Marginalna korisnost i ekonomska nejednakost

Gotovo svatko je bar jednom u životu sudjelovao u raspravama oko problema nejednakosti u prihodima. Kako može biti pravedno da netko zarađuje više nego dovoljno za devet života, dok neki drugi jedva sklapaju kraj s krajem od prvoga do prvoga u mjesecu? Često čujemo kako ne može biti u redu da npr. LeBron James zarađuje preko 20 milijuna dolara godišnje, dok, primjerice, srednjoškolski profesor u Hrvatskoj ne zaradi ni tisuću eura mjesečno, a blagajnica u supermarketu ni upola toliko? Pa se onda mogu čuti i primjedbe kako pekar proizvodi kruh koji nam je nužan za preživljavanje a radi za ispodprosječnu plaću, dok Cristiano Ronaldo nabija nekakvu loptu po livadi a plaćen je par milijuna eura mjesečno.

I sve je to u redu, sve dok osviješteni socijalni “pravednici” ne krenu zagovarati nekakvu redistribuciju dohotka (kao da je već nema dovoljno). U razlikama među prihodima se onda traže uzroci ekonomskih i društvenih problema, koriste se kao opravdanja za ulično nasilje i neodgovorno ponašanje, i zaziva se Majka Država koja će jednostavnom eksproprijacijom visokih prihoda i uvođenjem uravnilovki ukloniti sve prepreke ka stvaranju egalitarističkog Raja na Zemlji.

Dapače, slični problemi su mučili i klasične ekonomiste u 18. i 19. stoljeću. Svima je bilo očito da dijamanti vrijede više nego voda. Voda može čovjeku spasiti život, dok dijamanti nemaju gotovo nikakvu praktičnu upotrebu. Zašto je tome tako?

Problem kod nerazumijevanja razlika u prihodima (i cijenama dobara općenito) jest nerazumijevanje koncepta marginalne (granične) korisnosti.

Marginalna korisnost je korisnost koju za potrošača predstavlja pojedina jedinica nekog dobra, to je promjena ukupne korisnosti kao posljedica jediničnog povećanja potrošene količine nekog dobra.

S povećanjem količine nekog dobra, njegova granična korisnost za potrošača opada. Druga kuglica sladoleda potrošaču donosi manje zadovoljstvo nego prva, treća manje nego druga, četvrta manje nego treća, itd. To je zakon o opadajućoj graničnoj (marginalnoj) korisnosti.

Zakon o opadajućoj graničnoj korinosti može se jednostavno ilustrirati i grafički:

tu-mu

 

Na gornjem grafikonu je prikazana krivulja ukupne korisnosti (TU), a na donjem je izvedena krivulja granične korisnosti (MU) koje se izvodi povlačenjem tangenti na odnosne točke krivulje ukupne korisnosti. Vidimo da ukupna korisnost dobra u početku raste, ali po opadajućoj stopi, u jednom trenutku doseže i maksimum i nakon toga pada. Pri količini dobra u kojoj ukupna vrijednost opada, tu je granična korisnost negativna. Na primjer, nakon nekoliko kugli sladoleda, iduća će izazvati mučninu, dakle njena korisnost  za potrošača će biti negativna, ukupno zadovoljstvo će mu se smanjiti.

Napomena: Grafički prikaz nam u ovom slučaju služi čisto kao ilustracija, kao umno pomagalo pri rezoniranju. Naravno da u stvarnosti ne možemo mjeriti količinu korisnosti kardinalnim brojevima ili nekakvim mjernim jedinicima (npr. utilima…), ali ipak mislim da može biti praktično koristiti se ovakvim grafikonima u cilju lakše ilustracije problematike.

cosby

 

E sad, kakve to sve ima veze s razlikama u cijenama i plaćama?

Stvar je tome da se vrijednost dobra ne određuje prema ukupnoj korisnosti tog dobra, nego po njegovoj graničnoj korisnosti, zato što potrošači uvijek odluke donose u odnosu na granične korisnosti dobara, nikada u odnosu na ukupne. U stvarnom svijetu, pojedinac nikad ne bira između sve vode na svijetu i svih dijamanata na svijetu, nego između određene jedinice vode i dijamanata, a granična korisnost vode je relativno niska, zato što je voda u relativnom izobilju (iako je u apsolutnom smislu pitka voda rijedak resurs, u relativnom smislu je ima u izobilju), dok su dijamanti iznimno rijetki pa je njihova granična vrijednost ogromna.

Zamislimo da se nađete u stanu i izbije požar. Morate pobjeći i nemate dovoljno vremena, možete uzeti sa sobom samo jednu stvar i birate između stare obiteljske fotografije (ili npr. vrlo rijetkog antikvarijata) i komada kruha. Što biste izabrali? Većina pojedinaca će radije sa sobom uzeti staru fotografiju iako je uporabna korist od nje praktički nikakva, za razliku od kruha kojim se može nahraniti, a to je iz razloga zato što će kruha moći lako nabaviti u pekari ili trgovini (pretpostavljamo da ne živite izolirani usred pustinje ili na pustom otoku). Kruha ima u relativnom izobilju pa je granična korinost jednog komada kruha relativno mala, a granična korisnost obiteljske fotografije je visoka jer je vrlo rijetka (možda jedini primjerak).

Poanta je, dakle, u tome da se nikad nećemo naći u situaciji da biramo između cijele količine nekog dobra na svijetu i cijele količine nekog drugog dobra, pa je u kontekstu određivanja vrijednosti besmisleno govoriti o njihovoj ukupnoj korisnosti. Ukupna korisnost dobra je irelevantna za ljudsko djelovanje.

Analogno razlikama u cijenama dobara, mogu se objasniti i razlike u cijenama rada, tj. visinama plaća.

Dok pekari proizvode kruh, proizvod koji nas može spasiti od gladi, granična vrijednost rada jednog pekara je relativno niska, jer potencijalnih pekara ima u izobilju, jako puno ljudi na svijetu mogu raditi kao pekari.

S druge strane, iako je mnogima konkretna korist od igranja nogometa vrlo upitna, granična vrijednost igre Cristiana Ronalda je ogromna, jer u svijetu ne postoji gotovo nitko koji može obavljati jednak posao jednakom produktivnošću.

 

cr

 

Zamislimo da sutra 1000 najboljih nogometaša na svijetu jedan dan kolektivno da otkaz. Koliko bi trebalo nogometnim klubovima da se oporave od tog šoka? Većinu bi ih bacilo u bankrot. Došlo bi do ogromnog pada u kvaliteti igre, prihodi bi se drastično smanjili, smanjio bi se interes za utakmice, ne bi bilo više navijača, sponzora, mnogi zaposlenici bi ostali bez posla, itd., itd. S druge strane, što se dogodi kad 1000 prosječnih pekara ili blagajnica po svijetu isti dan da otkaz? Bi li to itko primijetio? Sumnjam, poslodavci bi relativno lako našli nove ljude koji mogu raditi isti posao i nastavili s poslom.

Visoke plaće u određenim zanimanjima su signal tržištu da su ta zanimanja tražena, društveno potrebna, te služe kao poticaj pojedincima da se školovaju i kvalificiraju za ta zanimanja. Niske plaće u nekim drugim zanimanjima su signal da ta zanimanja nisu dovoljno tražena i isplativa, te obeshrabruju pojedince da se usmjere na te sektore. Državna intervencija u to tržište (npr. redistribucija dohotka, subvencije i sl.) remeti stvarnu tržišnu sliku i šalje krive signale pojedincima pa oni svoje resurse usmjeravaju na pogrešna mjesta. Država na taj na čini medvjeđu uslugu građanima usmjeravajući ih u one sektore u kojima nema realne mogućnosti za uspjehom.

Zbog nerazumijevanja koncepta graničnih veličina i korisnosti, mnogi još i dan danas, više od stoljeća nakon njenog definitivnog opovrgavanja, ismijavanja i raskrinkavanja, vjeruju radnoj teoriji vrijednosti koja vodi u sulude logičke nebuloze, a na kojoj je bazirana marksistička religija teorija. Ako imate vremena, preporučam sjajno predavanje profesora Williama Lawa.

 

Oglasi

7 comments

  1. Odlican blog. Predivno napisan tekst, jasno, sazeto… sve pohvale. Mnoge stvari su spomenute i povezane sto je zaista dobro. Narocito mi se svidja kraj sa religijom Marksizma.

    Evo jedne nadam se konstruktivne kritike (ako se ista uopste moze dodati): treba imati na umu da mnogi primjeri, a narocito profesionalni sportisti i primanja koja danas imaju, nisu samo trzisnei odnosi i mehanizmi. Njih remeti i u ovo slucaju definitivno naglasava uticaj drzave. Kokretno na profesionalne sportiste te modrene gladijatori i profesionalni sport-ritualizovano ratovanje, drzava ima veliki uticaj kroz ogromne subvencije, sto direktno, sto indirektno – samo kada uzmete kolicinu novca ulozenu u stadijone, arene i infrastrukturu… olimpijada je mozda postala i najbolji primjer ovoga.

    Sviđa mi se

    1. Zahvaljujem na komentaru i slažem se s primjedbom.
      Naravno da u današnjem svijetu države distorziraju tržišta raznim subvencijama i sl. Mogao sam spomenuti i to, ali bi otišao možda malo previše naširoko u stvari koje mi nisu tema posta, poanta mi je bila samo pojednostavljeno ilustrirati razlike u plaćama općenito.

      Za sportaše je to svakako istina, mnoge države financiraju sportske klubove i natjecanja što nema veze sa slobodnim tržištem, i s tim treba naravno prestati.

      S druge strane, profesionalni sportaši plaćaju i najviše poreze.

      Liked by 1 person

  2. Zanimljiv esej, ali sve sam to već čuo na jednom od prvih predavanja iz mikroekonomike i počela ekonomije. Loše argumentirani stavovi.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s