Sloboda i diskriminacija

U domaćim i stranim medijima često nailazimo na statistike o razlikama u prihodima između muškaraca i žena. Tako, navodno, žene u prosjeku zarađuju nekih 20-25% manje nego muškarci. Također, nalazimo i podatke o razlikama u prosječnim prihodima između pojedinih etničkih skupina, a i različite stope nezaposlenosti.

Ono na što mnogi komentatori tih podataka upiru prstom pri njihovoj interpretaciji jest – diskriminacija. Kako drukčije objasniti takve nepravde nego raširenim valom najodvratnijih oblika seksizma, rasizma i patrijarhata? Narodna predaja kaže, zadrti poslodavci zbog svojih iracionalnih predrasuda diskriminiraju protiv jednog dijela populacije, te ih za isti obavljeni posao plaćaju niže. I kako drukčije riješiti takvu društvenu nepravdu, nego zazivanjem u pomoć benevolentne Majke Države? Dakle, država treba donijeti nekakve propise kojima obvezuje poslodavce na osiguranje iste plaće za isti posao, te im zabranjuje diskriminaciju po određenim osnovama pri zapošljavanju. Naravno, nirvana je uvijek udaljena još samo jedan korak.

Problem s ovom argumentacijom je što jednostavno – ne drži vodu. Ako je stvarno istina da su žene za isti posao plaćene manje od muškaraca, zašto bi itko zapošljavao muškarce?

Ako žene i muškarci imaju jednaku produktivnost, ali su žene manje plaćene, pa to bi bio poticaj poslodavcima da što više zapošljavaju žene jer na njima mogu profitirati (i to bi rezultiralo u konačnici izjednačavanjem razina plaća), za učinak bi mogli manje plaćati i tako uštediti na troškovima. Nerijetko isti ljudi koji prozivaju poduzetnike da su pohlepni i sebični, i samo gledaju kako ostvariti sve veće profite, istovremeno optužuju iste te poduzetnike da se ponašaju iracionalni pri zapošljavanju, te da diskriminiraju protiv određenih neprivilegiranih skupina.

10484552_10152736380940970_5606300980667860693_n

Međutim, uzrok razlike u plaćama je jednostavno to što žene i muškarci, u prosjeku, nemaju jednaku produktivnost.

Problem s ovim “pay gap” statistikama je što ne uzimaju u obzir činjenice da žene rađaju, u pravilu se više od muževa brinu o djeci i kućanskim poslovima, pa u prosjeku manje vremena provode na poslu (trudnoće, porodiljni), ne stječu dovoljno iskustva i češće biraju obitelj ispred karijere. Činjenica je i da žene uglavnom biraju sigurnija zanimanja koji su manje rizična, ali i manje plaćena, a razlozi tome su dobrim dijelom čak i evolucijski i biološki, ma koliko se egalitaristi to trudili poricati.

Ukoliko se u računicu o razlikama u razini plaća uključe bračno stanje, radni staž i obrazovanje, “gender pay gap” praktički nestaje, a empirijske podatke o tome, i još mnog toga, možete pronaći u knjizi Waltera Blocka The Case for Discrimination, koja je dostupna ovdje, te u radu Garyja Beckera i Kurta Vonneguta Discrimination, Affirmative Action and Equal Opportunity (dostupno ovdje).

Isto tako, često slušamo primjedbe o “nepravdama” kod zastupljenosti žena u pojedinima zanimanjima, npr. kako nema dovoljno žena među managerima, programerima ili političarima, ali nikad o tome kako nam treba više žena automehaničarki, građevinskih radnica ili rudarki. Ono što je jednostavna istina jest da su muškarci i žene, u prosjeku, zainteresirani i talentirani za različita zanimanja.

Gender gap?

Prema tome, ne samo da je državna intervencija u ovom slučaju nepotrebna, već je jedini način za rješavanje problema “iracionalne” diskriminacije upravo slobodno tržište!

Sudionici na tržištu, ganjajući vlastite interese, prisiljeni su se ponašati racionalno. Ukoliko neki poduzetnik ne želi iz nekog razloga poslovati s pripadnicima određene skupine ljudi (npr. nacionalne, vjerske ili rasne manjine), on na tome gubi novac, ali i ugled. Ako neki poslodavac zbog predrasuda ne želi zaposliti određenog radnika, radnik će se zaposliti konkurenta, a onaj koji diskriminira će plaćati diskriminaciju kroz niže profite.

Općenito, kad kupujete nešto, da li razmišljate o tome koje je nacionalnosti, rase, ili vjeroispovijesti proizvođač ponuđenih proizvoda? Mislim da ne, nego gledate kvalitetu i isplativost proizvoda, želite si nabaviti što povoljniji value for money. Ako pak odlučite diskriminirati na temelju spomenutih osnova, vi ćete snositi trošak diskriminacije kroz višu cijenu i/ili lošiju kvalitetu proizvoda.

Čak je i Marcus Garvey, bivši militantni političar, komunist i afro-američki nacionalist bio svjestan toga (i očito začuđen) kad je izjavio:

“It seems strange and a paradox, but the only convenient friend the Negro worker or laborer has in America at the present time is the white capitalist. The capitalist being selfish – seeking only the largest profit out of labor—is willing and glad to use Negro labor wherever possible on a scale reasonably below the standard union wage . . . but if the Negro unionizes himself to the level of the white worker, the choice and preference of employment is given to the white worker.”

Dakle, vidimo da je tržište samo po sebi dovoljno osiguranje od tzv. iracionalne diskriminacije.

Međutim, čak i mimo svega toga navedenog, argumenti u korist anti-diskriminacijskih zakona padaju na još nekoliko razina:

1) povreda privatnog vlasništva

Privatno vlasništvo je temelj slobodnog i civiliziranog društva, a anti-diskriminacijski zakoni povređuju privatno vlasništvo pojedinaca, jer prisiljavaju vlasnike trgovina, restorana, barova, itd. da protiv svoje volje puštaju druge ljude na svoje vlasništvo. Ne postoji nikakvo moralno opravdanje da itko (pa ni Država) tjera ljude da na svoj posjed primaju one koje ne žele.

2) povreda slobode udruživanja 

Većina država svijeta ima u ustavu nekakav članak ili amandman kojim građanima uvažava slobodu udruživanja. Kako stoji u prvom amandmanu Ustava Zemlje Slobodnih i Doma Hrabrih: the right of the people peacebly to assemble. Ali, ako su se građani slobodni asocirati s kime želie, onda su valjda slobodni i ne asocirati s kime ne žele. Nitko nema pravo drugim ljudima nametati da protiv svoje volje stupaju u bilo kakve odnose s ljudima s kojima ne žele, pa tako ni Država. Prisilna integracija je podjednako neprihvatljiva kao prisilna segregacija.

3) arbitrarnost

U pravilu, anti-diskriminacijski zakoni zabranjuju pojedincima da u nekim tržišnim odnosima diskriminiraju po osnovi spola, životne dobi, rase, nacionalne pripadnosti, podrijetla, seksualne orijentacije, te vjeroispovijesti i političkog opredjeljenja, a u novije vrijeme i – rodnog identiteta.

Postavlja se pitanje, na temelju čega su određuju osnove po kojima pojedinci imaju pravo diskriminirati, a po kojima ne? Na primjer, ne primjećujem da se netko negdje zalaže za zabranu diskriminacije po osnovi visine, težine, boje očiju, glazbenog ukusa, i slično. Netko će reći da se na neke stvari može svjesno utjecati, a na neke ne, ali npr. na vjeroispovijest se može utjecati (i, naravno, na rodni identitet), dok na visinu ne može, a diskriminacija po osnovi vjeroispovijesti je kažnjiva, dok po tjelesnoj visini nije.

4) jednosmjernost

Anti-diskriminacijski zakoni se obično najčešće odnose na poslodavce, prodavače roba i usluga, te na iznajmljivače stanova, koji ne bi smjeli diskriminirati po određenim osnovama pri zapošljavanju, prodaji proizvoda ili usluge, i iznajmljivanju stanova. Međutim, zašto pravila ne vrijede u drugom smjeru? Zašto je kupcima dozvoljeno diskriminirati među prodavačima, zašto se potencijalne zaposlenike ne kažnjava ako diskriminiraju neke poslodavce kada traže posao? Jeste li sigurni da uvijek kada idete u nabavu namirnica, date svakom trgovcu jednaku šansu da vam proda proizvod? Kada ste se zapošljavali, jeste li svakom pojedinom poslodavcu dali podjednaku šansu da vas zaposli? Mislim da ne.

5) nedosljednost

Zagovaranje anti-diskriminacijskih zakona je logički nedosljedno. U pravilu, apologeti takvih mjera njima nastoje regulirati ekonomske odnose kako bi ispravili nepravde uzrokovane iracionalnom diskriminacijom. Ali, zašto bi onda trebalo regulirati samo ekonomske odnose? Zašto ne uvesti anti-diskriminacijske restrikcije i na druge društvene odnose, kao prijateljstvo, ljubavne veze ili brakove? Gdje povući crtu? Primjerice, većina ljudi pri odabiru ljubavnih partnera diskriminira po spolu, životnoj dobi, podrijetlu, fizičkom izgledu, tjelesnoj težini, boji kose, očiju, broju zubi, inteligenciji, smislu za humor, i kojim sve ne kriterijima. Dapače, heteroseksualci (baš kao i homoseksualci) pri odabiru ljubavnih partnera, u startu diskriminiraju protiv pola svjetske populacije! Ako bismo bili logički dosljedni, i logiku iza argumenta o anti-diskriminacijskih zakona doveli do krajnjih implikacija, morali bismo zagovarati propisivanje obavezne biseksualnosti!

6) neučinkovitost

Anti-diskriminacijski zakoni su najčešće kontraproduktivni i nerijetko najviše štete upravo onima kojima su navodno trebali pomoći, kako to Thomas Sowell objašnjava ovdje. Slobodno tržište je dovoljan i učinkovit “lijek” za diskriminaciju, a anti-diskriminacijski zakoni su uglavnom ništa drugo nego kupovanje političkih glasova.

Oglasi

2 comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s