalne odluke o korištenju resursa.

S obzirom da se resursi razlikuju po stupnju specifičnosti (vrlo malo resursa je u potpunosti specifično, tj. iskoristivo u proizvodnji samo jednog dobra), cjenovni mehanizam nam govori u kojim točno granama je te nespecifične resurse najbolje koristiti u datom trenutku.

Međutim, što se događa ako nema tog cjenovnog mehanizma?

U socijalističkom sistemu, sva sredstva za proizvodnju su u vlasništvu države, ili, kako to naivni socijalisti vole reći: društva (za ovu analizu je nebitno). Prema tome, u socijalističkoj ekonomiji, ne postoji tržište sredstava za proizvodnju. Ne postoji tržište inputa, sirovina, industrijskog zemljišta, polu-proizvoda, strojeva, traktora, energenata, barela nafte, posrednika, itd., već su to samo transferi iz jednog u drugi državni ured. To znači da u socijalističkoj ekonomiji ne bi bilo tržišnih cijena za faktore proizvodnje, tj. za zemlju i kapital. Cijene u socijalističkoj ekonomiji ne bi bile stvarni odraz preferencija potrošača i pokazatelj vrednovanja nekog dobra u odnosu na ostala. Bez cijena faktora proizvodnje, socijalistički planeri ne bi mogli znati računati troškove proizvodnje poduzeća, te ne bi mogli imati pojma je li pojedini projekt opravdao način korištenja resursa, ili bi bilo isplativije da se projekt zatvori i resursi iskoriste na drugi način. Oni mogu samo naslijepo tapkati u mraku.

U tržišnoj ekonomiji, poduzetnici koriste tržišne cijene pri kalkulaciji da utvrde je li određeni projekt bio profitabilan ili ne, i na taj način oni zapravo ispituju da li se ostali sudionici na tržištu slažu s njegovim načinom trošenja resursa u proizvodnji.

Ako poduzetnik ostvaruje profit, to je pokazatelj da su potrošači voljni platiti više za finalno dobro nego je poduzetnik spreman platiti za faktore proizvodnje.

S druge strane, ako poduzeće posluje u gubitku, to znači da su potrošači više voljni potrošiti na druga dobra, te da drugi poduzetnici na taj način dižu cijenu faktora proizvodnje i kažnjavaju poduzetnika u gubitku ako nastavi trošiti resurse na isti način.

Međutim, planeri u socijalističkoj ekonomiji bez tržišnih cijena inputa nemaju takvu orijentaciju. Stoga, nemajući u vidu cijene inputa i outputa, oni ne mogu znati je li neki poslovni projekt bio ekonomičan.

Možemo ovo sve pokušati približiti na primjeru.

Zamislimo da se sutra na Zemlju spuste neki Marsovci, pokore sve državne vlade i, u cilju oslobađanja eksploatiranog proletarijata, odluče uspostaviti stopostotni socijalizam. Sva zemlja i kapital postaju društveno vlasništvo, a društvo demokratski izabire prosvijetljenog Mudrog Vođu kojem neće pasti na pamet svoju moć zloupotrebljavati za išta osim javnog dobra.

I tako, prvog dana Socijalističkog Commonwealtha, Mudri Vođa sa svojim savjetnicima i stručnjacima krene sastavljati Plan. Vide da na raspolaganju imaju milijarde radnika s najrazličitijim sposobnostima, karakterima, znanjima i vještinama; ima milijune rudnika i nalazišta najrazličitijih mogućih sirovina; pa tisuće tvornica, skladišta, milijarde vozila, alata, računala, ogromnu infrastrukturu i ostali kapital. E, sad, postavlja se problem: koliko čega proizvoditi i kako? Koliku količinu outputa proizvesti koristeći koju kombinaciju inputa?

Od milijardi i milijardi različitih zamislivih dobara i usluga, što će naš Socijalistički Commonwealth proizvoditi i koliko čega, te koje će točno kombinacije kojih faktora proizvodnje koristiti? Na temelju čega će komitet donijeti tu odluku? Jer, svaki proizvod ili usluga se može proizvesti na više različitih načina, različitim kombinacijama različitih faktora proizvodnje, a i različitim udjelima više faktora u procesu proizvodnje. Kako odgovoriti na ta pitanja, ako nemamo tržišne cijene samih faktora proizvodnje? Kako znati procijeniti isplativost određenog projekta, i na koncu izračunati je li bio profitabilan ili ne? Kako Mudri Vođa može odgovoriti na to pitanje, čak i ako pretpostavimo da ima sve same najbolje namjere?

Čak i ako Mudri Vođa dosljedno slijedi socijalističku dogmu o jednakosti i ustraje u pravilu da svi imaju jednako, to ništa ne mijenja, opet se postavlja pitanje: jednako čega? Koliko je to jednako koliko će svatko imati? Koju kombinaciju dobara? Koliko kruha, mlijeka, parizera, čarapa, tople vode, benzina, bicikala, šampona, albuma za slike, odvijača, sunčanih naočala, radio prijemnika? I kad donesu neko rješenje, ostaje opet pitanje kakve će kvalitete biti ti proizvodi, hoće li svatko dobiti jedan automobil klase Renault četvorke ili BMW-a? Ako se odluče za luksuznije automobile, onda će tu morati potrošiti više inputa, pa će im ostati manje za druge stvari. Na temelju čega donositi odluke? Na temelju čega znati odrediti jesu li se resursi mogli učinkovitije iskoristiti?

Socijalistički autori nisu došli do zadovoljavajućih odgovora na te probleme. Oni malo razumniji, poput npr. Oskara Langea, su postali brzo svjesni problema i odbacili Marxovu teoriju vrijednosti i počeli smišljati nekakve modele tržišnog socijalizma, čime de facto priznavaju superiornost slobodnog tržišta nad socijalističkim kaosom.

left

Bitno je naglasiti da su komunističke države bivšeg istočnog bloka bile jednim dijelom ipak pošteđene svih poteškoća uzrokovanih nepostojanjem tržišta inputa, iz razloga što su ekonomski planeri bili u mogućnosti kopirati tržišne cijene sa Zapada. U svojim planiranjima i kalkulacijama su kao orijentir koristili odnose cijena u zapadnim zemljama koje su imale kakvo-takvo tržište faktora proizvodnje. Da nije bilo zapadnog tržišta, nego da je cijeli svijet bio jedna velika socijalistička država, posljedice po čovječanstvo bi bile još mnogo gore nego što su u stvarnosti bile.

Oglasi

10 comments

  1. Da li je moguc bolji sistem ekonomske raspodjele od slobodnog trzista? Drugim rijecima, ako i prihvatimo da je model slobodnog trzista bolji (efikasniji, u prosjeku uspjesniji) od socijalizma time nismo dokazali da neki treci jos bolji nije moguc.

    Sviđa mi se

    1. Prvo, što bi značio pojam “ekonomska raspodjela”? Nije ekonomija kolač pa da se dijeli.

      Drugo, što bi značilo “treći model”, misliš na ovo što imamo danas u Hrvatskoj?

      Postoji na jednom kraju spektra potpuna sloboda pojedinaca (tzv. “anarho-kapitalizam”), na drugom kraju spektra potpuni komunizam, i između toga čitav kontinuum različitih kombinacija slobode i državnog intervencionizma.

      Ekonomska teorija i povijesno iskustvo nam nedvosmisleno pokazuju da je slobodno tržište najučinkovitiji alokator resursa i gospodarstvu, te da rezultira najboljim standardom života za najveći dio stanovništva, promovira gospodarski rast, itd.

      Međutim, još puno važnije od toga, primarni argument za slobodno tržište nije utilitaristički, nego moralni. Ja vjerujem da svaki pojedinac ima pravo na slobodu od prisile, odnosno da nitko nema pravo inicirati nasilje nad drugim osobama. Prema tome, ako se vodimo tim načelom, sve državne intervencije, oporezivanja, subvencije i sl. su neprihvatljive.

      Sviđa mi se

      1. Ok. Ekonomski sistem, onda.
        Ne, nisam mislio neki kompromis izmedju kompletno slobodnog trzista i kompletnog socijalizma. Mislio sam na nesto skroz trece, sto dosad mozda nije ni izmisljeno, ortogonalno na taj pravac ekonmske slobode.

        Sviđa mi se

        1. Nema se što treće izmisliti, s jedne strane imaš slobodno tržište, s druge centralno planiranje i između toga cijeli kontinuum “kombinacija” slobodnog tržišta i intervencionizma.
          Nema tu mjesta za nešto “skroz treće”, jer pojedinac je ili slobodan raspolagati svojim vlasništvom, ili nije. Ako nije, tu opet imamo čitav kontinuum razina ograničavanja raspolaganja privatnim vlasništvom.

          Sve se svodi opet na to: više slobode ili manje slobode, i ne vidim tu uopće logički mjesto za nešto treće, a što nije kombinacija tog dvoje.

          Ono što ti tražiš bi bilo neko stanje u kojem pojedinac nije niti potpuno slobodan od prisile, niti je u potpunosti rob, a nije ni između toga dvoje. Mislim da je to logički nemoguća situacija.

          Sviđa mi se

          1. Postoji trijadna logika s trećim neodređenim članom. Osim A i B postoji i ?. Upitnik označava anomaliju, stanje u kojem ne znamo je li A ili B.

            To bi bilo kad ne znaš jesi li i koliko si slobodan ili rob, je li ekonomija planska ili tržišna. To bi bio nekakav sustav u kojem ne bi znali jesu li resursi korišteni tržišno ili planski. Neko stanje u kojem ne znamo živimo li u kapitalizmu ili socijalizmu. Naš nogometni tim nosi crveni dres, a protivnički tim plavi dres. Ako imamo crno-bijelu televiziju nećemo znati tko je dao gol jer su svi dresovi na ekranu izgledaju sivo.

            Jedino kako mogu zamisliti taj neodređeni ekonomski sustav da sve proizvode i usluge dobivamo od robota koji troše jednako struje i jednako su složeni. Preko državne on line trgovine zakupimo vrijeme robota te on u roku od 1 sata krene proizvodit ili davati uslugu. U tih jedan sat država može reagirati na povećanu potražnju tako da robota teleportira na mjesto di ih fali. Država planski organizira ekonomiju superračunalima prema zahtjevima svih pojedinaca u realnom vremenu.

            To postoji jedino na Star Treku, gdje nitko ne plača porez a svi imaju sve potrebno samo se moraju malo ili puno strpiti dok se materija ne formira u proizvod ili androidi izvrše uslugu.

            U našem realnom svijetu postoje samo dvije opcije ili ćeš sam stvoriti ili ćeš ukrasti.

            Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s