Komparativne prednosti i protekcionizam

David Ricardo (1772-1823), engleski ekonomist i političar, u svojoj knjizi Principles of Political Economy and Taxation, prvi je došao do zakona o komparativnim prednostima. Ricardo je inače znao dolaziti i do nekih prilično promašenih zaključaka na drugim područjima, ali što se tiče komparativnih prednosti, tu je logika besprijekorna i tu mu dugujemo priznanje.

NPG L241; David Ricardo by Thomas Phillips

David Ricardo

Zakon jednostavno objašnjava da, promatrajući dvije zemlje i dva proizvoda, jedna može biti učinkovitija u proizvodnji oba dobra, ali opet imati koristi od međunarodne trgovine. On objašnjava kako za korist od međunarodne razmjene nisu bitne apsolutne prednosti (tj. koja zemlja proizvodi neko dobro s manjim utroškom resursa), već relativne (tko proizvodi s manjim oportunitetnim troškom).

Što to konkretno znači, pogledajmo na primjeru.

Jednostavnosti radi, uzet ćemo dvije zemlje (npr. Hrvatska i Italija) i dva dobra (npr. vino i pšenica), ali logika ostaje ista i ako se analiza proširuje na više zemalja i više dobara, kao što je i situacija u stvarnosti.

Pretpostavimo da za proizvodnju jedne litre vina Hrvatima treba 5 sati, a Talijanima za istu količinu treba samo 3 sata.

Nadalje, pretpostavimo da za proizvodnju jednog kilograma pšenice Hrvatima treba 4 sata, dok Talijani istu količinu proizvedu za 2 sata.

Dakle, vidimo da su Talijani djelotvorniji i u proizvodnji vina, i u proizvodnji pšenice. Oba dobra proizvode s manjim utroškom rada nego Hrvati i imaju apsolutnu prednost. Prema tome, zar nije logično da onda Talijanima nema nikakve svrhe trgovati s Hrvatima kad oni to ionako proizvode bolje?

Ne.

Problem u tom zaključivanju je što zanemaruje oportunitetni trošak, tj. trošak propuštene prilike. Iako Talijani proizvode oba dobra s manjim utroškom rada, Hrvati imaju komparativnu prednost u proizvodnji vina!

Da bi Talijani proizveli jednu litru vina, oni moraju odustati od 1,5 kilograma pšenice, ali da bi Hrvati proizveli jednu litru vina, moraju se odreći samo 1,25 kilograma pšenice. Dakle, Talijani imaju veći trošak propuštene prilike u proizvodnji vina.

Zamislimo sada situaciju gdje zemlje međusobno ne trguju nego svatko proizvodi za sebe, i pretpostavimo, jednostavnosti radi, da zemlje imaju na raspolaganju po 60 sati rada za svaki proizvod.

U 120 sati rada, Hrvati proizvedu 12 litara vina i 15 kilograma pšenice.

U isto vrijeme, Talijani proizvedu 20 litara vina i 30 kilograma pšenice.

Ukupno je proizvedeno 32 litre vina i 45 kilograma pšenice.

A sada uzmimo slučaj da se Hrvati u potpunosti posvete proizvodnji vina u kojoj imaju komparativnu prednost, a Talijani se preusmjere u proizvodnju pšenice:

U 120 sati rada na vinu, Hrvati proizvedu 24 litre vina.

U 120 sati rada na pšenici, Talijani proizvedu 60 kilograma pšenice.

Ukupno je proizvedeno 24 litre vina i 60 kilograma pšenice. Dakle, u odnosu na prethodnu situaciju imamo 8 litara vina manje, ali 15 kilograma pšenice više. S obzirom da vino u Italiji ima “tečaj” u odnosu na pšenicu 3/2, a u Hrvatskoj 5/4, evidentno je da je nakon specijalizacije ukupan output veći.

Ako, pak, želimo zadržati jednaku količinu proizvodnje vina kao i na početku, onda Talijani mogu ipak odvojiti, recimo, 24 sata za proizvodnju vina. U tom slučaju, situacija je sljedeća:

U 120 sati rada na vinu, Hrvati proizvedu 24 litre vina.

U 96 sati rada na pšenici i 24 na vinu, Talijani proizvedu 8 litara vina i 48 kilograma pšenice.

Ukupno je proizvedeno 32 litre vina i 48 kilograma pšenice. U odnosu na stanje bez trgovine imamo istu količinu vina, ali tri kilograma pšenice više za isto radno vrijeme!

Uvid Davida Ricarda nam objašnjava kako specijalizacija na temelju komparativnih prednosti i međunarodna razmjena dovodi do porasta standarda stanovništva svih zemalja koje sudjeluju u razmjeni, iz čega proizlazi da protekcionizam nužno dovodi do pada životnog standarda građana, ceteris paribus.

Ipak, dobar dio stanovništva i dalje vjeruje u protekcionizam, smatra da bi država ipak trebala određivati uvozne kvote, propisivati carine, nekako štititi domaće proizvođače, poticati industriju, i slično. Zašto je to tako?

Meni se čini da je jedino objašnjenje za takve stavove jednostavno – nacionalizam. I to ne bi bilo nešto loše, da takav nacionalizam nije kontraproduktivan. Zagovaranjem protekcionističkih mjera, ekonomski nacionalisti, djeluju upravo suprotno interesima svojih građana, odnosno osiromašuju ih.

Jeste li ikad čuli nekoga kako zagovara uvođenje uvoznih kvota na razini svog grada?

Jeste li ikad vidjeli nekoga kako kori svoje susjede nakon što su naručili sportsku opremu preko eBaya, jer tako ugrožavaju platnu bilancu svoje ulice?

Zamislite neku obitelj koja odluči raskinuti trgovanje izvan obitelj jer im druge obitelji kradu poslove i proglasi autarkiju, dakle, odbijaju kupovati hranu u susjednoj trgovini, odbijaju usluge gradskog vodovoda, počnu proizvodit sami sebi odjeću, vlastite kućanske potrepštine, alat, aparate, itd. Možete li uopće zamisliti na što bi to izgledalo? Mislim, definitivno bi stopa zaposlenosti u obitelji itekako porasla, ali što bi se dogodilo s njihovim standardom života, koliko bi uopće proživjeli? Zamislite da četveročlana obitelj mora sama za svoje potrebe proizvoditi sve što im treba (hrana, voda, odjeća, grijanje, zdravstvo, školstvo, itd.)? Očito je suludo pomišljati uopće na takve nebuloze.

Ako protekcionizam očito nije baš poželjan na razini jedne obitelji ili jedne ulice, ili jednog grada, zašto bi bio poželjan na razini države? Kod koje granice se počinju mijenjati tržišne zakonitosti? Zašto, odjednom, kad dođemo do državnih granica, ljudi napuštaju logiku i prepuste se nekakvoj emotivnoj retorici?

Ovdje je izvrsni Šimun taj fenomen jako dobro opisao metodom pomičnih granica.

Ako prepustimo stvari tržištu, pojedinci će se specijalizirati tamo gdje imaju komparativne prednosti i razmjenjivati dobra i usluge s drugima. Trgovina je uvijek win-win razmjena (u ex ante smislu), da dvije strane prije razmjene nisu vjerovale da će imati korist od nje, razmjena se ne bi dogodila. Ako stranci proizvode nešto uz manji trošak, po jeftinijim crijema, to je domaćim potrošačima dobro, jer dobijaju proizvod povoljno i ostaje im više dohotka za ostale potrebe, njihov životni standard se povećava, domaće stanovništvo je bogatije. Carine su ništa drugo nego pljačka građana kojom se štite samo privilegirani proizvođači. Uvoz se ionako plaća izvozom, jer moramo strancima dati nešto u zamjenu za kupljene proizvode.

Hrvatskoj ne trebaju tvornice automobila, imamo dalmatinske tvornice automobila na Jadranu. Međunarodna trgovina je svojevrsna tvornica. Svakog ljeta milijuni turista dolaze na jadransku obalu i ostavljaju nekakve komade papira sa slikama mrtvih američkih predsjednika ili poznatih europskih građevina koje Hrvati potom šalju dioničarima uglavnom njemačkih korporacija, te, uz malo logistike, u hrvatskim garažama se stvaraju pravi pravcati automobili!

Neki će onda navoditi neke primjere zemalja u povijesti koje su se obogatile u razdoblju kada su imale protekcionizam, ali oni ne shvaćaju da korelacija ne znači kauzaciju. Ekonomska logika je jasna. Niti jedna zemlja se nije obogatila zbog protekcionizma, nego isključivo usprkos protekcionizmu. Ne samo to, nego bi te zemlje bile još bogatije da nisu imale protekcionizam. Protekcionizam su imale i bogate i siromašne zemlje.

Također, rijetko se u tom kontekstu spominje nekad jedna od najbogatijih i najprosperitetnijih država svijeta kasnog srednjeg i ranog novog vijeka, koja je svu svoju slavu stekla upravo slobodnim tržištem, posredništvom i trgovinom s međunarodnim silama, dok je domaća industrija bila praktički zanemariva, a ta je država danas u sastavu Hrvatske.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Među dubrovačkom vlastelom očito nije bilo glasnih protekcionista. Sreća.

Zakon o komparativnih prednostima vrijedi i na individualnim razinama. Pojedinci se specijaliziraju tamo gdje im je namanji trošak propuštene prilike i razmjenjuju dobra i usluge s drugima. Liječnik u ordinaciji će zaposliti tajnicu ili pomoćnicu da se bavi papirologijom i javlja na telefon, iako bi on vjerojatno bio produktivniji na tom radnom mjestu, međutim, baveći se tim poslovima, on propušta priliku liječiti pacijente u čemu je puno produktivniji. Njegov oportunitetni trošak bi tu bio ogroman.

Još je jedan popularan argument u korist protekcionizma takozvani infant industry argument. Navodno, industrije koje su tek u začetku u nekoj zemlji nisu ostvarile dovoljne ekonomije opsega, pa se nalazi opravdanim da država nekim mjerama štiti te industrije od strane konkurencije dok ona ne stane na noge.

Prvo, kako će država znati koje su to industrije, kada će i hoće li uopće stati na noge, te, shodno tome, koliko dugo će trajati te “protekcionističke” mjere? I odakle uopće državi pravo da pljačka i osiromašuje svoje građane kako bi povlaštenoj manjini financirala poslovne poduhvate?

Ali, mimo toga, što je još važnije, ovaj argument implicira nepostojanje kreditnog tržišta. Ako postoji neki industrijski projekt u nastajanju koji ima realne izglede poslovnog uspjeha, lako će naći kreditore. Postoje banke, privatne institucije, emisija vrijednosnica, itd., pa ako projekt izgleda izvedivo, naći će se privatni investitori koji će ga rado financirati, a ako projekt ne može naći dovoljno kreditora koji su voljni dobrovoljno financirati njegovo pokretanje, zašto bi onda to financirala država koja ne odgovara za njega i to prisilnim otimanjem tuđeg novca? Ako projekt ne može naći dobrovoljnog investitora, onda očito nije baš obećavajući. Da državni birokrati znaju prepoznati profitabilne projekte, zarađivali bi bogatstvo trgujući na burzama, a ne bi se bavili politikanstvom.

Oglasi

6 comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s